Ponovo smo pod tiranijom ljudi bez svojstava, ali sa nezajažljivim ambicijama i uznapredovalom pokondirenošću
(26. maj 2016, Vreme br. 1325)
Ako se dobro sećam, bile su govnjive rane devedesete – za kojima će uslediti govnjive srednje devedesete i govnjive pozne devedesete – a nama se nekako ukvario telefon, znate, onaj prastari, s brojčanikom, sav zaobljen, boje bele kafe, pa je otac odnekud, valjda s neke buvlje pijace – a to je u to vreme bio uglavnom bilo koji prostor gde si mogao da prostreš neko ćebe na trotoar ili da raširiš svoj asortiman po haubi natrulog tristaća – sav srećan kući doneo ulov u vidu novog telefona: „Vidi ga, Panasonik, a skoro džabe!“
Zagledao sam sumnjičavo tu neobećavajuću spravu na kojoj je lepo pisalo: PANASOANIC. „Ćale, ovo je Panasonik koliko sam ja Eddie Vedder: imamo iste crte lica, samo drastično različito raspoređene! Uvalili ti mangupi neku kinesku kopiju…“ Otac je bio preneražen, mada sam mu prstom pokazivao na ono suvišno treće „a“, razliku je jedva nekako uočio, prosto kao da je bio slep za nju, ne zato što bi mu manjkalo pismenosti, ali je kanda bio nepismen za znake novog vremena i novih standarda, onih po kojima je normalno da ništa ne bude ono za šta se izdaje, nego samo nešto što liči na to. A i to ličenje, brate mili, vrlo je diskutabilna stvar… Najčešće samo liči da liči, a zapravo niđe veze.
Štošta je i tada, a i u potonjim vremenima, do dan-danas, bilo samo kineska kopija onoga za šta se izdavalo, nije da nismo negde i oguglali na fundamentalnu neautentičnost stvari, bića i pojava u našem svetu. Čak ni ona odrednica „kineska kopija“ nije pouzdana i ništa ne znači osim generičkog imena svake neverodostojnosti, pošto se u stvarnosti možda proizvodi u bestragijama unutrašnje Mongolije, a možda i u Kuršumliji. Ili u ilegalnoj manufakturi u predgrađu Napulja, zašto da ne.
Nemam ja, međutim, problem s „lažnim“ telefonima, majicama ili patikama: baš me briga za andrmolje. Mnogo je toksičnije nasilje koje nad nama sprovode oni čiji motiv nije (nužno i prevashodno) komercijalne naravi, a koji nam što silom što podlom prevarom uvaljuju kineske kopije važnih i vrednih stvari (što uopšte ne moraju biti predmeti) koje čine dragocenost u našim životima, obeležje onog boljeg što smo bili, jesmo ili možemo biti.
Čemu sav ovaj uvod? Pa, evo, okolišam kao mačak oko Kragujevca i kiša oko vruće kaše od silne nelagode što ću morati da vam saopštim da je izdavačko preduzeće Prosveta iz Beograda, u svojoj znamenitoj ediciji Veliki romani, upravo objavilo tri rana rada Ljiljane Habjanović Đurović u jednom tomu.
Čekaj, Pančiću, čemu ovako idiotski gruba šala?! Ne, nije šala, istina je, živa i doslovna. Uz nekoliko neophodnih napomena: kao prvo, ova Prosveta nije ona Prosveta, nekada najugledniji i najznačajniji izdavač jedne velike zemlje, nego njena groteskna kineska kopija, koja doduše stanuje na istoj adresi, a vode je neki otužni ljudi koji su, u najboljem slučaju, najslabije kineske kopije njenih slavnih urednika. Edicija Veliki romani pak nije ona čija su se izdanja kočoperila na počasnim mestima vaših biblioteka i uz koje ste odrastali u pismena i senzibilna bića, nego je nekakav bizarni Panasoanic koji je, u granicama mogućnosti, iskopirao izvorni dizajn, ali mu nedostaje odgovarajuće kvalitetan sadržaj, dakle suština, pa je otuda moguće da se unutra, među koricama, umesto Tomasa Mana, Darela, Rablea, Ruždija, Apdajka ili Andrića zapati Habjanović Đurović Ljiljana, ta Sveta Tetka savremene srpske… književnosti, takoreći. E sad, ima tu i dobra vest: Ljiljana H. Đ. je prava, autentična, neprskana; uostalom, nemoguće je napraviti njenu kinesku kopiju, baš kao što ni onaj Panasoanic koji je ćale doneo u kuću niko nije dalje krivotvorio u neki, šta znam, Panasoainiac, ili tako nešto. Mada, ko zna…
Bilo bi banalno i odviše „pravolinijski“ verovati da je Ljiljana H. Đ. ovim zaumnim hirotonisanjem nagrađena za podršku vodećoj režimskoj stranci, a u svojstvu „istaknute javne ličnosti“. Ma ne, to bi doduše bilo odvratno, ali bi sadržavalo neku unutrašnju logiku, koliko god izvitoperenu, a ovo je nešto mnogo gore jer je sasvim spontano i „nevezano“: stvar je prosto u tome da smo ponovo u Panasoanic vremenima u punom sjaju, u razobručenoj tiraniji Panasoanic likova, ljudi bez svojstava, ali sa nezajažljivim ambicijama i samoljubljem neomeđenim znanjem, ukusom i osećanjem stvarne ljudske pristojnosti (čiji je neizostavan deo i posedovanje razumne doze svesti o sopstvenom mestu u svetu). Logično je otuda da opet imaju iste težnje, ojačane za protok vremena i tome primereni napredak u pokondirenosti: ako imamo kinesku kopiju protestantskog radenika za premijera, ako nam vladaju kineske kopije diplomanata i doktoranada, ako vlast uništava prave televizije praveći njihove kineske kopije, ako ruši pravi grad da bi na ruševini izgradila kinesku kopiju arapske kopije provincijske američke kopije Ničega, zašto ne bi isto bilo i u tzv. kulturnoj nadgradnji? Koj’ će im zabrani?!
A šta je neophodan sastojak koji sve ovo omogućava? Posvemašnje odsustvo stida. Te ljude ničega nije sramota. I uvek kada pomislite na njih, setite se da je to jedino što je stvarno važno znati o njima, jer sve drugo iz toga proizilazi: tamo gde je drugima smešteno autentično osećanje stida, oni imaju tek ofrlje ugrađenu kinesku kopiju, koja se raspadne na prvoj kiši.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
Ljudi se osvešćuju, ohrabruju i udružuju. Tako ujedinjeni možemo sve. Ceo ovaj proces je značajno lekovit za celo društvo, sada svi učimo šta možemo zajedno kada su nam iste bazične vrednosti. Mislim da su i studenti mnogo toga naučili, dosta su iskustveno osetili i na svojoj koži, a, iskreno, i mi “stariji” učimo od njih. Za razliku od mnogih, mislim da je dobro što sve ovo duže traje, jer bi nagle, brže promene verovatno bile i kratkotrajne
Vladajuća partija je kampanju u Zaječaru i Kosjeriću vodila kao u centru Beograda – pravila je mala naselja od šatora, pekla prasiće i jariće, mesila hlebove, točila rakiju i sokove i delila dnevnice. Vučić je kampanju pretvorio u proizvodnu delatnost gde postoji tačna računica koliko “košta” glas, a kako je u mogućnosti da sam određuje način na koji će se trošiti javni novac, bukvalno mu ništa nije skupo. Protiv ovoga stoje građani koji su odlučili da se ne boje, da prihvate socijalni rizik, neki i po cenu da izgube posao. Da li na ova dva mala ogledna polja može da se vidi promena o kojoj se govori i u koju se veruje
Studenti su, kada su izašli sa objedinjujućim, za neke dugo očekivanim zahtevom za vanrednim parlamentarnim izborima – pogodili u metu. Ovaj zahtev je očigledno za naprednjake preveliki izazov, oni i njihovi partneri ne znaju šta bi sa tim, što se najviše vidi po njihovim konfuznim izjavama – tipa: može da bude, ali ne mora da znači, samo da tetki odnesem lek pa ću razmisliti. Pogodili su studenti Vučića i tamo gde ga najviše boli, i to dvared uzastopno: prvo tvrdnjom da je “nenadležna institucija”, a sada i da je postao “kukavica”. Ne sme da raspiše izbore, kojima svako malo preti već 13 godina i koje raspisuje kad mu se ćefne, uvek siguran u pobedu
Presek nedelje je sledeći: imamo nadvlačenje dveju suprotstavljenih struja. Jedna želi da se oslobodi talačke krize u kojoj je drži druga. Prva strana želi izbore. Druga nikome ne ostavlja izbor. Suština je u razlici: vladajuća klika želi da sve ostane isto, a građani – da sve bude drugačije. U tom smislu, studenti i građani su na neki način već pobedili: više ništa nije isto i nikada neće biti isto
Izbor članova Saveta Regulatornog tela za elektronske medije
Dok se čuo huk pobunjenih ljudi sa ulice, nestali su bahatost i bezobrazluk naprednjačkih zastupnika, a kad je buka prošla – nastavili su po starom. Naše pretnje da ćemo izaći iz procesa, a i ni naše žalbe domaćoj javnosti i međunarodnim posmatračima, ne utiču mnogo na naprednjačku mašineriju da posustane u lažima i prevarama, i zato se rešenje za vraćanje ponovljenog procesa u zakonske okvire samo nameće: da se studenti i pobunjeni građani ponovo vrate tamo gde će ih čuti i vlast i Evropa
Petorica režimskih batinaša pretukla su studenta Pravnog fakulteta u Beogradu Petra Živkovića. Dok od slučaja Miloša Pavlovića vlast pravi politički cirkus, policija je u noći između ponedeljka i utorka odbila da primi prijavu za premlaćivanje Živkovića
Svako ko proda glas, postaje kmet na Vučićevoj latifundiji. Svako ko ćuti na kapuljaško nasilje, pristaje i na pravo prve bračne noći naprednjačkih velmoža. Možemo i moramo bolje od toga
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Ponovo smo pod tiranijom ljudi bez svojstava, ali sa nezajažljivim ambicijama i uznapredovalom pokondirenošću
Međuvreme
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!