

Novi broj „Vremena“
Kako je planiran kult jednog generala
Ratko Mladić nije rođen kao nacionalni mit već su njegov oreol planski zidali politički centri, televizije i novine. I to od početka ratova pa do danas, piše „Vreme“ u novom broju
Putujuće pozorište Miloševićevih sledbenika nastavlja hodočašće Srbijom; svi k'o jedan, revolucionarni, bez mane i straha, jedina im mana što su i akteri i publika


Socijalisti su, kako rekoše, veliki i narodni miting, u odbranu slobode i Slobodana, zakazali u popodnevnim satima, kod spomen-obeležja u NATO agresiji poginulom pilotu Milenku Pavloviću(?), tačno 4. maja, na dvogodišnjicu njegove smrti. Pozvali sve patriotske snage. Na istom mestu bili i prošle godine, u broju i organizovano, pod transparent „Pokazali smo da možemo da se branimo, gradimo i razvijamo“ stao narod, tadašnji Milomir Minić, tadašnji Milutin Mrkonjić, tadašnji komandant avijacije Spasoje Smiljanić, koji je avijatičarski stao u odbranu legalno i legitimno izabranog rukovodstva…


SREĆAN RAD: Ove godine, u prepodnevnim satima, novo opštinsko rukovodstvo, sa članovima porodice i delegacijom RV-a i PVO-a, položilo vence na mestu spomen-obeležja pilotu Pavloviću. Onda došlo popodne, drugovi uzeli da pristižu autobusima, Čačak, Kraljevo, Kragujevac, Obrenovac, Inđija… Kako izađoše, pokazaše šta znaju. Povadili zastave, razapeli transparente, izlepili čela i prsa junačka, isukali megafone iskovane u tajnim megafaonicama, svaki u svom šesn’estercu udario u deseterac, pa to bije i razbija, „Slobodane narod želi / da sudbinu s tobom deli“… Iskusni, totalno u godinama, oko glava vezali crvene trake „Narodna straža“, po telu izlepili nalepnice „Slobo vrati se“, ispisali šta je ko znao, podigli Slobodanove postere „Pod zastavom slobode“, iz sveg grla i raspoloživih megafona složno zapevali „Ustao si srpski rode / željan pravde i slobode“… Udružili mladost i godine, jedan, k’o Senta, kajle oko ruke, kajle oko vrata, mobilni u džepićima, tera u limeni megafon, prati drugarica u godinama, u ličnoj radionici skrojila kartonsku „Slobo vrati se“ kapu sa štitnikom za uši, nema ih mnogo, po policiji koja nije viđena 800, al’ deluju. Kako stignu iz autobusa, prisutnima zažele „srećan rad“, uključe se, povade zvečke, pa opletu, ko patriotsku pesmu, ko patriotsko kolo, onima koje prepoznaju kao ubačene elemente u ritmu skandiranja, pokazuju srednji prst. To samo čini to…
Stigoše i drugovi Živorad i Igić, Baki i Anđelković, Živadin i Jovanović, i drugova još. Učesnici velikog i narodnog mitinga uvežbano priđoše mikrofonu, koji beše diskretno postavljen uz spomen-obeležje. K’o jedan isturiše ko je šta imao, a imali su, vitlaju priručnim sredstvima, ne posustaju, Živadin i Baki položiše vence, pokloniše se, kao iskusne patriote stadoše mirno, skandiranje Baki, Baki, pređe u huk Slobo, Slobo, mikrofon sve hvata, snažno ozvučenje sa kamiona mnogostruko uzvraća… Jedan mlad i socijalistički i napredno glavat zamoli mesta za goste, svirnu himna, glavonja upozori da je himna, svi se do’vatiše himne, glavonja obnarodova da su Živadin i Baki položili, sa kamiona iznenađenje, disko-džokej li je, najavljuje prisutne i viđene patriote, ovi sa uzdignutim rukama pozdravljaju i otpozdravljaju, Goran u plavoj trenerci Trivan, Ratko poznat kao pištoljdžija Zečević, Oskar dokazano Kovač, Živorad i Igić, Živadin i Baki… kulminacija, to sve hvata i uzvraća „Pustite Slobu“, iz džepova ispadaju sledovanja, sendviči, keks, boksovi „Srbije“, „pointa“…
U SLOBODU I ZA SLOBODU: Mikrofona se domaćinski pri’vati čelnik valjevskih socijalista Miroslav Srećković, evocira uspomene na heroja pilota, kako su uspešno organizovali život u ratu, nijedan dan bez struje, lečili bolesne i povređene, porađali trudnice… Pa od govornice pozdraviše prisutnu braću sa Kosova, pa viknuše „Ne damo Kosovo“, pa izađe jedan i srpski prozva k. del Ponte, pa grunu „izdaja, izdaja“, pa se usloži „Oćemo izbore“… Pope se i jedna u crnini i, ucveljena za poginulim sinom, ucveljeno prozva psa lutalicu koji se odaziva na Čović, za njom se mikrofona iskusno pri’vati drug Baki, iskusno pomeša rodove, padeže i glagole, „Srbija voli da živi u slobodu i za slobodu“, pa reče o Rubinu i Hakerupu, da „ne možemo da gledamo slepih očiju kada naše vojnike stavljaju na struju, kada probijaju kroz tetive, kada stavljaju kiselinu“… da će ovaj stroj ljudi uvek biti za Srbiju, za slobodu Slobodana Miloševića. Onaj po pištolju poznati Zečević raportira o drugu Bjelici koji je u kazamatu, ali koji je preko advokata uspeo da dostavi poruku, to sve krenu na Kosovo, u izbore…
Ondak se javi Živadin i drug beše li Jovanović, reklo bi se fotogrej naočari, tufna kravata sto-posto, zagleda se u drugove, pozdravi građane Valjeva i druge goste iz drugih gradova, pa nadahnuto, treba li reći pesnički, sroči, „Slobodan Milošević više drži do obraza i dostojanstva / nego do milostinje iz inostranstva“… Pa kad to uzeše da se natpevavaju, u Živadina četiri ruke, to tako tapše, u Živadina tri grla, to tako viče, „Idemo po Slobu“, pa kad to mikrofon do’vati a ozvučenje vrati, pa kad izlomiše Srbiju, kad udariše „Srbi — ja, Srbi – ja“, kakva policijska procena o 800, k’o da je, Bože me prosti, sve što ima Slobodanovih patriota na jednom mestu. Došlo dotle da je neupućena žena iz obližnje zgrade, sve sa flašicom i cuclom, sišla među patriote da pita šta se događa, ne može dete da joj spava. I pored ove kolateralne štete Živadin nastavi, kako nego poletno, da su svi jedinstveni, i u rukovodstvu i u članstvu, nema meke, srednje i tvrde struje, svi su k’o jedan, za Srbiju, Jugoslaviju, socijalnu pravdu… Još jedared viknuše, drug voditelj, od drugova oslovljavan sa Backo, crnogorski krupno i završno viknu Sve za Srbiju, Srbija nizašta, pozva na sledeći narodni skup u Nišu, tačno na ravnogorski 12. maj. Učesnici smotaše šta su imali da smotaju, u koloni, koja je bila pod komandom, marševskim korakom, krenuše prema prevoznim sredstvima.


Ratko Mladić nije rođen kao nacionalni mit već su njegov oreol planski zidali politički centri, televizije i novine. I to od početka ratova pa do danas, piše „Vreme“ u novom broju


Kako je individualna krivica Ratka Mladića pretvorena u navodnu odbranu čitavog naroda i zašto Srbija još ne želi da se oslobodi tog tereta. Upravo je individualizacija krivice Srbiji nudila izlaz. Presuda nije Mladićeve zločine pripisala Srbima. Imenovala je čoveka, njegovu komandnu odgovornost i dela za koja je osuđen. Političke i medijske elite izabrale su suprotno: da se sakriju iza naroda i presudu jednom generalu predstave kao presudu svima. Jer ako Mladić ostane sam, mora se otvoriti pitanje ideologije, propagande, ratnih profitera i sistema koji ga je proizveo i štitio


Zarad mentalne i moralne higijene nacije, neophodno je suočavanje sa tamnim stranama prošlosti. Ima mnogo ljudi u Srbiji, ali i u Republici Srpskoj, koji se godinama otvoreno suprotstavljaju nacionalizmu, priznaju činjenice o ratovima i zbog toga često plaćaju. Ratko Mladić je dovoljno delio region i Srbe za života. Vreme je da i te podele dočekaju pokop koji bi, za razliku od njegovog, zasluživao sve državne počasti


Pojedine političke partije i državne kompanije preuzele su nadležnosti i poslove diplomatskih i konzularnih predstavništava. To potvrđuju primjeri iz Banjaluke koji kazuju da je krenula mobilizacija građana sa dvojnim državljanstvom da se pridobiju za glasanje na izborima u Srbiji koji još uvijek nisu raspisani


Studenti su praćeni, prisluškivani, snimani, radilo se ne tome da “budu izbušeni” – primenjivana je policijsko-vojna taktika za obračun sa “nevidljivim protivnikom”. Režim je primenio taktiku uhođenja, praćenja, zastrašivanja i javnog blaćenja u želji da od Srbije, u političkom smislu, napravi sprženu zemlju. Ono što sada Vučić radi ne ostavlja mogućnost da poverujemo da bi, ako se desi promena, on i njegovi lojalisti mogli sutra da se uključe u politički život Srbije
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve