
Novi broj „Vremena“
Policajci idu svojoj deci umazani krvlju tuđe dece
Nisu samo ozloglašeni JZO i njegov komandant Marko Kričak, kojeg se i ostali policajci plaše. „Vreme“ u novom broju istražuje ko sve i kako bije narod. I gde će im duša
Treba svakoga u ovoj zemlji da brine kolika je inflacija, ne zbog MMF-a, ne zbog Svetske banke, nego zato što naša sirotinja strada kada raste inflacija, ali najviše stoga što strateški investitori u širem krugu zaobilaze zemlje koje ne znaju kako da je obuzdaju
Zaista, šta je ovo: dok nam s jednog mesta (MMF, naravno) prete raskidom aranžmana, sa drugog nas proglašavaju najbržim reformatorima na svetu!
Jesu li to oni u Vašingtonu pobrkali lončiće (tajfun, šta li) ili se opet igraju dobrog i lošeg policajca? Ne, ne. Stvar je u samo u tome što u Srbiji ključni igrači ne žele tranziciju. Kad je već tako, onda ne treba da čudi što ovde niko ne razume šta to oni u stvari poručuju: nas se to za sada vrlo malo dotiče.
Kako bismo to ilustrovali primerom, pa da stvari odmah postanu jasne? Recimo ovako: da bi se priključila razvijenom delu sveta, Srbija mora konačno da se „udene“ u neko konfekcijsko odelo, zar ne? Tu se slažemo, odlično. A na poslednjem merenju, MMF je rekao da imamo 600 kila, što znači da za nas odela nema, niti će ga uskoro biti. Jeste – kaže Svetska banka – ali Srbija je od prošle godine smršala čitavih 100 kilograma, što je svetski rekord! A onda i oni sami stanu da pričaju – dobro, dobro, vi još uvek imate pola tone žive vage, morate još mnogo stvari da reformišete, a da smo ulazili u neke detalje (profil, recimo), slika baš ne bi bila tako ružičasta… Jesu li baš toliko te dve stvari nespojive?
Onda se, naravno, postavlja sledeće pitanje: šta nas čini toliko debelim u njihovim očima? Naravno, najpre NIS, a onda i sva ostala javna preduzeća u državnoj (partijskoj) svojini, zatim zaštita penzionera od inflacije, a neki iz publike dobacuju – i onaj Zakon o radu… I opet nam ništa nije jasno, zar ne? Naravno da nije, to i ja kažem – a nejasno je stoga što ovde niko ne želi tranziciju. Iz tog razloga se ovde nacionalni interes izjednačava sa oblikom svojine nad javnim preduzećima. Zbog toga će ovde i Bogoljuba Karića sutra, kad ode u penziju neki zakon da štiti u slučaju da inflacija pređe pet procenata. Iz istog tog razloga ovde svaki davalac krvi već ima pravo na dva slobodna radna dana – da li zato što je jak kao bik, ili zato što je zdrav kao dren ili pak zato što je učinio jednu potpuno neškodljivu stvar od koje se nije mogao ni umoriti, to već ne znam. Biće da je sve to zajedno u pitanju.
Od svega pobrojanog, od najvećeg značaja je pitanje nacionalnog interesa. Normalno, ljudi vole svoju zemlju i na neki način se smatraju čuvarima nacionalnog interesa. Samo, ovde je reč o jednoj velikoj obmani, jer ovo nije pitanje nacionalnog interesa, nego interesa političkih partija koje su trenutno na vlasti. Jer, kako znamo – JAT-om upravlja SPO, železnicom upravlja Nova Srbija, G17 Plus drži Srbijašume itd. Ne treba se ni pitati ko „drži“ EPS i NIS, učili ste valjda u školi: glava harambaši! I kako se onda tu štiti nacionalni interes? Da li su partije koje upravljaju tim firmama uložile barem dinar u njih, da li su na čelna mesta postavile najboljeg čoveka, bez obzira na partijsku pripadnost? Naravno da nisu. I ne samo da nisu, nego nikada tako nešto neće ni učiniti! Šta je to što partije štite kod javnih preduzeća? Štite njihov žiro-račun, naravno, jer, ko zna, možda bi ga neki strateški investitor upropastio!
I tako dolazimo do ključnog pitanja – zbog čega bi neka politička partija bolje upravljala javnim preduzećem u koje ništa nije investirala nego što bi to učinio zakonima i dobrim pravosuđem zauzdani strateški investitor? I prosto se onda samo nameće pitanje – zašto smo vas, gospodo, uopšte izabrali – da li da kreirate ambijent, da reformišete pravosuđe, da sprovodite te zakone koje ste doneli, na primer, onaj famozni nikada primenjeni Zakon o stečaju, ili da upravljate žiro-računima javnih preduzeća, a time dakako i da birate partijski podobne dobavljače, da stičete nova finansijska poznanstva, šta li? Ili da kroz javna preduzeća finansirate svoje biračko telo tako što ćete održavati ogroman višak zaposlenih, čije ćemo plate svi mi onda kroz poreze da vam finansiramo? Gde je tu nacionalni, a gde partijski interes?
No, možda je interesantnije pogledati naredno bolno pitanje – zašto nam ne dozvoljavaju da svoje penzionere zaštitimo od inflacije? Ako inflacija bude manja od pet odsto, kažu, mi bismo penzije usklađivali onako kako MMF kaže, jednom godišnje; ako inflacija bude veća, mi bismo hteli da ih usklađujemo češće. Lepo, zaista: penzioneri onda uopšte i ne treba da brinu o tome kolika će biti inflacija. Ali, poslušajte pažljivo: ovde provejava još jedna tiha poruka, a to je da ni druge ne treba da brine kolika će biti inflacija, jer mi dajemo sve od sebe, jer smo mi i dalje vaš najveći poslodavac i čuvamo vam sva radna mesta i u javnim i u propalim društvenim preduzećima, i uopšte, mi tu i nemamo nameru ništa da menjamo; ali eto, taj MMF, mi odložimo jedan sporazum, oni opet, mi i taj nekako odložimo, a oni opet…
No, setimo se samo onih nedavno uhapšenih lekara koji su izdavali lažne nalaze za invalidske penzije, a usput i činjenice da mi danas, prema podacima Fonda PIO, u Srbiji imamo preko 350.000 invalidskih od ukupno oko 1.200.000 penzionera. Svaki treći penzioner je, dakle, invalid; svi znamo da je to laž i nikom ništa! Uz veliko izvinjenje onima koji zaista jesu invalidi, treba reći da će upravo njima, sa najmanjim primanjima, koji zaista ne mogu da rade, svaka inflacija biti pogubna, i da je upravo u njihovom interesu da inflacija zauvek bude jednaka nuli! A u opštem interesu bilo bi da se uvede bolja evidencija apsolutnog siromaštva i da se pozabavi pitanjem njihovog boljeg zbrinjavanja. Nekako, i to mi se čini poslom države, kao što sam sigurna da je posao države da svede inflaciju na minimum, a ne da godinama odlaže privatizaciju tako što najpre isplaćuje subvencije, a onda se posle pitamo – otkud ta inflacija.
Treba svakoga u ovoj zemlji da brine kolika je inflacija, ne zbog MMF-a, ne zbog Svetske banke, nego zato što naša sirotinja strada kada raste inflacija, ali najviše stoga što strateški investitori u širem krugu zaobilaze zemlje koje ne znaju kako da je obuzdaju. A od strateških investitora zavisi skoro sve, tako da ispada da su njihovi interesi od našeg nacionalnog interesa. Da dodam samo – oni koji su to shvatili već su u Evropskoj uniji.
Nisu samo ozloglašeni JZO i njegov komandant Marko Kričak, kojeg se i ostali policajci plaše. „Vreme“ u novom broju istražuje ko sve i kako bije narod. I gde će im duša
Pretnje silovanjem i prebijanje usledilo je kada su se posle još jednog protesta u nizu demonstranti uputili kućama. Prema svedočenjima žrtava torture, studenti i građani su otimani sa centralnih beogradskih ulica, odvođeni u zgradu Vlade Srbije – sedište izvršne vlasti – gde su mučeni ili bili primorani da slušaju i gledaju batinanje drugih
Pored Andreja Vučića, mesto na kormilu batinaša zauzeli su Vlada Mandić i Ljuba Jovanović, nekadašnji sportisti koji, očevidno, imaju kontrolu nad izvesnim grupama “mladića”. To se posebno se odnosi na one iz Republike Srpske jer je Mandić sa njima i tamo bio aktivan. Pored njih, angažovani su i oni iz javnog sektora “koji znaju da se biju”, kao što je bio slučaj sa Lukom Petrovićem, gradskim sekretarom za investicije
“Na prvi pogled individualni čin ekstremnog nasilja – kada državni službenik preti devojci silovanjem – može izgledati kao izolovan ispad”, kaže za “Vreme” profesor Filozofskog fakulteta u Beogradu, Zoran Pavlović. “Ali to nije stvar samo njegove privatne ‘patologije’ – čak i da jeste, to i dalje nije samo njegov problem – nego simptom sistema u kojem se takvo ponašanje toleriše, pa i ohrabruje”
Dok “običan” policajac bez fakulteta radi za oko 80.000 dinara, njegov kolega u Žandarmeriji ima najmanje tri puta veću platu. MUP Srbije broji oko 46.000 od kojih 21.000 radi u administraciji. Ovlašćenih službenih lica, a to su policajci u uniformi ili civilu, kriminalistička, saobraćajna i granička policija, te posebne jedinice ima oko 15.000 u Srbiji. Ipak, ni svi oni ne mogu se zateći na protestima po Srbiji, jer mnogi od njih vrše druge poslove iz svoje nadležnosti
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve