Kao posle rata

U manje od 12 mjeseci Hrvatska je, čini se, potrošila stoljetnu zalihu seizmičke nesreće. Godina je započela zagrebačkim potresom 22. marta (5,5 po Rihteru, poginulo jedno dijete, središte grada i Markuševac devastirani), nastavila se snažnim jesenjim potresom kod Zadra (4,7 Rihtera, bez šteta i žrtava jer je epicentar bio na Velebitu) a završila najgorom serijom koju su hrvatski seizmografi ikad zabilježili.

U rano jutro 28. decembra 2020. godine, u 6.28, Petrinju je zatreslo snažnih pet stupnjeva, što je zatreslo i Zagreb. No tek je naredni dan bio koban: tlo se ponovo zatreslo, ovoga puta razornom magnitudom od 6,.2 po Rihteru. Obično nakon glavnog potresa slijedi serija slabijih, u znatno manjem broju slučajeva iza snažnog udara slijedi još jači; ovo je bio taj nesretni, rijetki izuzetak. Petrinja je nakon udara izgledala kao L’ Akvila u Italiji 2009. godine. Središte grada pretvoreno je u hrpu ruševina, pod kojima je poginulo sedmoro ljudi. Katastrofu su izravno prenosile sve hrvatske i mnoge regionalne televizije, jer se dogodila baš u vrijeme kad su političari po petrinjskim trgovima davali izjave o sanaciji šteta nastalih dan prije.

foto: ap

ZEMLJA SE OTVORILA

Seizmolozi kažu da je u potresu oslobođena energija usporediva s onom koju je imala atomska bomba u Hirošimi. Udar je čak i Zagrebu bio strahovit – zgrade su se ljuljale desetak sekundi, zidovi su škripali, stvari padale s polica, pa je vrlo brzo cijeli Zagreb bio na ulicama. Jedino je potres kod Imotskog u prošlom stoljeću, 1942. godine, bio jednake magnitude, a dogodio se – zanimljivo – na isti datum. Na području Petrinje, Gline i Siska – koje polovica države sada zove Banija a druga polovica Banovina – sličan se potres dogodio 1909. godine, tada je udar bio 5,8 Rihtera. U oba slučaja zemlja se počela otvarati. Ovih dana u glinskim selima niču krateri promjera više desetaka metara, a tlo se ne smiruje. Nakon prva dva snažna udara, seizmografi su narednih tjedan dana zabilježili još oko šest stotina slabijih podrhtavanja tla (ne i slabih – to su petice, četvorke itd.).

Paralelno s ovim počeli su politički potresi, nešto manje magnitude. Građani su pokazali da ne vjeruju državi i njenim institucijama, pa su odlučili sami pomoći ranjenoj Baniji. Solidarnost se u Hrvatskoj probudila kao nikad do sad – stotine, hiljade ljudi krenule su prema razorenim krajevima, noseći dobru volju, novac, hranu, piće, odjeću, peći, grijalice, građevinski materijal, igračke za djecu. U Petrinju je došla vojska kuhara koji već danima spremaju besplatne obroke za građane (zbog kovida ne smiju raditi u restoranima). Profesionalci su zakazali – Civilna zaštita i Crveni križ reagirali su presporo. Sustav koordinacije, zapovijedanja, obavještavanja stanovništva i pomoći nije bio na visini. Umjesto uspostavljanja jedinstvenog štaba koji bi odmah regulirao sve elemente suočenja s krizom, na terenu je zavladala kakofonija u kojoj su se intervencije vladinih i nevladinih agencija „tukle“ s navalom dobrovoljaca, volontera, građana, navijača, koji su brojem i širinom akcije pokazali koliko vjeruju vlastima i sustavu, odnosno „institucijama koje rade svoj posao“.

foto: ap / za uvećanu sliku desni klik pa »view image«

BALKANSKI JAVAŠLUK

Najteža posljedica ovog nesnalažanja bila je nemogućnost dostave nužne pomoći unesrećenima, zbog čega su pojedinci i obitelji na nju predugo čekali. Otkriven je i nered u „papirima“, klasičan balkanski javašluk, Alajbegova slama. Vladine su agencije tek nakon par dana objavile koliko imaju kontejnera, deka, šatora, hrane, vode. Šatori iz Turske dostavljeni su prije od onih iz Zagreba a Vladi je trebao cijeli tjedan da proglasi stanje katastrofe. Premijer Plenković morao je to učiniti na prijedlog svog intimnog neprijatelja, predsjednika Milanovića, s kojim ima odnos pas – mačka. Načas su u fokus ušli i međunacionalni odnosi.

Srpski novinari upitali su Milorada Pupovca ima li među stradalim građanima Srba, on je novinarima odgovorio na pitanje, nakon čega je krenula lavina napada, s idejom kako Pupovac dijeli stradale po etničkoj osnovi. Jedan od navijača koji su u Petrinju pohrlili u velikim skupinama – i pružili vanserijsku pomoć – zavikao je, vidjevši ga na ulici: „Ubij Srbina!“ Koji dan kasnije navijač je uhapšen u Zadru, pa se ispostavilo da je i sam Srbin, što je ozbiljan simptom društvene patologije. Ali, u pomoći unesrećenima nije bilo ni diskriminacije ni patologije – svi su pomagali svima, nitko nikoga nije pitao za nacionalnost, tragedija je unijela duh jednakosti, ne tako čest na ovim prostorima.

foto: ap / za uvećanu sliku desni klik pa »view image«

Brzo nakon nesreće koju je prouzrokovala priroda otkrilo se da ni ljudi nisu nevini. Pokazalo se da su mnoge kuće u poratnoj obnovi 1996–2000. rađene nepropisno: novca za kvalitetnu obnovu bilo je dovoljno, ali je u hranidbene lance ugrađeno suviše dopunskih karika, pa je umjesto na propisnu gradnju novac odlazio u džepove snalažljivih miljenika politike, a rezultate te sprege vidjeli smo u izvještajima s potresom devastiranih terena. Krao se beton, armature, skuplji materijali zamjenjivani su jeftinijima, u temelje su ugrađivani trupci kako bi se uštedjelo na betonu, cerklaži nisu postavljani. Iako su nakon skopskog potresa kriteriji seizmičke sigurnosti novogradnji dignuti na 7 Rihtera, tih su se kriterija mnogi držali samo na papiru. Potres od 6,2 srušio je mnoge obnovljene zgrade na Baniji kao kule od karata. Ta je praksa u obnovi od 1995. do 2000. bila jako rasprostranjena jer je bilo najvažnije što prije uzeti što više novca. Posao težak 17,6 milijardi kuna (2,2 milijarde evra) bio je eldorado za desetke snalažljivih likova s vezama u vlasti. U obnovi koja je trajala od 1995. do 2000. godine sagrađeno je i obnovljeno 158 hiljada kuća. Radile su je stotine tvrtki. Mnoge su se po završetku posla ugasile. To je bila jedna od najvećih hrvatskih investicija uopće, po rangu odmah iza auto-cesta. Željezo za kuću od 200 četvornih metara teži 15 tona. Cijena željeza je deset kuna za kilogram, pa je na „uštedi“ samo deset posto armatura moguće zaraditi 15 hiljada kuna (dvije hiljade evra), a hrabriji građevinari koji su uzimali više željeza mogli su zaraditi puno više, pa sad računajte…

foto: ap / za uvećanu sliku desni klik pa »view image«

Sav posao obnove odvijao se unutar HDZ-ove vlasti, od središnje do lokalnih razina, pa je jasno zašto se vrh stranke rukama i nogama trudi da moguću istragu pomakne što dalje u budućnost a moguće krivce što više zamagli. „Tražit će se puna odgovornost sudionika u izgradnji koje definira Zakon“, rekao je ministar Darko Horvat, ali je na pitanje tko će raditi istragu, sugerirao sporost: „U ovom trenutku je prebrzo razmišljati o tome tko će raditi istragu. Sada je prioritet svima osigurati smještaj“, kazao je ministar, u čemu nije teško prepoznati umišljaj gurnuti problem što dublje pod tepih, dok svi ne zaborave. Kad se šuta odveze, dokaza ni za što ionako neće biti.

Obnovu nakon potresa sada čeka između 15 tisuća kuća, koliko ih je prijavljeno do ovog trenutka, a moguće je da brojka naraste i na 20 tisuća, pa čak i da dosegne poratne dimenzije. Polupraznu Baniju moguće čeka i novi egzodus. Tlo je trusno, prostor zaboravljen od boga i ljudi, perspektive slabe. Hrvatska će idućih godina dobiti ogroman novac iz EU – sredstva za sanaciju šteta od epidemije, stotine milijuna za obnovu Zagreba i Banije od potresa.

Primijene li se stare HDZ formule potrošnje novca i obnove, džaba smo krečili.