Sve su nas rodili roditelji, pa i znamenite kriminalce. Njihova se slava po prirodi te stvari prenosi i na roditelje, pa i na decu. O sinovima slavnih očeva koji su, kako da kažemo, posrnuli, je li, sinovi to jest, već smo pisali. Sada je red na majke slavnih junaka crnih hronika. Reč je o teškom moralnom pitanju koje ima samo jedan pošten odgovor: zlo je zlo
Nedavno su sa gđom Šarić, Šarića majkom, kontaktirali izvesni brzopleti i naivni lokalni umetnici sa ponudom da za izvesnu sumu u gotovini (kažu 300.000 evra) isposluju puštanje jednog brata (Duška) iz pritvora i bezbednost važnijeg brata Darka. Gđa Šarić ih je, naravno, pročitala i obavestila policiju, kako pišu novine; jes’ da je policija tu neki protivnik porodice Šarić, ali sve ima granice: neće valjda da nasedne jevtinim vaćarošima? Tu je ipak neka razlika u nivou: nije da gđa Šarić ne bi želela da joj se sinovi izvuku, ali ona nije glupa žena. Samo bi joj još to falilo: da nasedne prevarantima, a onakve sinove je izrodila i podigla.
Majke, po prirodi stvari, vole svoje sinove; ponekad čak i više nego što je to za sinove zdravo. Mnogo češće ćete u starim novinama naći oglase („Lične i porodične vesti“) u kojima se otac odriče sina „i njegove dugove priznati neće“; majke retko povlače takve poteze. Navodno je izuzetak mama onog Mladena Švarca koji je pod starost otišao u ustaše, pa ga se, kažu, od sramote odrekla preko novina; ipak ga otac Jovan i ona, fini ljudi, nisu tako vaspitali. Neke majke ponekad preuzmu inicijativu. Ima lepa stara makedonska narodna pesma s kraja 19. veka u kojoj sin kuka: „Дај да пијам, мила мајко, да се опијам, јадовите, мила мајко, да заборавам“. Majka onda lepo savetuje sina da ne budali, nego da uzme pušku martinku, da ode u goru zelenu i da nađe tamo vernu družinu, pa će lako s jadima. Ali to su bila takva, drugačija vremena kad hajdučija nije bila što je danas.
Nije gđa Šarić jedini svetli primer. Ako krenemo redom, sličnu prisebnost duha pokazala je i Slavka, gđa Ražnatović, još u jesen 1983. Ta je epizoda važna za noviju srpsku istoriju i istoriju Službi, jer je u njoj po prvi put bez sumnje dokazano da je Željko „Arkan“ Ražnatović najkasnije od novembra, kada se scena događa, bio ovlašćeno službeno lice SDB SSUP SFRJ. Šta se desilo? Nekakva dva mlađana milicionara iz 10. stanice (Palilula) čitali su službene depeše i videli da je neko negde opljačkao banku na Arkanov način: elegantno, ostavivši blagajnici ružu za utehu. Zaključe oni da je to u njihovom sektoru (Arkan je bio prijavljen u ulici 27. marta) i u civilu dođu na vrata gđi Slavki, sa pričom da su Arkanu dužni neke pare, pa bi da ih vrate. Gđa Slavka, supruga organa bezbednosti JNA i majka i te kako ovlašćenog službenog lica, kaže naravno: izvolite, sedite, zvaću ga da dođe. Pozove ga telefonom i kaže mu sve lepo; Arkan joj kaže – eto me odmah, neka sačekaju. U mamin stan Arkan je uleteo naglo, sa revolverom 357 magnum, pucao u jednoga odmah i ranio ga; drugi mu je pobegao niz stepenice, ali ga ja Arkan stigao nasred ulice 27. marta i oborio i njega. Koristio je municiju sa sačmom – na njihovu sreću, mada su i tako loše prošli. Baš u tom trenutku naišla je patrola milicije i intervenisala; Arkan je položio oružje i pokazao legitimaciju. Kad je vođa patrole radio-vezom javio da je reč „o kolegi“, rečeno mu je da se javi „drugom vezom“ (telefonom, to jest). Sedeo je u pritvoru par dana, pa je tiho pušten, što će kasnije dovesti do određenih nesporazuma između GSUP-a Beograda i Saveznog SUP-a, ali to je druga priča. U svakom slučaju, ostaje nejasno da li su se ta dva milicionara legitimisala na vreme – ako su uopšte imali kad; u svakom slučaju, postupali su mimo procedure i bez znanja starešina, kako je tada rečeno.
Sledeći zanimljiv slučaj je gđa Iboljka Suvajdžić, mama svedoka-saradnika Miladina „Đure Mutavog“ Suvajdžića. Po svemu sudeći, gđa. Iboljka bila je upućena u poslove svoga sina. Po proglašenju vanrednog stanja 12. marta 2003. među Zemuncima, kojima je Đura bio veoma važan logističar (iznajmljivao je stanove, nalazio automobile itd.), nastaje panika. Dan-dva kasnije Duća Spasojević traži od Đure da mama Iboljka na svoje ime kupi neku kuću, jer su im svi ostali „štekovi“ ili provaljeni, ili će uskoro biti. Tako je gđa Iboljka kaparisala sa 500 evra kuću u Putincima, useljivu odmah; u toj kući vrh Zemunskog klana provešće dva-tri dana – do trenutka kada su objavljene slike Đure Mutavog, pa je taj štek provaljen; s pravom su pretpostavili da će policija potražiti i gđu Iboljku. Đura se onda, kad su ovi pobegli iz Putinaca u Barajevo, sam predao policiji, pa je kasnije, tokom pretresa njegovih poznatih prebivališta uhapšena i mama Iboljka, u čijoj je kući nađena određena količina heroina – kako je tada MUP tvrdio – i još neki dokazi. Ti su dokazi upućivali, opet po tadašnjim tvrdnjama MUP Srbije, na njenu ulogu u izvesnim otmicama, čuvanju talaca, saučesništvu u raznim krivičnim delima itd. Međutim, pošto se Đura Mutavi odmah ponudio za svedoka-saradnika i pošto je ta ponuda prihvaćena, mama Iboljka nestaje iz krivično-pravnog opticaja. Izgleda da je i njena sudbina bila predmet nagodbe sa Đurom Mutavim. Đura je bio izuzetno dragocen svedok-saradnik, ali i vešt pregovarač, svestan svoje vrednosti, kao što vidimo. Slučaj gđe Iboljke Suvajdžić skoro da liči na onaj klasični slučaj Mame Bejker, proslavljene na filmu i u rok muzici. Mi ne znamo je li gđa Iboljka – poput Ma Bejker ili one makedonske majke – svoga sina podsticala; znamo, međutim, da mu je pomagala i radila sve za njega, ne pitajući mnogo. Ipak je Đura njeno dete, ljubi ga majka. Zanimljivo je da su nju i Đura i Duća sve vreme uveravali da sa ubistvom Zorana Đinđića nemaju nikakve veze. Teško da im je poverovala – znajući ih kakvi su i koji su.
Još jedna majka pokazala je apsolutnu podršku svom sinu: gđa Natalija Ulemek, Legijina mama. Ona se u njegova posla – koliko je poznato – mešala nije; koliko je znala o tim poslima niko ne zna. Imati sina sitnog lopova, pa legionara-dezertera, pa telesnog čuvara kod Vanje Bokana, trgovca cigaretama, pa kod Arkanove Srpske dobrovoljačke garde i kasnije u JSO-u kod Jovice, Frenkija, Vasa Mijovića, Žike Crnogorca i ostalih – nije lako majčinom srcu. Tokom suđenja u Specijalnom sudu gđa. Natalija bila je stalno prisutna u publici, uz odgovarajuće uvažavanje sudske straže za nju i za njenu pratnju. Čak je sebi dozvoljavala da na stepeništu suda proklinje decu novinarima koji nisu delili njena majčinska osećanja za sina Legiju. Gde je granica između mogućih političkih uverenja koje majka deli sa sinom i elementarnih moralnih osećanja i roditeljskog saosećanja? Pa i Zoran Đinđić je imao majku, da podsetimo…
Tu smo sada na terenu izuzetno delikatnom. Pravni aspekt je jasan i udaljen: majke, kao ni ostali bliži krvni srodnici i supružnici, nisu dužni da svedoče. Moralni aspekt je, međutim, drugačiji. Gde je granica između majčinske ili očinske ljubavi i osećanja za pravdu i poštenje? Može li porodično vaspitanje, sve i da je najbolje, biti garancija da će od deteta ispasti ispravno ljudsko biće? Svako od nas ima tatu i mamu; svako od nas može da se zamisli nad time kako bi naši roditelji gledali na nas ako bismo se ogrešili o zakon, moral i ljudskost. Na sva ta pitanja lakog i brzog odgovora teško da ima.
Ipak, postoji razlika između dobra i zla. Nju su dužni da poštuju i očevi i majke; i supruge i deca.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
Ljudi se osvešćuju, ohrabruju i udružuju. Tako ujedinjeni možemo sve. Ceo ovaj proces je značajno lekovit za celo društvo, sada svi učimo šta možemo zajedno kada su nam iste bazične vrednosti. Mislim da su i studenti mnogo toga naučili, dosta su iskustveno osetili i na svojoj koži, a, iskreno, i mi “stariji” učimo od njih. Za razliku od mnogih, mislim da je dobro što sve ovo duže traje, jer bi nagle, brže promene verovatno bile i kratkotrajne
Vladajuća partija je kampanju u Zaječaru i Kosjeriću vodila kao u centru Beograda – pravila je mala naselja od šatora, pekla prasiće i jariće, mesila hlebove, točila rakiju i sokove i delila dnevnice. Vučić je kampanju pretvorio u proizvodnu delatnost gde postoji tačna računica koliko “košta” glas, a kako je u mogućnosti da sam određuje način na koji će se trošiti javni novac, bukvalno mu ništa nije skupo. Protiv ovoga stoje građani koji su odlučili da se ne boje, da prihvate socijalni rizik, neki i po cenu da izgube posao. Da li na ova dva mala ogledna polja može da se vidi promena o kojoj se govori i u koju se veruje
Studenti su, kada su izašli sa objedinjujućim, za neke dugo očekivanim zahtevom za vanrednim parlamentarnim izborima – pogodili u metu. Ovaj zahtev je očigledno za naprednjake preveliki izazov, oni i njihovi partneri ne znaju šta bi sa tim, što se najviše vidi po njihovim konfuznim izjavama – tipa: može da bude, ali ne mora da znači, samo da tetki odnesem lek pa ću razmisliti. Pogodili su studenti Vučića i tamo gde ga najviše boli, i to dvared uzastopno: prvo tvrdnjom da je “nenadležna institucija”, a sada i da je postao “kukavica”. Ne sme da raspiše izbore, kojima svako malo preti već 13 godina i koje raspisuje kad mu se ćefne, uvek siguran u pobedu
Presek nedelje je sledeći: imamo nadvlačenje dveju suprotstavljenih struja. Jedna želi da se oslobodi talačke krize u kojoj je drži druga. Prva strana želi izbore. Druga nikome ne ostavlja izbor. Suština je u razlici: vladajuća klika želi da sve ostane isto, a građani – da sve bude drugačije. U tom smislu, studenti i građani su na neki način već pobedili: više ništa nije isto i nikada neće biti isto
Izbor članova Saveta Regulatornog tela za elektronske medije
Dok se čuo huk pobunjenih ljudi sa ulice, nestali su bahatost i bezobrazluk naprednjačkih zastupnika, a kad je buka prošla – nastavili su po starom. Naše pretnje da ćemo izaći iz procesa, a i ni naše žalbe domaćoj javnosti i međunarodnim posmatračima, ne utiču mnogo na naprednjačku mašineriju da posustane u lažima i prevarama, i zato se rešenje za vraćanje ponovljenog procesa u zakonske okvire samo nameće: da se studenti i pobunjeni građani ponovo vrate tamo gde će ih čuti i vlast i Evropa
Žitelje Kosjerića i Zaječara zapala je velika simbolička dužnost. A to je da svojim glasom odbrane čast Srbije od revizionističkog režima koji joj pljuje u oči pretvarajući žrtve u krivce i čije nasilje i laži zaista podsećaju na fašizam
Petorica režimskih batinaša pretukla su studenta Pravnog fakulteta u Beogradu Petra Živkovića. Dok od slučaja Miloša Pavlovića vlast pravi politički cirkus, policija je u noći između ponedeljka i utorka odbila da primi prijavu za premlaćivanje Živkovića
Svako ko proda glas, postaje kmet na Vučićevoj latifundiji. Svako ko ćuti na kapuljaško nasilje, pristaje i na pravo prve bračne noći naprednjačkih velmoža. Možemo i moramo bolje od toga
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!