fotografije: ap
U pomoći unesrećenima nije bilo ni diskriminacije ni patologije – svi su pomagali svima, niko nikoga nije pitao za nacionalnost, tragedija je unela duh jednakosti, ne tako čest na ovim prostorima. Ali, politički potresi tek slede
U manje od 12 mjeseci Hrvatska je, čini se, potrošila stoljetnu zalihu seizmičke nesreće. Godina je započela zagrebačkim potresom 22. marta (5,5 po Rihteru, poginulo jedno dijete, središte grada i Markuševac devastirani), nastavila se snažnim jesenjim potresom kod Zadra (4,7 Rihtera, bez šteta i žrtava jer je epicentar bio na Velebitu) a završila najgorom serijom koju su hrvatski seizmografi ikad zabilježili.
U rano jutro 28. decembra 2020. godine, u 6.28, Petrinju je zatreslo snažnih pet stupnjeva, što je zatreslo i Zagreb. No tek je naredni dan bio koban: tlo se ponovo zatreslo, ovoga puta razornom magnitudom od 6,.2 po Rihteru. Obično nakon glavnog potresa slijedi serija slabijih, u znatno manjem broju slučajeva iza snažnog udara slijedi još jači; ovo je bio taj nesretni, rijetki izuzetak. Petrinja je nakon udara izgledala kao L’ Akvila u Italiji 2009. godine. Središte grada pretvoreno je u hrpu ruševina, pod kojima je poginulo sedmoro ljudi. Katastrofu su izravno prenosile sve hrvatske i mnoge regionalne televizije, jer se dogodila baš u vrijeme kad su političari po petrinjskim trgovima davali izjave o sanaciji šteta nastalih dan prije.
ZEMLJA SE OTVORILA
Seizmolozi kažu da je u potresu oslobođena energija usporediva s onom koju je imala atomska bomba u Hirošimi. Udar je čak i Zagrebu bio strahovit – zgrade su se ljuljale desetak sekundi, zidovi su škripali, stvari padale s polica, pa je vrlo brzo cijeli Zagreb bio na ulicama. Jedino je potres kod Imotskog u prošlom stoljeću, 1942. godine, bio jednake magnitude, a dogodio se – zanimljivo – na isti datum. Na području Petrinje, Gline i Siska – koje polovica države sada zove Banija a druga polovica Banovina – sličan se potres dogodio 1909. godine, tada je udar bio 5,8 Rihtera. U oba slučaja zemlja se počela otvarati. Ovih dana u glinskim selima niču krateri promjera više desetaka metara, a tlo se ne smiruje. Nakon prva dva snažna udara, seizmografi su narednih tjedan dana zabilježili još oko šest stotina slabijih podrhtavanja tla (ne i slabih – to su petice, četvorke itd.).
Paralelno s ovim počeli su politički potresi, nešto manje magnitude. Građani su pokazali da ne vjeruju državi i njenim institucijama, pa su odlučili sami pomoći ranjenoj Baniji. Solidarnost se u Hrvatskoj probudila kao nikad do sad – stotine, hiljade ljudi krenule su prema razorenim krajevima, noseći dobru volju, novac, hranu, piće, odjeću, peći, grijalice, građevinski materijal, igračke za djecu. U Petrinju je došla vojska kuhara koji već danima spremaju besplatne obroke za građane (zbog kovida ne smiju raditi u restoranima). Profesionalci su zakazali – Civilna zaštita i Crveni križ reagirali su presporo. Sustav koordinacije, zapovijedanja, obavještavanja stanovništva i pomoći nije bio na visini. Umjesto uspostavljanja jedinstvenog štaba koji bi odmah regulirao sve elemente suočenja s krizom, na terenu je zavladala kakofonija u kojoj su se intervencije vladinih i nevladinih agencija „tukle“ s navalom dobrovoljaca, volontera, građana, navijača, koji su brojem i širinom akcije pokazali koliko vjeruju vlastima i sustavu, odnosno „institucijama koje rade svoj posao“.
BALKANSKI JAVAŠLUK
Najteža posljedica ovog nesnalažanja bila je nemogućnost dostave nužne pomoći unesrećenima, zbog čega su pojedinci i obitelji na nju predugo čekali. Otkriven je i nered u „papirima“, klasičan balkanski javašluk, Alajbegova slama. Vladine su agencije tek nakon par dana objavile koliko imaju kontejnera, deka, šatora, hrane, vode. Šatori iz Turske dostavljeni su prije od onih iz Zagreba a Vladi je trebao cijeli tjedan da proglasi stanje katastrofe. Premijer Plenković morao je to učiniti na prijedlog svog intimnog neprijatelja, predsjednika Milanovića, s kojim ima odnos pas – mačka. Načas su u fokus ušli i međunacionalni odnosi.
Srpski novinari upitali su Milorada Pupovca ima li među stradalim građanima Srba, on je novinarima odgovorio na pitanje, nakon čega je krenula lavina napada, s idejom kako Pupovac dijeli stradale po etničkoj osnovi. Jedan od navijača koji su u Petrinju pohrlili u velikim skupinama – i pružili vanserijsku pomoć – zavikao je, vidjevši ga na ulici: „Ubij Srbina!“ Koji dan kasnije navijač je uhapšen u Zadru, pa se ispostavilo da je i sam Srbin, što je ozbiljan simptom društvene patologije. Ali, u pomoći unesrećenima nije bilo ni diskriminacije ni patologije – svi su pomagali svima, nitko nikoga nije pitao za nacionalnost, tragedija je unijela duh jednakosti, ne tako čest na ovim prostorima.
Brzo nakon nesreće koju je prouzrokovala priroda otkrilo se da ni ljudi nisu nevini. Pokazalo se da su mnoge kuće u poratnoj obnovi 1996–2000. rađene nepropisno: novca za kvalitetnu obnovu bilo je dovoljno, ali je u hranidbene lance ugrađeno suviše dopunskih karika, pa je umjesto na propisnu gradnju novac odlazio u džepove snalažljivih miljenika politike, a rezultate te sprege vidjeli smo u izvještajima s potresom devastiranih terena. Krao se beton, armature, skuplji materijali zamjenjivani su jeftinijima, u temelje su ugrađivani trupci kako bi se uštedjelo na betonu, cerklaži nisu postavljani. Iako su nakon skopskog potresa kriteriji seizmičke sigurnosti novogradnji dignuti na 7 Rihtera, tih su se kriterija mnogi držali samo na papiru. Potres od 6,2 srušio je mnoge obnovljene zgrade na Baniji kao kule od karata. Ta je praksa u obnovi od 1995. do 2000. bila jako rasprostranjena jer je bilo najvažnije što prije uzeti što više novca. Posao težak 17,6 milijardi kuna (2,2 milijarde evra) bio je eldorado za desetke snalažljivih likova s vezama u vlasti. U obnovi koja je trajala od 1995. do 2000. godine sagrađeno je i obnovljeno 158 hiljada kuća. Radile su je stotine tvrtki. Mnoge su se po završetku posla ugasile. To je bila jedna od najvećih hrvatskih investicija uopće, po rangu odmah iza auto-cesta. Željezo za kuću od 200 četvornih metara teži 15 tona. Cijena željeza je deset kuna za kilogram, pa je na „uštedi“ samo deset posto armatura moguće zaraditi 15 hiljada kuna (dvije hiljade evra), a hrabriji građevinari koji su uzimali više željeza mogli su zaraditi puno više, pa sad računajte…
Sav posao obnove odvijao se unutar HDZ-ove vlasti, od središnje do lokalnih razina, pa je jasno zašto se vrh stranke rukama i nogama trudi da moguću istragu pomakne što dalje u budućnost a moguće krivce što više zamagli. „Tražit će se puna odgovornost sudionika u izgradnji koje definira Zakon“, rekao je ministar Darko Horvat, ali je na pitanje tko će raditi istragu, sugerirao sporost: „U ovom trenutku je prebrzo razmišljati o tome tko će raditi istragu. Sada je prioritet svima osigurati smještaj“, kazao je ministar, u čemu nije teško prepoznati umišljaj gurnuti problem što dublje pod tepih, dok svi ne zaborave. Kad se šuta odveze, dokaza ni za što ionako neće biti.
Obnovu nakon potresa sada čeka između 15 tisuća kuća, koliko ih je prijavljeno do ovog trenutka, a moguće je da brojka naraste i na 20 tisuća, pa čak i da dosegne poratne dimenzije. Polupraznu Baniju moguće čeka i novi egzodus. Tlo je trusno, prostor zaboravljen od boga i ljudi, perspektive slabe. Hrvatska će idućih godina dobiti ogroman novac iz EU – sredstva za sanaciju šteta od epidemije, stotine milijuna za obnovu Zagreba i Banije od potresa.
Primijene li se stare HDZ formule potrošnje novca i obnove, džaba smo krečili.
Ministar Nikola Selaković „bljuje otrov“ jer ide pred sud, predsednik Aleksandar Vučić ga vatreno brani. „Vreme“ u novom broju ispituje koji su dometi slučaja Generalštaba i obračuna sa Republičkim zavodom za zaštitu spomenika
Suđenje ministru kulture trebalo bi da započne 4. februra po optužbi za zloupotrebu službenog položaja u aferi Generalštab. “Najavom da će pomilovati optužene u ovom slučaju Vučić najavljuje ono što niko nikad nije uradio – sam će sebe osloboditi krivične odgovornosti”, smatra profesor Bojan Pajtić. “Sve to izgleda kao odbrana čoveka koji zna da je odgovoran za ono što mu se stavlja na teret, a što naravno treba dokazati tokom samog postupka”, ocenjuje Selakovićeve istupe advokat Jovan Rajić. “Postoje dokazi – a to se na kraju vidi i iz Vučićevih izjava – da je on ‘alfa i omega’ poslovnog poteza rušenja spomenika srpske kulture za račun podmićivanja američkog predsednika”, naglašava advokat Božo Prelević
“Ekspoze ministra Selakovića je nemušti pokušaj da skrene pažnju sa svoje krivične odgovornosti i zameni je nekom drugom aferom, naravno nepostojećom, kako smo već navikli od naših političara. Taj govor u Domu Narodne skupštine je zapravo bio generalna proba iznošenja odbrane pred tužilaštvom i diskreditacija stručnjaka Zavoda koji su, između ostalog, svedoci u slučaju “Generalštab”. Svaka izgovorena reč bilo je izvrtanje istine i spinovanje činjenica”
Protiv novosadskog policajca Željka Kolbasa pokrenut je disciplinski postupak zbog sumnje da je prošlog januara u policijskoj stanici Detelnara fotografisao četvoricu aktivista Srpske napredne stranke, uhapšenih pošto su pretukli više studenata a jednoj studentkinji polomili vilicu. Nekoliko meseci posle hapšenja suđenje nije valjano ni počelo, a optužene je pomilovao predsednik Srbije Aleksandar Vučić i tako zaustavio postupak i mogućnost da ikada budu osuđeni. Za to vreme policajcu Kolbasu preti se otkazom, a tuže ga i nekada optuženi za prebijanje studenata
Ćacilend više nije ograđeni obor, već je svuda, ušljiskao nas je i zamazao mimo naše volje. I nisu tamo samo ubice, probisveti i silovatelji. Ima i jurodivih, ekscentričnih, oriđinala, zovite ih kako hoćete. Među njima je i Dejan Stanović Kralj, jedan od šestoro čija prijava “ispunjava uslove” za kandidaturu za direktora RTS-a
Javni sastanci i postrojavanje potčinjenih su uobičajni rituali lojalnosti diktatorima. A što se Aleksandra Vučića tiče: videla žaba da se konj potkiva, pa i ona digla nogu. Ili što bi rekli stari Latini: Što je dopušteno Jupiteru, nije dopušteno volu
Postavka o Jasenovcu u holu Narodne skupštine kao dobrodošlica evroposlaniku Toninu Piculi i ostalim evroposlanicima je na nivou Vučićevog videa na mreži X u kome elaborira kvalitet svog smeštaja u Davosu. Tamo mu je bio kratak krevet, ovde mu je kratka pamet
Zašto je dekan Milivoj Alanović isti kao šovinisti koji su huškali na ratove devedesetih? Zbog čega režimlije ne smeju ni pred sudiju za prekršaje, a kamoli pred Viši sud? I šta je ključni razlog za Vučićev rat protiv naroda i države
Čudo neviđeno u Srbiji – suđenje ministru
Koga plaši slučaj građanina Selakovića Pretplati seArhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve
