Ovo što je naizgled eskaliralo u ponedeljak pre podne pred Gradskom upravom (samo naizgled; ima još fore) počelo je još davno – za današnja merila, jer se sve u ovoj zemlji ubrzava. Zahvaljujući savamalskom skandalu od pre tri meseca početak priče je što zaboravljen, što zabašuren. A to vlastima odgovara
Čim je dobio u ruke primerak Ugovora Srbije i Strateškog partnera (firme onog Vučićevog prijatelja Mohameda Al Abara, za kojim se vuče niz krivičnih postupaka na iste ili slične teme), profesor i sudija u penziji Zoran Ivošević krenuo je da ga proučava. Bilo je to novembra 2015. godine. Vučić nam je taman bio obećao tri milijarde dolara ili evra (svejedno, ionako je fantastika), procvat Srbije na vodi, nebrojeno mnogo radnih mesta i sveopšti procvat svega. Svaka sumnja ili propitivanje oko „Beograda na vodi“ odmah su postali politički sumnjiva priča, napad na premijera (i njegovu porodicu, razume se) i uopšte ponašanje nepatriotsko, zavidljivo, pakosno i to već sve.
Zoran Ivošević, temeljan i savestan kakav je, napravio je analizu tog Ugovora i došao do zaključaka veoma zabrinjavajućih. Objavio ih je u kratkom (4000–6000 slovnih znakova), ali sažetom i suvom članku u časopisu Pravnog fakulteta Univerziteta Union u Beogradu, br. 2 za 2015, januara 2016. godine (ima na internetu). Ukratko: profesor Ivošević pronašao je kao prvo da je taj Ugovor pravno ništavan iz kratkog niza razloga koje ćemo redom navesti. Kao prvo, Republika Srbija i Strateški partner nisu ravnopravne strane u Ugovoru; njihove obaveze u suprotnosti su sa principom jednakih vrednosti uzajamnih davanja, što je povreda članova 11. i 15. Zakona o obligacionim odnosima. Taj isti Zakon prekršen je još i u sledećim odredbama Ugovora: čl. 567, st. 1 ne dopušta „zakup bez naknade“; zbog obavezne isplate zakupnine, zakup je teretan, a ne dobročin pravni posao. „Davanje u zakup bez naknade je simulacija teretnog pravnog posla kojom se skriva besplatno ustupanje gradskog građevinskog zemljišta Strateškom partneru“, kaže prof. Ivošević. Reč je, dakle, o prividnom ugovoru (čl. 66, tačka 1. Zakona o obligacionim odnosima), koji „nema dejstva među ugovornim stranama“.
foto: tanjug…i gradonačelnik Siniša Mali
Zatim: dotičnim Ugovorom Republika Srbija pristala je da prekrši čl. 10. Zakona o obligacionim odnosima, koji ograničava sve ugovarače da se drže granica zakona i propisa Republike Srbije, dobrih običaja i javnog poretka. Ovaj Ugovor, međutim, hoće da bude jači od zakona i propisa i obavezuje Republiku Srbiju da zakone i propise (o dobrim običajima i javnom poretku da i ne govorimo) uskladi sa sopstvenim odredbama. I ne samo to, nego i podzakonske akte, kakvi su izmene i dopune regulacionog plana. „Ambicija Ugovora da pravni sistem Srbije podredi interesima Strateškog partnera nije samo znak arogancije, nego i razlog njegove ništavosti zbog povrede prinudnih propisa o zabrani monopolskog položaja (čl. 103, st.1 Zakona o obligacijama, u vezi člana 14.)“, nastavlja se u tekstu analize. Tako je narušen i princip vladavine prava (čl. 3. st. 2. Ustava), koji zahteva povinovanje vlasti Ustavu i zakonu.
Po pitanju merodavnosti za rešavanje sporova, Srbija je dopustila da se razgradi obaveza iz Ugovora koja predviđa „zakone, uredbe i ostale propise na snazi u Republici Srbiji“ kao merodavna merila tako što je podredila pravni sistem klauzulama Ugovora i što je dopustila da se imperativne pravne norme ne primenjuju kad se odnose na osnivanje i upravljanje Društvom („Beograd na vodi“). Uvedena je Bečka arbitraža kao nadležna, ali sporovi oko valjanosti Ugovora spadaju u nacionalno pravo: svako može da osporava valjanost Ugovora ovde, od javnog tužioca do svakog građanina, i to nije u nadležnosti bilo koje arbitraže (čl. 109. Zakona o obligacijama). Prof. Ivošević dovodi u pitanje i saglasnost međuvladinog Sporazuma Srbije i Emirata: taj Sporazum ne precizira uzajamne obaveze, već je uopšten. Ovako preuzeta obaveza Srbije nije u skladu sa čl. 26. Zakona o obligacijama, koji kaže da je ugovor zaključen tek kad se ugovorne strane saglase o bitnim sastojcima ugovora. „Otuda se ni Republika Srbija, kao strana u Sporazumu, nije mogla obavezati da će određenu nepokretnu imovinu prodati drugoj strani. Ona tu imovinu, doduše, u ovom slučaju nije prodala već prividnim ugovorom o zakupu i konverzijom bez naknade velikodušno prepustila Društvu pod kontrolom Strateškog partnera“. I na kraju: član 6. međudržavnog Sporazuma određuje da sporazumi, projekti i programi zaključeni u skladu sa Sporazumom „ne podležu javnim nabavkama, javnim tenderima ili drugom postupku predviđenom nacionalnim zakonodavstvom Republike Srbije“. Time se anuliraju nacionalni propisi i omogućuje monopol firmama iz Emirata, suprotno čl. 14. Zakona o obligacijama i čl. 84. st. 2. Ustava Srbije.
Lepo. Sve to znamo od početka i šta? Podsetimo se šta nam je sve bilo obećavano od gromoglasnog i trijumfalnog najavljivanja „Beograda na vodi“: od tri milijarde do 22.000 evra; od „krastavac kule“ do donekle skromnijih projekata od kojih će nas dobri Boga takođe sačuvati, makar koliko skromni bili. Sve je to izazvalo koliko-toliko skromne reakcije stručne i opšte javnosti, očekivane i razumne. Onda se desio savamalski skandal i stvar je eskalirala, logično i očekivano takođe. Tada, u noći 24-25. aprila, pokazalo se da je prof. Ivošević bio u pravu upozoravajući na aroganciju, bezakonje i bezobrazluk „ugovornih strana“. Da nije bilo nepotrebnog i bezobraznog savamalskog skandala, sve bi bilo drugačije, ali – ovi na vlasti jednostavno ne shvataju da žurba i nasilje ne vode nikuda, osim u velike neprilike. Arogancija i bestidnost vlasti Aleksandra Vučića (neka me dodaju u izložbu u galeriji „Progres“, slobodno, kao novi eksponat) dovela je do eskalacije protesta, do sve većih kolona demonstranata i – u ponedeljak – do incidenta koji su ovi na vlasti jedva čekali. Bezobrazluk vlasti vidljiv je iz nadzvučne brzine kojom su osumnjičeni iz tog naduvanog i izvikanog incidenta smesta identifikovani i pozvani na informativne razgovore; za Savamalu su imali skoro tri meseca i – ništa. Siniša Mali, doduše, jedva je preživeo pokušaj atentata rolnom toalet-papira ili nekim drugim „neidentifikovanim predmetom“ (navodno papirom formata A3, na kome je bio smrtonosni zahtev za ostavkom) i ozbiljno se zabrinuo nad sudbinom svojom i svoje porodice i dece (ljubi ga Aleksandar Vučić).
Nema, međutim, tih „brutalnih“ i „divljačkih“ napada „takozvane“ Inicijative „Ne da(vi)mo Beograd“ ispod kojih se može na brzinu zakopati bruka oko „Beograda na vodi“ i savamalskog bezakonja. Sve je to samo znak panike nesposobnih, ali baš zato arogantnih dripaca koji ni sebi ne valjaju, a kako će nama.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
Otkako su počeli investicioni ciklusi javnost se navukla na trošenje miliona i milijardi evra kao na normalnu pojavu. Šta znači kad se milioni izliju u mozak? Da li je 12 miliona evra prevelika suma za obrenovačku pijacu, a 17 miliona evra za ulepšavanje Kalenića gumna? Lako je prevariti lakoverne. Bagatelizacija evra i dolara posledica je aljkavog i nipodaštavajućeg odnosa prema dinaru kao nacionalnoj valuti. Zlatno doba donosi i zlatne bonuse
Triler uživo. Slučaj “Jovanjica” postao je luđi od TV serije koja se emitovala u vreme Koluvijinog hapšenja. Sudski postupci “Jovanjica Jedan” i “Dva” postali su objedinjeni. To znači da će se od sada za proizvodnju droge – marihuane i skanka – zajedno suditi osamnaestorici optuženih. Šta će Srbija pre dočekati: presudu za Jovanjicu ili legalizaciju kanabisa? S tolikim brojem optuženih, suđenje može da traje “odavde do večnosti”
Šta ako je način na koji se jedno društvo odnosi prema ubijenoj bebi Danki Ilić, zapravo način na koji se odnosi prema sebi? To onda povlači pitanje – a prema kome imamo milosti i čije dostojanstvo čuvamo ako to ne možemo da pružimo ni ubijenom detetu
Kako je moguće da je sporazume teže sprovesti nego postići? Analitički se može samo reći da je to rezultat nedovoljnog pritiska Zapada, nepostojanja političke volje zvaničnog Beograda i zvanične Prištine, ali možda je i metodologija prevaziđena. Ovakva stagnacija ne daje rezultate, tako da i nema velikih očekivanja od dijaloga koji je i Beogradu i Prištini jedan od glavnih uslova za nastavak evropskih integracija
Šta posle posle junskih izbora? Na tu temu za “Vreme” govore opozicioni stranački akteri s obe strane “modre reke”. Dakle, lider stranke “Srce” Zdravko Ponoš, predsednik Pokreta slobodnih građana Pavle Grbović, potpredsednik Narodnog pokreta Srbije Borislav Novaković i politički analitičar Dejan Bursać. Inače, “Srce” je bojkotovalo beogradske izbore, ali ne i izbore u nekim drugim lokalnim sredinama, dok su PSG i NPS delovi takozvane borbene, odnosno opozicije koja je odlučila da izađe na junske izbore
Još prošle godine je bilo upozorenja o naprednjačkim planovima da polovinu, ako ne i veći deo Futoškog parka pretvore u turističko-poslovno-ugostiteljski centar. Da li će sve biti hotel i kancelarijski prostor, kako se navodi u novom planu, ili možda i tržni centar, videćemo. Poznavaoci prilika tipuju da će tu biti svakako i tržnog centra, pa će ljudi moći da šopinguju u parku posle ljuljanja dece, ako preostane još koja ljuljaška
Pristao je da bude režimska maskota, da svakom prilikom istakne doprinos predsednika države, da mu bude pri ruci za slikanje, da mu se nađe na spiskovima podrške... I sve je bio sličniji naprednjačkim funkcionerima, da bi se nakon slabih rezultata u Nemačkoj u potpunosti pretvorio u bahatog i samoljubivog naprednjaka, koji ne podnosi kritiku, niti pomišlja na samokritiku
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!