

Crowdfunding
Podrži „Vreme“, podrži pravo novinarstvo
„Vreme“ zavisi samo od vas, jer je čvrsto rešilo da ne pravi trule kompromise. Zato smo pokrenuli crowdfunding kampanju. Uključite se u važan posao očuvanja nezavisnog novinarstva


Povodom teksta "Ajkule u etru"
Ovo nije pismo čitaoca, pa ga nemojte tako ni tretirati. U iskušenju sam da napišem kako je ovo pismo ispravka koju predviđa Zakon o informisanju, ali budući da mi je jasno koliku ste količinu dobre volje, u vašem poslednjem broju, tekstom „Ajkule u etru“ iskazali prema meni, prosto se, iz razumljivih razloga, plašim da ga tim imenom i nazovem. Stoga svoj „dopis“ neću krstiti bilo kojim imenom. Objavite ga ako hoćete, pročitajte ga svakako. Biće vam od koristi.
Ne pada mi na pamet da ulazim u misaoni sistem i „diskurs“ Dejana Anastasijevića i Tamare Skrozze koji su se u dva navrata bavili radom Saveta Republičke radiodifuzne agencije, čiji sam, igrom slučaja, predsednik. Ipak, možda je bitno spomenuti da su ta dva vaša saradnika svoju karijeru, na moju žalost, započela pod mojom uredničkom „komandom“. Kažem „na žalost“ jer očigledno nisu bili dobri učenici. Naime, jedna od retkih stvari koje sam tokom svoje sedamnaestogodišnje uredničke karijere izričito zahtevao od svojih saradnika bila je krajnje jednostavna – da ne lažu. A to dvoje u „Vremenu“ lagali su i o meni i o Radio Indeksu.
Na dokazivanje onoga što tvrdim (da vaš list laže) neću trošiti mnogo prostora:
– apsolutna je laž da sam se ja, koristeći kompjuter i internet nalog Radio Indeksa, bavio distribucijom materijala koji se odnosi na privatizaciju jednog beogradskog medija. U jednom svom tekstu gospođica Skrozza je ovu tvrdnju iznela u vidu aluzije, a Anastasijević se, bogami, uopšte nije libio da muški slaže. (Samo ga molim da ne dokazuje da je u pravu jer ćemo onda zbog njegovih ponovljenih laži morati na sud, a ja to uopšte ne volim.) Iako mi je poslovna „kombinacija“, tj. „privatizacija“, o kojoj je reč, privatno zaista bila krajnje zanimljiva, moram da vas razočaram: nemam pojma ko je autor pisama koja su kružila, kako internetom, tako i poštom. Ipak, nalazim da je profesionalno vrlo intrigantno to što vam je kao uredništvu i novinarima pitanje ko je pisao pisma bitnije od onoga šta je bio njihov sadržaj. Osim toga, smatram da ova vrsta laži nije ništa drugo nego preventivni napad kojim neko pokušava da Savet onemogući u donošenju odgovarajućih zaključaka.
Druga apsolutna laž odnosi se na tvrdnju da sam vlasnika dotičnog medija, „u poslednje dve godine… uporno optuživao da je proneverio novac… da je lažirao borbu protiv Miloševića… i da se bavi ‘jajarenjem’.“ Tačno je: sve sam to rekao, ali pre dve godine, a ne tokom poslednje dve godine. O mojoj „upornosti“ da se taj „vlasnik“, kako se to obično kaže, „sahrani“, ne može biti ni govora, baš zbog toga što već dve godine praktično nisam prozborio baš ni jednu jedinu javnu reč. (Uzgred, imajte na umu da pre dve godine nisam imao zaduženje koje danas imam.) Sve to vreme, dosledno sam ćutao, između ostalog, i da novinarima kakvi su Skrozza i Anastasijević ne bih dao razloga da me pominju. Ipak, nadam se da ste svesni Ustavom garantovane slobode mišljenja, koja, verujem, važi bar za ono što je neko (bilo ko!) izgvorio pre više od dve godine. Dalju raspravu o spornim privatizacijama RTV stanica, uskratiću vam iz poštovanja prema funkciji koju obavljam. Privatno, rado bih je nastavio, ali mi dužnost to zabranjuje, baš kao što mi zabranjuje i bilo koju drugu vrstu pristrasnosti koju mi, Anastasijević iz sve snage, ali neuspešno, u svom tekstu imputira. Postojanje bilo čije pristrasnosti, naime, dokazuje se činjenicama i delima, a ne prašnjavim novinskim tekstovima i neobrazloženim insinuacijama. Konačno, treba upotrebiti zdravu logiku i zapitati se: zašto bi neko ko je nekoga, sudeći po Skrozza-Anastasijević logici, „beskrupulozno“ napao javno, tu istu metu, godinama kasnije, putem anonimne elektronske i ostale pošte, napadao tajno?
Ne mogu da kažem da su me dve pomenute laži mnogo iznenadile. Iznenadila me je, zapravo, energija koju je Anastasijević protraćio želeći da od mene napravi „ratnog zločinca“. (On je, valjda, opsednut time, svedočio u Hagu.) U prilog ovom utisku navodim još jednu činjenicu. U relativno kratkom tekstu u kom nema nijedne moje autentične izjave (nisam bio raspoložen za gubljenje vremena sa Anastasijevićem) moje ime je pomenuto ravno deset puta.


„Vreme“ zavisi samo od vas, jer je čvrsto rešilo da ne pravi trule kompromise. Zato smo pokrenuli crowdfunding kampanju. Uključite se u važan posao očuvanja nezavisnog novinarstva


Antirežimski blok veoma dobro stoji u Sevojnu, Boru, Kuli, Bajinoj Bašti i Aranđelovcu. Nešto je slabiji u Smederevskoj Palanci, Kladovu, Majdanpeku, Knjaževcu i Lučanima. Manje zbog toga što se nije baš najbolje organizovao, više usled visoke startne pozicije režima u pojedinim delovima zemlje – analitičari kažu da je SNS najmanje oslabio na jugu i istoku Srbije


Kada vlast ignoriše posledice svojih odluka, ne samo da zanemaruje sadašnje žrtve, nego i stvara kulturu u kojoj svaka buduća katastrofa postaje legitimna


Slučaj u kome se patrijarh Porfirije (na slici) suočava sa mogućnošću da protiv njega bude pokrenut postupak zbog mobinga – koji je u krajnjoj suprotnosti sa hrišćanskim vrednostima – ostavio je gorak utisak u delu javnosti u Srbiji, najpre među onima koji, ruku na srce, naivno veruju da se takve stvari u Crkvi ne događaju. Međutim, poznavaoci crkvenih prilika odavno znaju da su slučajevi mobinga nad sveštenicima koji izađu u javnost nažalost samo vrh ogromnog ledenog brega o kojem se malo govori


U kojoj meri su istinite informacije da se Vojska Srbije ozbiljno “bilduje” oružjem? Čemu služi jačanje oružanih kapaciteta i, samim tim, kakve se poruke šalju za unutrašnju upotrebu, a kakve su poruke namenjene okruženju? Da li vojna saradnja Zagreba, Tirane i Prištine zaista plaši režim i Vučića ili je sve to predstava koja hrani sujetu jednog čoveka? Zašto se u ovom tenutku preko prorežimskih medija tendenciozno plasira vojna “moć”, kakva je korelacija ovog propagandnog paketa sa izborima, a kakva je u širem kontekstu geopolitičkih prilika? Na ova pitanja odgovaraju Vojkan Kostić, Petar Bošković i Boško Jakšić
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve