Legalizacija divlje gradnje

Nije prvoaprilska šala: u četvrtak, 2. aprila, poslanici Skupštine Srbije razmatrat će Prijedlog zakona – sad ide potpuni dugački tekst – o utvrđivanju javnog interesa i posebnim postupcima eksproprijacije i izdavanja građevinske dozvole radi realizacije projekta „Beograd na vodi“.

Prije toga, najavljeno je da će taj zakon biti na dnevnom redu po hitnom postupku. Potom, istoga dana kad je objavljen evropski izvještaj o napretku Srbije na putu ka Evropskoj uniji, u kojem se kritiziralo donošenje većine zakona po hitnom postupku u parlamentu, Vlada Srbije je odlučila da iz hitne procedure ipak povuče tzv. lex specialis o „Beogradu na vodi“. S obzirom na to da je u redovnom postupku potrebno da prijedlog zakona u Skupštini Srbije bude 15 dana prije nego što ga se stavi na dnevni red, kako je za „Vreme“ objasnila Gordana Čomić, članica Demokratske stranke i jedna od rijetkih – po priznanju čak naprednjačkih i ostalih zastupnika – poznavalaca procedure, tek sad se može taj zakonski prijedlog staviti na dnevni red.

ISKLJUČIVA VOLJA VLADE SRBIJE: Riječ je, pojednostavljeno da kažemo, o zakonu koji bi trebao regulirati eksproprijaciju zemljišta na kojem bi se trebao graditi sporni kompleks „Beograda na vodi“, u samom centru grada. Postojeći propisi predviđaju da se eksproprijacija zemljišta može provesti samo za objekte koji su od javnog interesa, dakle iz oblasti obrazovanja, zdravstva, socijalne zaštite, kulture, vodoprivrede, sporta, prometne, energetske i komunalne infrastrukture, državnih organa…, kao i za izgradnju stanova kojima se rješavaju potrebe socijalno ugroženih osoba (takve su već raseljene u nekoliko prošlih mjeseci). Svakako nisu predviđeni poslovni i stambeni objekti, kao ni objekti namijenjeni turizmu i ugostiteljstvu, iako je to već izigrano izgradnjom montažnog restorana na samoj obali Save koji je proglašen objektom namijenjenom navodnoj informativnoj funkciji projekta „Beograd na vodi“. Onoga čiji se legitimitet pokušava stvoriti tabloidnom viješću da se tamo pojavio Novak Đoković na večeri, najvjerojatnije neobaviješten o tome gdje je zašao.

Ustav i zakoni su jasni. Uz dvojbe zašto se za račun privatnih investitora donosi lex specialis, kojih u Prijedlogu spomenutog zakona nema, nudi se odgovor samovoljno vladajućih: sve je to moguće, budući da je Vlada „ovaj projekat utvrdila kao projekat od posebnog značaja za Republiku Srbiju“, kao i da je njime previdjela da se za ekspropriranu nepokretnost određuje njena tržišna vrijednost.

Uz sve to, kako mnogi upozoravaju, ništa nije riješeno: niti to koliko zemljište vrijedi, niti to kako će se rješavati buduća pitanja restitucije, jer i u ovom slučaju ima ponešto onih kojima je njihovo vlasništvo davnih godina oduzeto. Zašto oni ne bi mogli, ako je to u ovom trenutku fizički moguće, doći do vlasništva nad svojim zemljištem? Zašto oni ne bi – umjesto bilo koga, pa i arapskih partnera – izgradili neki kulturni sadržaj, za kojega je aktualna samovoljna vlast odredila da će u cijeloj priči kula – tržni centar – kafanče, imati do jedan posto površine?

Ne bi trebalo dvojiti da će naprednjačka glasačka mašinerija u parlamentu izglasati predložene promjene, koje će pogodovati baš premijeru prijateljskom arapskom partneru koji je obećao i novac kojega još nismo vidjeli i izgradnju kule visoke 220 metara, tržnog centra i (po maksimalnom projektu) 13 tisuća stanova. Dio njih se već „prodaje“: sam gradonačelnik Beograda Siniša Mali se pohvalio da je interesovanje građana iznimno veliko, ne obazirući se na to da se cijela stvar odvijala preko interneta i da nije smio potcijeniti srpski (a i regionalni) humor, kad su neki kupujući virtualno i dva-tri virtualna i fiktivna stana, u virtualnim kulama, zapitali i to da li će moći da, na primjer, zastakle terasu. Sa sve „ružom vjetrova“, koja će – kako je u „Vremenu“ nedavno, u intervjuu, rekao arhitekt Bojan Kovačević, utjecati na život eventualnih kupaca skupih stanova u savskoj kuli.

Akademija arhitekture Srbije (AAS), najreprezentativnije udruženje arhitektonske struke u Srbiji, u svojoj deklaraciji, koju je jedva koji medij u Srbiji objavio, kaže da aktualni prostorni plan za „Beograd na vodi“ zapravo legalizira „najveću divlju gradnju na svijetu“. Kažu: „Plan je bio predmet fingiranog, farsičnog javnog uvida. Analiza plana i ogroman broj pristiglih ozbiljnih primedbi ukazali su da je njegova realizacija na ovom prostoru sasvim neodrživa, po svakom aspektu. AAS još jednom skreće pažnju na nejasnoću ko je, kako i zašto prepustio inostranim partnerima da donose odluke koje se u Srbiji samo poslušnički razrađuju.“

REČ STRUKE: Arhitekti kažu i ovo, što se odnosi na sve probleme kojima je kruna politički lex specialis: „Stručnjaci nekad veoma poštovanog Urbanističkog zavoda Beograda primorani su da po jednoj maketi, za dva meseca, urade nakaradan, isfabrikovan, profesionalno apsolutno neprihvatljiv i nepopravljiv plan i time prekrše sve etičke norme i profesionalne standarde. Plan u kojem nema nijednog kreativno zasnovanog urbanog prostora, niti jedne urbane ugodnosti koja bi mu privukla mase pešaka, građana, a kojima bi ovaj deo grada morao biti namenjen. Do danas se u tumačenju ideja „Beograda na vodi“ nije pojavio nijedan stručnjak vrhunskog kredibiliteta kao zastupnik te ideje. Sve rade anonimne ličnosti, obrađivači, po nalozima iz političkih struktura ili iz inostranstva.“

Na probleme sa predloženim lex specialisom upozoravaju i druge profesije, pa tako Pokret Bolja advokatura (to su advokati koji su u protestu advokata htjeli ići dalje, tvrdeći da ono na što se pristalo ide direktno protiv Ustava Srbije) u svojoj inicijativi da se od tog prijedloga odustane podnijetoj Skupštini Srbije, navodi: „Usvajanjem predloženog zakona stvorila bi se mogućnost oduzimanja imovine jednih lica (bez obzira na plaćanje naknade u visini tržišne cene predviđene Zakonom o eksproprijaciji) u korist drugih lica i države, a u cilju ostvarivanja ekonomske koristi, profita, za ta druga lica u čiju korist se vrši eksproprijacija, odnosno oduzimanje imovine. Kako u ovom slučaju eksproprijacija nije praćena istovremeno javnim interesom izgradnje objekata za opštu upotrebu, takav postupak je neopravdan i neustavan“, te dodaje da ekonomska korist koju bi imala država od tog projekta ne može biti osnov za narušavanje osnovnog duha i principa ustanovljenih Ustavom i međunarodnim pravom o nepovredivosti prava vlasništva.

Tu je i Transparentnost Srbija svojim konkretnim primjedbama na predložene odredbe lex specialisa, s načelnim stavom da, u skladu s odredbama Ustava Srbije o jedinstvu pravnog poretka zemlje i pravnoe prirode zakona, kao općih pravnih akata, koji se odnose na neograničeni broj slučajeva u budućnosti, ukazala na to da „nije ispravan pristup niti dobra praksa, po bilo kojem pitanju i u bilo kojoj oblasti, da se predlažu i usvajaju akti u formi zakona koji će urediti odnose samo u jednoj konkretnoj situaciji“.

foto: m. milenković

ZAZIDANI GRAD: Ovaj lex specialis se, naime, donosi samo za jednog (potencijalnog i konkretnog) investitora, ne i za druge; drugima se kaže da za njih vrijede opći propisi, a ne ovi izvanredni i „specijalni“. Može se krenuti od Miroslava Miškovića (tržni centar), Milana Beka (projekt na prostoru Luke Beograd), pa sve do Bogoljuba Karića koji nam – zahvaljujući promjeni političke klime i bespoštednoj borbi protiv korupcije naprednjaka i premijera Aleksandra Vučića – ponovo, bar preko

TV-ekrana, ako ne već preko članova porodice koja sjedi o našem trošku u parlamentu na SNS-listi, ulazi u domove.

Ima još nešto vrlo sporno u Prijedlogu zakona kojim se mijenja institut javnog interesa i eksproprijacije: to su „finansijska sredstva potrebna za sprovođenje tog zakona“. Kažu predlagači, Vlada Srbije, da su za provođenje tog zakona „potrebna dodatna finansijska sredstva iz budžeta“. Odakle, nije poznato. Usput, ova naprednjačka vlast je u (samo) konkretnom slučaju i u tom smislu, u smislu priznanja da će nam još neki dinar oteti iz osiromašenih poresko-obvezničkih džepova, poštenija; bar su priznali da će nam neke novce oteti za arapsko-srpski „zazidani grad“ (arh. Bojan Kovačević). No, sve to trebamo tek izračunati: da bismo dobili tih nekih tri milijarde arapskih eura, moramo uložiti manje ili više (posve svejedno) vlastiti novac od siromašnog naroda u sve prethodne radove, a da vlast koja je projekt smislila neće ni da čuje niti glas arhitektonske struke, niti ekonomista ili pravnika, niti glas šire javnosti, građana koji plaćaju poreze da bi se neki bahatili budućim stanovima u budućim nakaradnim staklenim kulama, u koje – tko to reče? – prosječni građanin Beograda i Srbije ni nogu neće staviti.

Te stanove, nepostojeće i fiktivne, inače, preko interneta je prodavala kompanija čiji je osnivački kapital (imaju podaci u Agenciji za privredne registre) cijelih 100 (sto) srpskih dinara. Dakle, manje od jednog eura…

Pokret Bolja advokatura u svojoj inicijativi kaže: „Mi, potpisani advokati, zbog svega navedenog, u ime pokreta ‘Bolja advokatura’, predlažemo, dok ne bude kasno, da se preispitaju već donete odluke za projekat ‘Beograd na vodi’ i zaključeni ugovori, da se isti dostave javnosti na uvid, a da se predloženi lex specialis povuče iz procedure u Narodnoj skupštini.

U svakom slučaju, napominjemo, da ćemo u slučaju usvajanja ovog zakona podneti inicijativu pred Ustavnim sudom za ispitivanje ustavnosti tog zakona i nastaviti borbu za poštovanje privatne svojine i pred međunarodnim sudovima, a zbog povrede osnovnih normi koje štite privatnu svojinu, a svoje usluge ponuditi pro bono licima koja su vlasnici zemlje na predmetnoj lokaciji.“

UGOVOR KOJEGA NEMA: Pogodili su baš u sridu: još nikakav ugovor nismo vidjeli u vremenu kad se zakoni ovako specijalno mijenjaju, nismo vidjeli niti kako su raseljeni ljudi koji su živjeli na tom dragocjenom zemljištu, koje je njima – da li je zemljište ili kuća u kojoj su desetljećima živjeli – oduzela jedna nimalo transparentna ideja o samo nečijoj, vladajućoj, viziji grada i ovako osiona vladajuća klika koja sve kroji po svom viđenju i, vjerojatno važnije, interesu.

Svim onim „neprijateljima“ projekta „Beograd na vodi“ – ljudima koji nešto o nečemu, za što su i školovani, misle – ovim lex specialisom vlast poručuje da može što god hoće, zakonima fizike na kraju krajeva, usprkos. Što reče nedavno Ksenija Petovar u „Zumiranju“, nema više obilježja Beograda, Kalemegdana, Pobednika i ostaloga, nema više identiteta grada, ostaje samo ono što arhitekt Kovačević zove „zazidanim gradom“.

Zazidat će ga, nemojmo sumnjati, ova glasačka naprednjačka mašinerija u predstojećoj raspravi o zakonu o eksproprijaciji najboljeg dijela grada, o čijem se uređenju decenijama vode rasprave.

Nije više hitni postupak, doduše, rasprave su naprednjaci i premijer Aleksandar Vučić proglasili neprijateljskima, ali sve će biti isto: po njihovoj volji, a ne po volji i na dobrobit građana Beograda.

O tome svemu, pak, zna se tko bi trebao misliti.