Mitropolit za sva vremena

Kao što je 1997. pomogao Milu Đukanoviću da na prelomnim predsjedničkim izborima nadjača Momira Bulatovića, ni uoči referenduma nije odmagao suverenistima. Prije svega, tako što ih na javnoj sceni nije napadao kao što je navikao. Nazivali su ga 1997. „Turčinom“, a sada je, tri sedmice nakon obnove crnogorske nezavisnosti, dobio zvanje arhiepiskopa cetinjskog koje su prije njega imali samo vladika Rade i Mitrofan Ban. Titulu mu je dodijelio Sinod SPC-a u kojem on ima možda i najveći uticaj, zbog čega su odmah krenule spekulacije da priprema teren za ustoličenje na mjesto prvog crnogorskog patrijarha. Kada se tome doda da je u poslednjih nekoliko godina imenovao dvojicu novih vladika u Crnoj Gori i da je sada formalno vrhovni poglavar četiri eparhije – a da su tri dovoljne za autokefalnost – onda su oni koji misle da želi mjesto crnogorskog vladike sada skoro ubijeđeni da mu je to cilj. Ako bi svoje predosjećanje začinili činjenicom da je prošle sedmice osuo drvlje i kamenje po Crnogorskoj pravoslavnoj crkvi i svom nekadašnjem dobrom poznaniku Mihailu, govoreći da poslije sticanja nezavisnosti CPC gubi smisao postojanja, slika postaje kompletna.

Amfilohije (Risto) Radović rođen je na Božić, 7. januara 1938. godine, u Barama Radovića u Donjoj Morači, u plemenu Moračkom, od oca Ćira i majke Mileve, rođene Bakić. Kako piše na veb sajtu Mitropolije crnogorsko-primorske, potomak je po srodstvu vojvode Mine Radovića, jednog od prvih plemenskih kapetana crnogorskih, koji je 1820. prisajedinio Moraču Crnoj Gori.

Osnovnu školu završio je u rodnom mjestu, a Bogosloviju sv. Save u Rakovici u Beogradu. Diplomirao je na Bogoslovskom fakultetu u Beogradu 1962. Studirao klasičnu filologiju na Filozofskom fakultetu u Beogradu. Postdiplomske studije nastavlja u Bernu i Rimu, odakle odlazi u Grčku pravoslavnu crkvu, gdje boravi sedam godina. Tamo se zamonašio i služio kao sveštenik. U tom periodu, u Atini je odbranio doktorat o sv. Grigoriju Palami. Poslije godinu dana provedenih na Svetoj Gori, odlazi za profesora na Institut sv. Sergija u Parizu, a od 1976. godine postaje docent, pa redovni profesor na Bogoslovskom fakultetu sv. Jovana Bogoslova u Beogradu, na katedri za Pravoslavnu pedagogiju (katihetiku) sa metodikom nastave. U maju 1985. izabran je za episkopa banatskog.

Iz Vršca prelazi na Cetinje, gdje je 30. decembra 1991. ustoličen za mitropolita Crnogorsko-primorskog, zetsko-brdskog i skenderijskog i egzarha pećkog trona. Govori grčki, ruski, italijanski, njemački i francuski jezik. Član je Udruženja književnika Srbije i Crne Gore.

U svojoj biografiji napisao je da je u Crnu Goru došao u vrlo teško vrijeme po Mitropoliju jer je 50 godina komunističke vladavine ostavilo pustoš.

„Trebalo je krenuti gotovo iznova, obnoviti crkve i manastire, omasoviti sveštenstvo, vratiti indoktrinisane pravim nacionalnim vrijednostima i Srpskoj svetosavskoj crkvi. To nije nimalo lako, jer se pet decenija komunističkog antisrpskog i antipravoslavnog rada u Crnoj Gori nije moglo tek tako izbrisati. Na temeljima komunističke crnogorske antisrpske doktrine, u višestranačkom životu Crne Gore, javile su se separatističke, antisrpske i antisvetosavske političke grupacije koje su produkovale svoju zloćudnu izraslinu, u vidu potezanja pitanja autokefalnosti Crkve u Crnoj Gori“, piše na sajtu Mitropolije.

Godinu dana nakon ustoličenja, u junu 1992, obratio se moskovskom i patrijarhu cijele Rusije Alekseju II sa zahtjevom da prepravi jedan od ključnih crkvenih dokumenata, kako bi se izbrisao pomen da je postojala Crnogorska pravoslavna crkva, ukinuta 1920. dekretom kralja Aleksandra Karađorđevića.

„Naša smjernost poslije nedavnog susreta sa Njegovom svetošću, obraća se neodložnom molbom, i sa blagoslovom naše svetosti patrijarha Pavla, da donesete rješenje o nekanonskom i pogrešnom unošenju Crnogorske mitropolije kao autokefalne crkve u Diptih Ruske pravoslavne crkve 1850. godine i da tu odluku u Diptihu opovrgnete, jer su u našoj svetoj Srpskoj pravoslavnoj crkvi takve prilike da postoji tendencija raskola u Crnoj Gori“, stoji u njegovom pismu ruskom patrijarhu koje je prenijela crnogorska štampa.

Osim negiranjem postojanja crnogorske nacije i isticanjem srpske zastave na Cetinjski manastir, koji su početkom devedesetih dugim cijevima „branili“ Arkan i njegovi „tigrovi“, značajan broj Crnogoraca otjerao je od sebe prepravljanjem freskopisa u nekim manastirima i crkvama. Stare su zamijenile freske srpskih svetaca, a Zavod za zaštitu spomenika za Amfilohija nije postojao. Što se tiče sveštenika Mitropolije, više od dvije trećine njih nijesu iz Crne Gore. Faktički, sam je najviše doprineo popularizaciji Crnogorske pravoslavne crkve. Danas, svim snagama se bori da CPC izgubi podršku dijela državnog vrha, što mu možda neće biti teško s obzirom na to da Mihailo nikada nije imao podršku, makar javnu, ni od Mila Đukanovića, ni od Filipa Vujanovića, ni od Svetozara Marovića.

Ipak, vjerovatno smatrajući da u nezavisnoj Crnoj Gori može biti mjesta samo za njega ili za poglavara CPC-a Mihaila, čak se i u Moskvi, gdje je odnio na poklonjenje ruku svetog Jovana Krstitelja, bavio Crnogorskom pravoslavnom crkvom.

„Sve priče o autokefalnosti imale su za cilj da se na referendumu izglasa samostalnost Crne Gore. Sada kada je Crna Gora postala samostalna, više nema razloga da se i dalje gura ta smiješna Miraševa bratija. On je bio ništa i ostao ništa zajedno sa ta svoja dva-tri sveštenika. Zar nije apsurdno da autokefalnu crkvu u Crnoj Gori prave ateisti? Mi ovdje imamo 700 hramova i naši vjernici i sveštenici su za to da SPC ostane jedinstvena. Oni koji budu i dalje podržavali Dedeića mogu samo da se još više brukaju. Ti koji su najgrlatiji u borbi za stvaranje samostalne crnogorske crkve moraju da shvate da Crkva nije isto što i partija. Ne mogu ateisti policajci da osnivaju crkvu“, glasila je njegova izjava novinarima u Moskvi.

Nekoliko dana prije toga na Cetinju je, posredstvom Svetigora presa, ocijenio da će ostvarivanje crnogorske nezavisnosti značajno oslabiti poziciju samoproglašene Crnogorske pravoslavne crkve.

„Političko rukovodstvo Crne Gore veoma dobro zna da u pravoslavnom svijetu pomenuta organizacija nema nikakve podrške“, poručio je Amfilohije Đukanoviću i ostalima.

Da je moguć sporazum između njega i dijela državnog vrha da, u susret referendumu, ne iskoristi sav svoj ogroman autoritet među prosrpskim biračkim tijelom, signalizirala je novogodišnja izjava mitroplita SPC-a u kojoj je konstatovao da je crkva vječna, a država prolazna, te da na djelovanje crkve ne može uticati državni okvir u kojem ona bivstvuje.

Tu izjavu, kojom je začudio političare iz prosrpskog korpusa u Crnoj Gori, ponovio je još nekoliko puta uoči referenduma.

„Za ostvarenje jevanđelske misije crkvi nije neophodna ni zajednička država ni nezavisna Crna Gora. I jedna i druga državna tvorevina mogu biti više ili manje povoljan ambijent za život crkve i njenu propovijed. Mitropolija je vjekovima postojala i u samostalnoj Zeti, Crnoj Gori, kao i u njenoj zajednici sa Raškom i Srbijom“, govorio je mitropolit prije nekoliko mjeseci.

U nekoliko navrata, prilikom obilaska crkava, držao je propovijedi okupljenima u kojima je blago favorizovao opstanak državne zajednice, predlagao je težu kvalifikovanu većinu od dogovorenih 55 odsto, ali ni izbliza nije bio aktivan kao što su od njega očekivali lideri unionističkog bloka. Prije svega, zato što su sva istraživanja javnog mnjenja pokazivala da je daleko najpopularnija ličnost u prosrpskom biračkom tijelu, a da se na nivou Republike rangira odmah iza Đukanovića i Nebojše Medojevića. S obzirom na to da su Bulatović, Popović, Mandić i Kadić često išli kod njega po savjete, u javnosti je stvorena slika da je Amfilohije zapravo politički otac opozicionim strankama koje se zalažu za zajednicu sa Srbijom. Nekoliko mjeseci prije dana D praktično ih je ostavio same, a da nije baš toliki protivnik ni vođama suverenista vidjelo se krajem aprila kada je u Cetinjskom manastiru razgovarao sa Svetozarom Marovićem i Filipom Vujanovićem.

Još u januaru su stigli signali da je obnovio komunikaciju sa Đukanovićem, pošto je sa Vujanovićem i Marovićem nikada nije ni prekidao. Ispostavilo se da Đukanovićeva vlada na Cetinju priprema veliki sabor pravoslavlja, zajedno s Fondom jedinstva pravoslavnih naroda iz Moskve koji djeluje pod pokroviteljstvom Ruske pravoslavne crkve. Pored vlade kao glavnog organizatora, kao suorganizator pojavila se Mitropolija crnogorsko-primorska.

Dok se Amfilohije rukovao sa Đukanovićem i uz smiješak razgovarao sa njim poslije godina žestokih sukoba, mitroplit Crnogorske pravoslavne crkve Mihailo sjedio je sam na Cetinju, optužujući Đukanovićevog glavnog savjetnika Milana Roćena da je postao Amfilohijev đakon. Riječ je zapravo u tome da je Roćen, kao tadašnji ambasador u Moskvi, bio glavni pokretač inicijative da Pravoslavni sabor ove godine dođe u Crnu Goru, što je bila idealna prilika da se dvojica dotadašnjih oponenata sretnu.

Najveće iznenađenje bila je činjenica da su pripreme za organizovanje sabora u Crnoj Gori počele u avgustu prošle godine, u vrijeme kada je u Crnoj Gori bila u jeku afera Rumija. I dok su neobaviješteni članovi vlade i funkcioneri vladajuće koalicije optuživali Amfilohija da podizanjem limene crkve na vrhu Rumije remeti međunacionalni i međuvjerski sklad, odnosno obilježava srpsku teritoriju, Đukanović se sa njim – preko posrednika – dogovarao da zajednički organizuju sabor. Tek kada su sjeli jedan pored drugoga bilo je jasno zašto Vlada nije ispunila obećanje da će sa vrha Rumije skloniti „metalnu konstrukciju“, za koju SPC nije imala nikakvu dozvolu, niti je ikoga išta pitala.

Jedan od članova državnog vrha prije nekoliko godina u neformalnom razgovoru sa novinarima rekao je da ima utisak da bi Amfilohije prihvatio ponudu da preuzme tron crnogorskog patrijarha. Sam Amfilohije ne krije da mu je to i nuđeno.

„Bilo je takvih prijedloga, ali ja se na njih nisam obazirao. Kada sam prije sedam-osam godina pitao ondašnjeg crnogorskog ministra kulture kada ćemo uvesti vjeronauku u škole, on mi je rekao:’Onda kada ti budeš crnogorski patrijarh.’ Takve ponude nisu me, naravno, uopšte interesovale. Ja sam oduvijek bio za jedinstvenu Srpsku pravoslavnu crkvu“, bio je kategoričan mitropolit.

Samo značenje i upotrebu titule arhiepiskopa cetinjskog objasnio je činjenicom da Mitropolija crnogorsko-primorska organski pripada Pećkoj patrijaršiji i da je ta titula praktikovana svojevremeno, ali da se ne upotrebljava ujednačeno u pravoslavnoj zajednici.

„U Rusiji je, na primjer, to niže zvanje od mitropolita, koji nose ‘bijele pane’ u odeždi. Crnogorci su vidjeli da su sveti Petar i vladika Rade nosili bijele pane, pa je sad to za neke automatski znak autokefalnosti. U Rusiji, recimo, ima 30 mitropolita, pa bi tako bilo 30 autokefalnih mitropolita. Ja sada imam samo pravo da kad patrijarh nije prisutan za ručkom prvi sipam supu u tanjir.“

Sada je njegova misija, kako kaže, da sačuva jedinstvo Srpske pravoslavne crkve u novim uslovima kada je proglašena nezavisna crnogorska država.

„Verujem da ću u tome uspjeti zajedno sa pravoslavnim vjernicima u Crnoj Gori“, poručuje mitropolit.

Iz krugova bliskih Mitropoliji može se čuti da ima namjeru da postane patrijarh Srpske pravoslavne crkve i da je to bio motiv da u vladike promoviše Joanikija i Jovana. Joanikije je već nekoliko godina episkop budimljansko-nikšićki, a Jovan dioklijski. Navodno, to su dva nova sigurna glasa. Ako njegov lobi ne osigura premoć u Sinodu SPC-a, uvjek ga čeka mjesto u Crnoj Gori.

Sagovornik „Vremena“ iz jedne od prosrpskih partija, veoma blizak uticajnim krugovima u SPC-u i samom mitropolitu, kaže da bi se, bez obzira na sve priče, smio u svakom trenutku zakleti da je Amfilohiju interes SPC-a nad svim drugim interesima i ambicijama.

„Svaki njegov postupak treba posmatrati u pravcu spasavanja Crkve i naroda. Treba imati u vidu da se on nikad nije libio ni društvenog ili ponekad političkog određenja, ako je to u interesu naroda. Mitropolit Amfilohije posjeduje izuzetan nivo duhovnih sposobnosti i značajan nivo snalažljivosti za vrijeme kada je trebalo. Izuzetno je obrazovan i svestran čovjek, veliki duhovnik i u vaseljenskim razmjerama. Kada bi ljudi imali priliku da vide odnos grčkih, ruskih i ostalih episkopa, sveštenika, monaha i vjernog naroda u SAD prema mitropolitu, drugačije bi se prema njemu odnosili“, tvrdi naš sagovornik.

Oni koji ne misle tako još se sjećaju Amfilohijevog angažmana tokom ratova u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, ali i njegovog govora nad odrom pokojnog srpskog premijera Zorana Đinđića u hramu svetog Save na Vračaru.

„Zoran Đinđić biće zapamćen prvenstveno po tome što je, u momentu najdubljeg poniženja svoga naroda, na obrenovićevski način, ispružio ruku bratsku, bratskoga mira i pomirenja Evropi i svetu. U trenutku kada su još stotine hiljada njegovog naroda, prognanika sa svojih ognjišta u domu bez doma, u zemlji bez zemlje, u otadžbini bez otadžbine, u trenutku kad nad glavom njegovog naroda stoji mač pilatovske pravde, Zoran Đinđić je pokrenuo obnovu krvotoka narodnog, društvenog i socijalog života, obnovu državnog zajedništva i državne zajednice Srbije i Crne Gore, pokidanih veza sa svetom.

No, ubila ga je bratska mržnja, kratkovida i slijepa, koja previđa vječnu istinu da ko se mača maši – od mača će i poginuti“, bile su, između ostalog, Amfilohijeve riječi.

Nije se oglašavao nakon što je porodica Zorana Đinđića izrazila zgražavanje nad ovakvim riječima i objavila da je Amfilohije sam sebe pozvao da održi govor.

Iz Crnogorske pravoslavne crkve optužuju ga da želi da nastavi posrbljavanje Crnogoraca preko SPC-a, ukriveno pod imenom Pravoslavna crkva u Crnoj Gori.

„Amfilohije ima pravo da sebe ne poštuje i da se izjašnjava za Srbina, ali nema pravo da ne poštuje i konvertizuje u Srbe sve one Crnogorce, odnosno crnogorski narod koji to jeste objektivno, etnički, prirodno i istorijski“, tvrde u CPC-u.

Pitanje je samo da li će Amfilohije istrajavati u posrbljavanju Crnogoraca ili će prihvatiti novu realnost. Pokazao je da umije da se prilagođava.