

Novi broj „Vremena“
Pobuna i defetizam: Ko bi to da digne ruke?
Vlasti Aleksandra Vučića pojačavaju represiju i huškaju svoje protivnike jedne na druge. Ideja je prosta – pokazati da se pobuna tobože ne isplati i da je „pametnije“ odustati


Ambasador SRJ u Vašingtonu


Biografija: Rođen je oktobra 1953. u Istanbulu, u osnovnu školu je pošao na Kipru, a Američku gimnaziju završio u Solunu, gde mu je otac Marko bio generalni konzul. Vujačići su poreklom iz Grahova u Crnoj Gori. Novoimenovani ambasador se izjašnjava kao Srbin. Oženjen je. Supruga Jelica je profesor ekonomije na beogradskom Saobraćajnom fakultetu.
Karijera: Diplomirao je 1975. na Ekonomskom fakultetu u Beogradu, gde je magistrirao (1979) i doktorirao (1989). Počeo je kao asistent za predmet savremeni privredni sistemi. Predavao je ovaj predmet na fakultetima širom Srbije (Beograd, Kragujevac, Niš, Novi Sad, Užice, Šabac). Bio je Fulbrajtov stipendista na univerzitetu Mičigen u En Arboru, usavršavao se i na Londonskoj školi ekonomije, na Aspenovom institutu, Harvardu…
Politika: Član je Demokratske stranke od 3. februara 1990. Od 2001. član je Predsedništva DS-a. Od 1992.-1996. šef je poslaničke grupe u saveznoj skupštini. U stranci je bio na mnogim funkcijama, od Gradskog odbora i predsednika Odbora DS-a Stari grad do predsednika Ekonomskog, Spoljnopolitičkog i Političkog saveta DS-a… U stranku je učlanio i Miroljuba Labusa.
Najveći uspeh: „Moj najodgovorniji posao bio je na funkciji šefa poslaničke grupe u saveznom parlamentu. To je bio ozbiljan posao. Televizija je prenosila rad Skupštine: mogli smo da utičemo na javno mnjenje.“ Smatra da je značajan uspeh bio i odlazak u Ženevu delegacije u kojoj su bili Vuk Drašković, Vojin Dimitrijević i on (ispred DS-a). Delegacija je uspela da posle velike izborne krađe 1996. u Srbiju u specijalnu misiju dođe Felipe Gonzales. Onda je Milošević doneo famozni Lex specialis.
Po čemu je zapamćen: Njegove poruke Miloševićevom režimu bile su kratke i svima jasne: „Milošević mora da ode! Ne znaju da rade i upropaštavaju narod.“
Kako ocenjuje učinak Vlade: „Puno je urađeno na makroekonomskom planu, sad predstoji težak posao restrtukturiranja, smanjenja deficita i to je teži deo posla. Pitanje je kako će to dalje da ide u ovoj političkoj situaciji.“
Šta kaže na tvrdnje o „rasprodaji Srbije„: „Ako postoje neki dokazi, treba ih javno izneti. Kod nas generalno postoji sindrom: bilo ko da radi nešto, odmah mu se pripisuje lična korist, neki lični interes. Kod nas ne postoji pozitivan odnos prema aktivizmu. To je ono što nije dobro u našem mentalitetu. Mislim da je to loše za našu zemlju.“
Kako vidi DSS: „Od početka razlaza ostao sam u najboljim odnosima sa Koštuničinom strankom. Uvek sam im pomagao. Uvek sam smatrao da su oni naši realni strateški partneri.“
Gde je grešio DOS: „Osnovna greška rukovodstva DOS-a bila je što su na startu stvorena nerealna očekivanja, nije izrečena prava istina o dubini deficita. Trebalo je odmah reći: rupa je mnogo dublja, a merdevine su mnogo kraće! Tek kada smo osvojili vlast, videli smo koliko je zemlja opljačkana i uništena. Trebalo je jasno reći da će biti teško i da sad, kad smo dobili demokratiju, ne može više po starom, da mi budemo umiljato jagnje između dva bloka i da će neko da nam daje pare. To se neće desiti.“
Šta ga čeka: „Moj prvi i najteži posao biće da stvorim drugu predstavu o nama u američkom Senatu i Kongresu. Imidž naše zemlje ozbiljno je oštetio stari režim, ali ni posle promena nije mnogo urađeno da se on popravi. Predstoji dublja rasprava u Kongresu i Senatu, predstavljanje naših zahteva za normalizaciju daljih odnosa…“
Vrline: Među ljudima u politici ima zavidan imidž: ne voli da se gura u prvi plan, pouzdan je, vredan, smiren. Sam kaže da je hladnokrvan pod vatrom.


Vlasti Aleksandra Vučića pojačavaju represiju i huškaju svoje protivnike jedne na druge. Ideja je prosta – pokazati da se pobuna tobože ne isplati i da je „pametnije“ odustati


Može se reći da su izbori koji se održavaju u deset lokalnih samouprava – najskuplji lokalni izbori u istoriji svetskog višestranačja. Upregli su naprednjaci sve svoje resurse da bi pobedili na tim izborima, ne bi li održali utisak nepobedivosti. Represija koju svakodnevno sprovode ima pre svega za cilj da stvori percepciju režimske moći i odlučnosti. Bitka se, kako stvari stoje, vodi pre svega na psihološkom planu. Ključno je pitanje da li će utiske koje produkuju naprednjaci uspeti da nametnu većini građana i da im oduzmu svaku nadu da su političke promene moguće


Šta se zaista dešava u poslednjih nedelju-dve na Kosovu? Da li je zaista rešeno pitanje boravišnih dozvola i da li je uzimanje, odnosno dobijanje kosovskih dokumenata veliki ili mali korak i ka čemu? Da li je srpskoj zajednici na Kosovu išta lakše ili ne? Kako na to gleda, ako uopšte gleda, Brisel? Hoće li Srbija zatvoriti makar jedno pregovaračko poglavlje u okviru onog čuvenog i sve daljeg puta ka članstvu u EU? I kakve veze, ako ikakve, sa tim imaju predlozi Aleksandra Vučića


Status Kosova ostaje centralno pitanje za Srbiju. U takvom kontekstu, dinamika evropskih integracija susednih država dobija poseban značaj. Brza integracija Crne Gore značila bi dodatno razdvajanje političkih tokova u regionu i smanjenje manevarskog prostora Beograda u odnosima sa Evropskom unijom


Naša prva adresa je zgrada iz pedesetih godina – verovatno neokrečena od tada. Gospođa u penziji: “Mi smo aktivisti za studentsku listu. – Izvinite, ja vas ne podržavam.” Entuzijazam blago opada. Ulazimo u sledeću zgradu. Građena je kasnih sedamdesetih, fasada je od betona i crvene cigle, osam spratova, bez lifta. “Oooo, pa gde ste vi meni, znam sve, vidimo se na glasanju”
Propagandne strategije režima
Ima li pobunjeno društvo razlog za defetizam Pretplati seArhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve