Knjiga, doduše, nije dobra, ali je zabavna. Verujem da razumete tu važnu distinkciju. Osim što je zabavna, knjiga je – to jest, pisac – u neku ruku i odvažna, jer se pozabavila nečim što je apsolutni tabu makar i kao distopijska fikcija, naročito severno od Dunava i Save
Пристојно сит, кренуо је пешке према Детелинари како би шетњом поспешио циркулацију и мало разбистрио главу. На улицама није било много људи, хладно време их је нагнало да махом остану у затвореном простору. Радници на мердевинама су мењали билборде уз Булевар ослобођења. Воша је позивала на утакмицу против Бајерна, а шопинг центри су промовисали луде попусте за Црни петак који се приближавао. Тек на понекој огради градилишта се могао видети заостао похабан плакат из прошлогодшње референдумске кампање, када су грађани позивани да се на истом листићу изјасне за независност Војводине и приступање Европској унији.
Bilo da su rukovođeni slepim slučajem i haosom ili pak sudbinom (šta god ona za koga bila), naši su životi svakotrenutni “referendum” između opcija koje biramo impulsivno ili nam se dešavaju po nama neshvatljivom poretku: neke kišovite srede uveče, zgureni pod poluraspadnutim kineskim kišobranom, na slabije osvetljenoj gradskoj raskrsnici ne skrenemo levo nego desno i – ne upoznamo osobu svog života. Čak ni ne saznamo da je nismo upoznali…
...…
Ne ide to tako samo sa malim, ličnim sudbinama nego i sa velikom istorijom. Da li je sve išlo najbolje moguće ili smo negde pogrešno skrenuli? Ako jesmo, da li je to bilo neminovno? A šta bi bilo da je bilo nekako sasvim drugačije?
E, upravo zbog tih pitanja, a najviše onog poslednjeg, poslednjih decenja svedočimo globalnom procvatu tzv. alternativne istorije iliti istorijske fikcije: šta bi bilo da su Hitler i ekipa dobili rat, da su Sovjeti umarširali u Pariz, da je nacistički simpatizer usred WWII postao američki predsednik…
SLUČAJ ILI SUDBINA
Da li je bio slepi slučaj ili prozorljiva sudbina da u nekoj knjižari pre 5-6 godina opazim inače sasvim neopazivu knjižicu, tanušnu, polugrozno dizajniranu, nepoznatog autora? Uzevši je u ruke, prvo sam se setio da mi autor i nije baš sasvim nepoznat – jedna od onih lokalnih NS prišipetlji sa desnice, ali ne ekstremne; bio je, tada valjda i dalje, dugogodišnja uzdanica SPO – a kada sam malo prelistao romančić koji “alternativnu istoriju” smešta u Srbiju i u Novi Sad, bilo je jasno da neću kući bez nje!
Samo, znate kako to ono ide, život vas odvuče nekim drugim stazama i zavede vas u neka druga bespuća, i tako knjižica ostade nepročitana. I ostala bi verovatno zauvek da njen pisac nije postao ministar za rad, zapošljavanje, boračka i socijalna pitanja u novoj Vladi Srbije (koju gle, formalno predvodi još jedan Novosađanin), dakle, neko i nešto, pripadnik samog establišmenta. A ko sam ja da ne čitam ministarske romane?
I tako je lektira napokon pročitana, makar i sa zakašnjenjem. I odmah ću vam reći: nije mi žao. Knjiga, doduše, nije dobra, ali je zabavna. Verujem da razumete tu važnu distinkciju. Osim što je zabavna, knjiga je – to jest, pisac – u neku ruku i odvažna, jer se pozabavila nečim što je apsolutni tabu makar i kao distopijska fikcija, naročito severno od Dunava i Save.
Elem, ovako stoje stvari u Podeljenom gradu Nemanje Starovića (Prometej, Novi Sad, 2018). U leto NATO bombardovanja 1999. ovdašnji Vrhovnik je bio malo tvrdoglaviji nego što je bilo podnošljivo, tako da ga je usred leta smenila vojska (general Peričić!) i usput ostala na vlasti u Srbiji, a NATO je krenuo u kopnenu ofanzivu ne samo sa juga nego i severa, tako da je izbio na Dunav, zauzeo Bačku i Banat (Novi Sad je, naravno, postao glavni grad nove nezavisne teritorije), dok je Srem ostao u Srbiji. To od naše lepe varoši čini dvostruki pogranični garnizon, na bačkoj strani, u Banovini i drugde, stoluje vojvođanska vlast koju Beograd ne priznaje (dočim je u zgradi koju u ovoj stvarnosti znamo kao NIS-ovu smeštena NATO komanda, zgodno!), a odmah preko reke, na petrovaradinskoj tvrđavi, stoluje vlast koju je postavio Beograd, ali koja na bačku obalu (bajdvej, mostovi nisu nikada ponovo izgrađeni) može samo da gleda s čežnjom. Vojvodina je, uostalom, pre koju godinu organizovala uspešan referendum o nezavisnosti, a istom prilikom je postala i članica EU. Voša uredno igra Ligu Evrope s Bajernom, ali ovdašnjem Srpstvu ipak nije lako pošto “vlast ne dozvoljava povratak starog imena stadiona Karađorđe”. A kome treba Bajern bez Karađorđa?!
MAČKA I MIŠ
To je, dakle, zatečena postavka stvari, ali gde je peripetija? Srbija se, dakako, ne odriče svoje severne pokrajine, a Evropa se ne odriče svoje nezavisne članice. A bliži se datum stogodišnjice prisajedinjenja Vojvodine Srbiji, što bi Beograd da, hm, nekako spektakularno obeleži, a nadrndani Britanac koji je šef okupacijske obaveštajne operative treba da spreči neprijatna iznenađenja. Njegov rival, sekretar Majstorović, rođeni Novosađanin i patriota, malo pre akcije prvi put posle mnogo vremena inkognito dolazi u rodni grad, i u njemu uočava one iste urbanističke promene (i na istim mestima!) koje uočavamo i mi, pa se pitamo – živimo li i mi u ovom romanu?
I tu kreće igra mačke i miša sa subverzivnom kontrabandom zamotanom u običan šverc preko Dunava (Begeč-Banoštor, ponajvećma), sa zamenama identiteta i ostalim žanrovskim andrmoljama, sa nameštaljkama, skretanjima pažnje na sitnice da se ne bi videle krupnice. Ne bi bilo u redu da vam sufliram kako se cela priča raspliće, ako se uopšte raspliće. Uglavnom, cela je postavka toliko suluda i unikatna da ne možete ostati neozabavljeni, iako je od početka do kraja jasno da čitate delo amatera.
Što je, dakako, šteta. U rukama veštijeg pisca, mogla je ovo biti mnogo složenija i potentnija priča (ili scenario?). Grčevito se držeći žanrovske priče, gotovo u panici da mu se ne raspadne, Starović sasvim površno i ovlašno tretira ono što bi moglo biti mnogo zanimljivije. Recimo – kako se živi u toj Vojvodini i toj Srbiji? Jasno je da je Srbija tužna, ojađena i izolovana wannabe ruska gubernija (“gde si car sa 50 evra”), a da se u Vojvodini živi, štono kažu, “normalno”, po EU standardima. Ako se može živeti normalno u nacionalnom ropstvu? Pisac je tu gotovo ambivalentan jer bi da jasno stavi do znanja da “naši” stoluju na južnoj obali Dunava, ali čitaocu daje jako malo potkrepe za zaključak da je Novi Sad, “podeljeni grad”, stenje pod jarmom, simboličkim ili pravim.
Da je imao umeća i strpljenja, Starović nam je mogao mnogo detaljnije i življe, recimo, prikazati svakodnevni život grada, saobraćaj, jezički idiom koji dominira na ulicama, način oblačenja, muziku koja se sluša, dominantan diskurs medija… A onda i sve to sa druge strane. Poput priče o Berlinu u vreme Zida. To je ukus mesta, vremena i života, ostalo su trice.
Eto, tako, kažem vam, mnogo pravaca u našim životima određuje slepa slučajnost. Da nije postao ministar, Starović bi svakako imao jednog čitaoca manje. Moj mu je savet da sada nastoji da kako god zna sakrije ovaj roman od svog formalnog šefa. Ko ga zna, znaće i zašto.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
Vrh vlasti širi strah i paniku od revolucija, od nekih “Beomajdana”, od krvi po ulicama, da bi se zapravo otvorio prostor za napad na slobodu govora. Oni vide opasnost u Srbiji od slobode govora. Pokušavaju da ubede slobodan narod da se odrekne svojih sloboda i prava. Njihova kampanja Zbijmo sada redove da bismo odbranili Srbiju intenzivna je jer žele da ubede ljude da je opravdano targetirati građane, razvijati nesigurnost i širiti autocenzuru. Šire strah da će vas neko pokupiti na aerodromu, u prodavnici, prolazu i da bi mogli da vas podvedu pod neko krivično delo
Na osnovu nedavne posete Donalda Trampa Mlađeg, koja se nadovezuje i na letošnju posetu Džareda Kušnera, Trampovog zeta i bliskog savetnika, deluje da Beograd ulaže dosta energije u pronalaženje prečica za dolazak do Trampove naklonosti, u nadi da bi to ubrzalo uspon u bilateralnim odnosima. Ipak, načelni pravac kretanja biće sličan ko god da pobedi, te se ne treba olako nadati ubrzanju napretka u odnosima u slučaju Trampove pobede, koja donosi sa sobom i neke prednosti i neke izazove. Zbog toga ni ne čudi što se zvanični Beograd opredeljuje da deluje na dva koloseka, odnosno da paralelno radi i na približavanju demokratama
Junak naše priče u politici je praktično od početka višestranačja, pa opet – ništa. Nebojša Bakarec, uprkos trudu, ostaje toliko neupadljiv da ga upravo to čini posebnim i zahteva dublju analizu
Pokrajina je prestala da postoji kao politički entitet, u to nema nikakve sumnje. Njene institucije rade samo onoliko koliko služe za finansiranje SNS-ovskih potreba, a gradovi su pretvoreni u beživotne kasabe. Novi Sad je nabubreo, ali ne od aktivizma, kulture i života nego od prostakluka, pohlepe, divlje gradnje i urbanističkog kriminala. Autonomaške političke stranke ne postoje, mrtve su i nevladine organizacije
Lanci snabdevanja i položaj radnika u stranim firmama
Hiljade ljudi u Srbiji pravi kablove ili gume za nemačke automobile. Radnici kažu da je posao težak, plata loša, a šefovima “samo bičevi fale”. No, sada na kršenje prava mogu da se požale i direktno u Nemačkoj. “Vreme” istražuje da li to ičemu vodi
Gradonačelnik Loznice Vidoje Petrović, poznat pod nadimkom Knez, podneo je ostavku, pošto je 20 godina bio na tom mestu i niko mu ništa nije mogao. Petrović je ostavku podneo još početkom avgusta, ali ju je tek sad aktivirao, videći u kom smeru idu protesti protiv iskopavanja litijuma
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!