Knjiga, doduše, nije dobra, ali je zabavna. Verujem da razumete tu važnu distinkciju. Osim što je zabavna, knjiga je – to jest, pisac – u neku ruku i odvažna, jer se pozabavila nečim što je apsolutni tabu makar i kao distopijska fikcija, naročito severno od Dunava i Save
Пристојно сит, кренуо је пешке према Детелинари како би шетњом поспешио циркулацију и мало разбистрио главу. На улицама није било много људи, хладно време их је нагнало да махом остану у затвореном простору. Радници на мердевинама су мењали билборде уз Булевар ослобођења. Воша је позивала на утакмицу против Бајерна, а шопинг центри су промовисали луде попусте за Црни петак који се приближавао. Тек на понекој огради градилишта се могао видети заостао похабан плакат из прошлогодшње референдумске кампање, када су грађани позивани да се на истом листићу изјасне за независност Војводине и приступање Европској унији.
Bilo da su rukovođeni slepim slučajem i haosom ili pak sudbinom (šta god ona za koga bila), naši su životi svakotrenutni “referendum” između opcija koje biramo impulsivno ili nam se dešavaju po nama neshvatljivom poretku: neke kišovite srede uveče, zgureni pod poluraspadnutim kineskim kišobranom, na slabije osvetljenoj gradskoj raskrsnici ne skrenemo levo nego desno i – ne upoznamo osobu svog života. Čak ni ne saznamo da je nismo upoznali…
...…
Ne ide to tako samo sa malim, ličnim sudbinama nego i sa velikom istorijom. Da li je sve išlo najbolje moguće ili smo negde pogrešno skrenuli? Ako jesmo, da li je to bilo neminovno? A šta bi bilo da je bilo nekako sasvim drugačije?
E, upravo zbog tih pitanja, a najviše onog poslednjeg, poslednjih decenja svedočimo globalnom procvatu tzv. alternativne istorije iliti istorijske fikcije: šta bi bilo da su Hitler i ekipa dobili rat, da su Sovjeti umarširali u Pariz, da je nacistički simpatizer usred WWII postao američki predsednik…
SLUČAJ ILI SUDBINA
Da li je bio slepi slučaj ili prozorljiva sudbina da u nekoj knjižari pre 5-6 godina opazim inače sasvim neopazivu knjižicu, tanušnu, polugrozno dizajniranu, nepoznatog autora? Uzevši je u ruke, prvo sam se setio da mi autor i nije baš sasvim nepoznat – jedna od onih lokalnih NS prišipetlji sa desnice, ali ne ekstremne; bio je, tada valjda i dalje, dugogodišnja uzdanica SPO – a kada sam malo prelistao romančić koji “alternativnu istoriju” smešta u Srbiju i u Novi Sad, bilo je jasno da neću kući bez nje!
Samo, znate kako to ono ide, život vas odvuče nekim drugim stazama i zavede vas u neka druga bespuća, i tako knjižica ostade nepročitana. I ostala bi verovatno zauvek da njen pisac nije postao ministar za rad, zapošljavanje, boračka i socijalna pitanja u novoj Vladi Srbije (koju gle, formalno predvodi još jedan Novosađanin), dakle, neko i nešto, pripadnik samog establišmenta. A ko sam ja da ne čitam ministarske romane?
I tako je lektira napokon pročitana, makar i sa zakašnjenjem. I odmah ću vam reći: nije mi žao. Knjiga, doduše, nije dobra, ali je zabavna. Verujem da razumete tu važnu distinkciju. Osim što je zabavna, knjiga je – to jest, pisac – u neku ruku i odvažna, jer se pozabavila nečim što je apsolutni tabu makar i kao distopijska fikcija, naročito severno od Dunava i Save.
Elem, ovako stoje stvari u Podeljenom gradu Nemanje Starovića (Prometej, Novi Sad, 2018). U leto NATO bombardovanja 1999. ovdašnji Vrhovnik je bio malo tvrdoglaviji nego što je bilo podnošljivo, tako da ga je usred leta smenila vojska (general Peričić!) i usput ostala na vlasti u Srbiji, a NATO je krenuo u kopnenu ofanzivu ne samo sa juga nego i severa, tako da je izbio na Dunav, zauzeo Bačku i Banat (Novi Sad je, naravno, postao glavni grad nove nezavisne teritorije), dok je Srem ostao u Srbiji. To od naše lepe varoši čini dvostruki pogranični garnizon, na bačkoj strani, u Banovini i drugde, stoluje vojvođanska vlast koju Beograd ne priznaje (dočim je u zgradi koju u ovoj stvarnosti znamo kao NIS-ovu smeštena NATO komanda, zgodno!), a odmah preko reke, na petrovaradinskoj tvrđavi, stoluje vlast koju je postavio Beograd, ali koja na bačku obalu (bajdvej, mostovi nisu nikada ponovo izgrađeni) može samo da gleda s čežnjom. Vojvodina je, uostalom, pre koju godinu organizovala uspešan referendum o nezavisnosti, a istom prilikom je postala i članica EU. Voša uredno igra Ligu Evrope s Bajernom, ali ovdašnjem Srpstvu ipak nije lako pošto “vlast ne dozvoljava povratak starog imena stadiona Karađorđe”. A kome treba Bajern bez Karađorđa?!
MAČKA I MIŠ
To je, dakle, zatečena postavka stvari, ali gde je peripetija? Srbija se, dakako, ne odriče svoje severne pokrajine, a Evropa se ne odriče svoje nezavisne članice. A bliži se datum stogodišnjice prisajedinjenja Vojvodine Srbiji, što bi Beograd da, hm, nekako spektakularno obeleži, a nadrndani Britanac koji je šef okupacijske obaveštajne operative treba da spreči neprijatna iznenađenja. Njegov rival, sekretar Majstorović, rođeni Novosađanin i patriota, malo pre akcije prvi put posle mnogo vremena inkognito dolazi u rodni grad, i u njemu uočava one iste urbanističke promene (i na istim mestima!) koje uočavamo i mi, pa se pitamo – živimo li i mi u ovom romanu?
I tu kreće igra mačke i miša sa subverzivnom kontrabandom zamotanom u običan šverc preko Dunava (Begeč-Banoštor, ponajvećma), sa zamenama identiteta i ostalim žanrovskim andrmoljama, sa nameštaljkama, skretanjima pažnje na sitnice da se ne bi videle krupnice. Ne bi bilo u redu da vam sufliram kako se cela priča raspliće, ako se uopšte raspliće. Uglavnom, cela je postavka toliko suluda i unikatna da ne možete ostati neozabavljeni, iako je od početka do kraja jasno da čitate delo amatera.
Što je, dakako, šteta. U rukama veštijeg pisca, mogla je ovo biti mnogo složenija i potentnija priča (ili scenario?). Grčevito se držeći žanrovske priče, gotovo u panici da mu se ne raspadne, Starović sasvim površno i ovlašno tretira ono što bi moglo biti mnogo zanimljivije. Recimo – kako se živi u toj Vojvodini i toj Srbiji? Jasno je da je Srbija tužna, ojađena i izolovana wannabe ruska gubernija (“gde si car sa 50 evra”), a da se u Vojvodini živi, štono kažu, “normalno”, po EU standardima. Ako se može živeti normalno u nacionalnom ropstvu? Pisac je tu gotovo ambivalentan jer bi da jasno stavi do znanja da “naši” stoluju na južnoj obali Dunava, ali čitaocu daje jako malo potkrepe za zaključak da je Novi Sad, “podeljeni grad”, stenje pod jarmom, simboličkim ili pravim.
Da je imao umeća i strpljenja, Starović nam je mogao mnogo detaljnije i življe, recimo, prikazati svakodnevni život grada, saobraćaj, jezički idiom koji dominira na ulicama, način oblačenja, muziku koja se sluša, dominantan diskurs medija… A onda i sve to sa druge strane. Poput priče o Berlinu u vreme Zida. To je ukus mesta, vremena i života, ostalo su trice.
Eto, tako, kažem vam, mnogo pravaca u našim životima određuje slepa slučajnost. Da nije postao ministar, Starović bi svakako imao jednog čitaoca manje. Moj mu je savet da sada nastoji da kako god zna sakrije ovaj roman od svog formalnog šefa. Ko ga zna, znaće i zašto.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
Predsednik Konferencije univerziteta Srbije i rektor Univerziteta u Beogradu Vladan Đokić stavljen je pred svršen čin da praktično sam odbrani univerzitet nasuprot 19 drugih članova Radne grupe za koje postoje opravdane sumnje da će braniti stranački, a ne akademski interes iako među njima postoje ljudi koji vrlo dobro znaju razliku. Ne možemo znati šta će se sve naći u novom Zakonu iako se već dosta spekuliše o njemu. Da li će Vlada postavljati rektore i dekane, kako će se kazniti odmetnuti fakulteti pod paskom indikatora performanse i da li će se deliti vaučeri, ostaje da se vidi
Optuženi aktivisti u Novom Sadu ucenjuju se i usmeravaju da priznaju nešto što nisu učinili, kako bi eventualno bili oslobođeni ili se nagodili sa tužilaštvom oko visine kazne. Pritvor, dakle, u ovom slučaju služi kao sredstvo uslovljavanja i ucene. Ako vam se nudi izlaz iz pritvora kroz priznanje — to nije slobodna volja. I to je pravno nedopustivo
Apelacioni sud u Novom Sadu: Kompromisna i nezakonita odluka
“Odluka je nepravična bez obzira na to što je u slučaju troje aktivista rešenje o produženju pritvora preinačeno, a za ostale je vraćeno na ponovno odlučivanje. Nepravičnost se sastoji u tome što je Apelacioni sud morao da ukine pritvor bez zabrane napuštanja stana za sve pritvorenike. Osim toga, nije pravilno odredio postojanje osnova za meru zabrane kretanja i komunikacije”, kaže za “Vreme” Vladimir Horovic
Mnogo je načina na koje se filozofija može upregnuti u karuce čitavog društva: filozofe je jeftino školovati, dobili bismo nova radna mesta, a društvo bi, dugoročno, osetilo lekovite učinke mišljenja. Uz to, kao disciplina koja podučava tome kako se misli, filozofija obrazuje slobodne građane s kičmom i integritetom – dva nova ministra u rekonstruisanoj vladi, za prosvetu i informisanje, filozofi po obrazovanju, izuzeci su koji potvrđuju pravilo
“Studenti imaju kontrolni paket u našoj koaliciji. Oni nas usmeravaju, a njihova reč ima moralnu težinu. Kada zapne, oni su ti koji govore – hajde da se uozbiljimo, daleko smo dogurali da se spotičemo na budalaštinama. Ovako, iz dana u dan, funkcioniše prva predizborna kampanja u Srbiji koju udruženo vode studenti, lokalne stranke opozicije i građani”, priča za “Vreme” Nenad Gladić, portparol izborne liste “Ujedinjeni za Kosjerić”
Kao paradržavni organ specijalne namene koji metalnim štanglama zavodi „red i mir“, Vučić upravo legalizuje kapuljaše. U pitanju je – otprilike – nešto nalik na Musolinijeve „borbene saveze“ iz 1919-1922.
Sreća da Srbija ima „istraživački tim Informera“! Dragan J. Vučićević je u poslednji čas otkrio pakleni plan „zločinaca“ i „blokadera“ i tako opet spasao državu. To što laže manje je bitno
Držati profesorku sociologije Mariju Vasić u zatvoru pod optužbom za terorizam je anticvilizajski zločin. Ili groteska, kako god hoćete. Zašto se protiv toga ne pobune sudije, tužioci, policajci, bezbednjaci
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!