Kad god je bilo biti ili ne biti, radilo se o ličnom ili nacionalnom izboru, Mihajlović se, kao dokazani ljubitelj netaknute prirode, povlačio na planinu da sa ekspertima od poverenja produma šta mu je, ili šta nam je, činiti
IZ ARHIVE: Dušan Mihajlović ispred kuće na Povlenu
Kad ono, nedavno i u Jagodini, premijer Đinđić, plastično rečeno, odalami prisutnog ministra policije, rekavši da se u pedeset gradova Srbije tačno zna ko je glavni mafijaš, ovaj to, kako razni dušebrižnici uzeše da tumače, shvati lično, kovertira ostavku i ode na prošlogodišnji godišnji odmor. Pravac Povlen, gde, kako mu u partiji objasniše, nema puta, struje ni telefona. Oni koji nemaju druga posla uzeše da tumače zašto je ministar policije Dušan Mihajlović baš sad, kad je čupavo, uzeo da se odmara. Te izmak’o se jer nema odrešene ruke, te izvlači se iz škakljivih poslova izručenja haških optuženika, te ovo, te ono. Sad kad se „namestio“ i slučaj Perišić, ispašće, daleko bilo, da je ministar i tu aferu anticipirao pa se sklonio dok se stvari ne slegnu. Sam ministar, preko posrednika, poručio, što je objavio Radio Valjevo, da je na odmoru do 24. marta, te da se sprema za poslove potpredsednika republičke vlade i kongres liberalnih partija u Budimpešti. Kovertiranu ostavku, ali ni posao ministra unutrašnjih poslova, nije pominjao. Tek, kad se desilo hapšenje Momčila Perišića, primećen, onako odmaraški, u džemperu i kariranoj košulji.
CIGLAURANCU: Reporter „Vremena“, iz svojih i pouzdanih izvora, sazna da se Mihajlović vratio na Povlen, i šta će, poslom, baš u nedelju 17. marta, krene u planinu, da pokuša da razgovara s ministrom, da vidi kako teče odmor, kakvo je planinsko sunce, kakav je vazduh, kakva okolina. Pre toga, ko što je red, raspita se o temi i lokaciji. Mihajlović je plac na Povlenu, najvišoj planini valjevskog kraja (1347 metara), zajedno sa postojećom kolibom, kupio krajem sedamdesetih godina. Tačnija lokacija Kneževo polje, čistina maltene na vrhu planine. U početku su sređeni samo pod i krov kolibe. Kako je Mihajlović napredovao u karijeri napredovala je i koliba, danas je to „pristojna“ planinska kuća. Više od kolibe napredovao je mit o kućici na planini. Naime, Mihajlović je, kao dokazani ljubitelj prirode, imao običaj da pred sve važne odluke, pokazaće se ne samo lične, zasedne na Povlenu. U početku se sovjetovao, naravno u opuštenoj atmosferi druženja, s valjevskim prijateljima, krajem osamdesetih tu su navraćali nacionalni radnici poput filozofa Ljube Tadića, Klare Mandić, Brane Crnčevića, Bećkovića, kasnije i Vuk Drašković kad je bio u zenitu, a samo Povlen će znati ko još. Tek, kućica na planini je dobila status svetog mesta, kad si na planini i bogu si bliži, pa bi mnogi sve dali ne bi li sebi mogli da upišu da su bili na „hadžiluku“.
Slučaj je hteo da o Povlenu, i njegovim ljubiteljima, saznamo i na osnovu medijske eksploatacije gradnje velike kamene kuće u selu Mravinjci podno Povlena. Naime, jedan dnevni list je uzeo na široko da piše kako kuću gradi, a helikopterima dovlači materijal, Dušan Mihajlović. Drugi dnevni list je to demantovao reportažom „Zida Sloba a ne Dule“, iz koje „ispada“ da je gazda kuće Slobodan Pejović, direktor marketinga FSJ-a. Šta još „ispada“ iz pomenute demantujuće reportaže: da je Povlen težak i surov za život, ali da ga Mihajlovićeve novodemokrate upravo takvog vole i uvek se iznova njime oduševljavaju, toliko da su rešili da pokrenu inicijativu da se planina proglasi za regionalni park. Pre toga je „grupa entuzijasta i zaljubljenika u prirodu, okupljena svojevremeno oko Dušana Mihajlovića i istraživača u prirodi, uspela da Povlen sačuva od najezde civilizacije i ljudske nebrige“. Negde u to vreme, oko „pre toga“, tačnije 1974, sadašnji načelnik valjevske policije, novodemokrata Milan Janković, prvi je sazidao vikendicu na Povlenu, kako, piše, „dok sam gradio vikendicu, cigle i pesak nosili smo u rančevima, na leđima, peške iz Valjeva“. Posle vikendicu sagradio Dušan. Da ne pričamo kako, samo da kažemo da je Povlen, tačnije Kneževo polje 30 km od Valjeva.
GDESUPAPRIKE: S takvim saznanjima, i džipom, jer bez džipa ne može, krenemo uzbrdo. Od pominjanih Mravinjaca desno, pa još uzbrdo, u planinu. Kad se nekako popesmo, puče pogled, vodič kaže to je to, levo, u borićima, kuća, ispod nje još jedna. Gore, iznad kuće, dve siluete, dole, niže, još dve. Dođosmo do same kuće, u placu džip čiroki, kuća pristojna, od čvrstog materijala, prizemlje i potkrovlje, vodič kaže, izvanredno, planinski stil, krov od zelene „terbole“. Stupismo na mermernim pločama popločan trem, izađoše dve osobe, mi, „u prolazu, pa svratili na kafu“, nema problema, videli su da je vozilo valjevske registracije. Je l’ Dušan tu, jeste, jedan će, i uđe u kuću. Upoznasmo se sa ženom koja je grabuljala travnjak, ponudiše nas da sednemo, baš za drveni sto, baš na drvenu klupu, baš na mesto na kome je ministar sedeo, samo što nije bilo paprika kao na naslovnoj strani prošlog broja „Vremena“. Svi uđoše u kuću, ostaviše nas da sedimo na tremu, sve isto ko na prvoj strani, samo nema ministra, samo nema paprika. Izađe jedan mlad sa motorolom, šta treba, predstravismo se, rekosmo kojim poslom, uđe u kuću, izađe, ministar nije tu, otišao u selo, sa prijateljem, neće doći do uveče, nemaju vezu. Nema problema, sad će kafa. Stiže kafa, doneše i punu činiju kesica sa šećerom, počesmo o vremenu, snegu koji se zadržao na severnoj strani planine, nema ništa dok ne odjugovi. Mladić sedi na dva metra od nas, vrti motorolu, lepo je samo na suncu, uđe da obuče vetrovku, ponovo zauze mesto, video ministra i paprike na prvoj strani „Vremena“, možemo li da fotografišemo kuću, ne može, može li sa brda, ne može, ne bi bilo problema, ali šef nije tu. Vodič uze da kravi atmosferu, ovaj put ide tamo, ovaj ‘vamo, ovaj ne reaguje, čija je ona vikendica dole, nova, od drveta, sa kupolom, mercedesom sa zatamnjenim staklima, jednog prijatelja, upusti se u razgovor tek kad na red dođoše džipovi. Vreme uze da curi, šta ćemo, može li da kontaktira ministra, ne može, u selu, nema problema, možemo da ostavimo poruku. Prihvatismo se olovke i papira, napisasmo ko je bio i kojim povodima, ostavismo telefon za eventualni kontakt. Mladić uze papir, uz pitanje, vi ste taj novinar, stavi u jaknu, isprati nas do džipa. ‘Ajd nizbrdo, kad ozdo grabi crni džip, znamo čoveka, hoće li kod Dušana, ma kakvi, Dušan nije tu, onako, vozika se, gde se vozika kad ovaj put vodi jedino do Dušanove vikendice, ma da malo uzme vazduha. Nedugo potom još jedan džip zaždio uzbrdo, još jedan ljubitelj prirode.
Mačka na drvetu
Ova crtica baš nema veze s temom, ali ima s ministarskim resorom. Načelnik valjevske policije je ministrov partijski drug, pukovnik Milan Janković. Načelničko mesto mu je prvi posao u policiji, pukovnik prvi čin. Pukovnik je,“u cilju približavanja trendovima i izgradnji modernog policajca“, uveo dosta novina u rad policije. Recimo, urađen je spot, koji je puštan na lokalnim TV stanicama, u kome policajac spasava mačku sa drveta. Pa su pokrenute policijske novine, „Policijski glasnik“, pa je osnovan policijski hor. O policajcima, polaznicima hora, u „Policijskom glasniku“, horovođa Slađana Torbica izjavila „Do sada nisam srela profesiju sa više talentovanih ljudi za ovu vrstu umetnosti“. Novine se ne primenjuju samo u „vannastavnim“ aktivnostima, ima toga i u redovnim zadacima. Tako pre neki mesec policija uhapsi dva, ili će biti tri, provalnika, koji su uz pretnju pištoljem opljačkali negde oko 1500 dinara iz jedne prodavnice. Ispitivanje, direktno pred TV kamerama, obavile dve hrabre novinarke, kako se zoveš, gde je treći, nemoj da kažeš da ne znaš. Kad su se javili oni koji to nisu odobravali, među kojima i okružni tužilac, načelnik metodu pravdao vaspitnim namerama.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
Američki predsednik Donald Tramp, koji je obećavao da će okončati ratove svojih prethodnika, poslao je nosače aviona, razarače i bombardere preko sedam mora, koji su bacali bombe od 13.600 kila na iranske bunkere 90 metara ispod zemlje, uvukavši Ameriku u rat sa Iranom. Nakratko je ispunio ratni cilj Izraela – koji je dosad ubio 17 iranskih atomskih naučnika – pa brzo proglasio misiju okončanom i isposlovao primirje, dok su odjekivale poslednje salve, nadati se, kratkog rata
Hajde da razmotrimo najgori strah pobunjenih građana. Pa šta ako za Vidovdan bude manje ljudi nego 15. marta? Gde li su se denuli? Da nisu, ne daj bože, sad naprasno preumili i rešili da podržavaju Srpsku naprednu stranku i režim Aleksandra Vučića? Da im nije Ćacilend miliji i draži od studentskog skupa? Ne budimo smešni, naravno da to nije slučaj
Vidovdanski sabor je opravdao svoje održavanje, ali bi mogao i danas da posluži kao podsećanje i svojevrstan poziv na trezvenost: ne treba pozivati Srbiju samo radi okupljanja velike mase (za tako veličanstene pesme ne postoji bis), već sačuvanu, itekako postojeću energiju usmeriti ka određenoj svrsi ne dopuštajući joj da iščili. To je greška koja se pravdoljubivim građanima Srbije ponavlja duže od tri decenije, od 9. marta 1991, sve do moćnih demonstracija povodom “Ribnikara” i Jadra i bilo bi vreme da se iz nje nešto nauči
“Studenti i građani ne smeju da nasedaju na priče o olakom i brzom preuzimanju vlasti, posebno ne na pozive za nasilnu promenu vlasti, jer nisu oni ti koji su ‘zakuvali’ ovu situaciju. Kombinacijom političkog Vudstoka, gandijevskom strpljivošću i upornošću oni su već dokazali da mogu igrati dugu utakmicu, trčati maratonsku trku. To je slika odgovorne politike, a ne samo da se politikom jednokratnog juriša ili na o-ruk sistem porazi režim, personalno promene nosioci vlasti, i ‘opet Jovo nanovo’”
Ekspo je za naprednjačku elitu razlog da dobro potegne. Pogotovo što sluti da će im to čerupanje narode i države biti poslednji valcer. Posle kud koji mili moji
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!