Da li se maratonska tragikomična serija o životu porodice Karadžić bliži konačnom raspletu
PORODICA KARADŽIĆ: Radovan,…
Dok je bio na vlasti, Radovan Karadžić je imao običaj da kaže da su mu u životu najvažnija tri P – porodica, poezija i politika (ranije psihijatrija), a da je od ta tri najvažnije ono prvo. Prošlog četvrtka se verovatno neprijatno iznenadio kada je na televiziji video svoju suprugu Ljiljanu Zelen-Karadžić kako ga sa suzama u očima moli da se već jednom preda, upravo u ime porodice koja je, kako je rekla, „ugrožena životno i egzistencionalno“ i obitava u „stalnoj neprekidnoj atmosferi brige, bola i patnje“. Ljiljana je posredstvom televizije Asošijated presa saopštila odbeglom mužu da je morala da se opredeli između lojalnosti njemu, i lojalnosti prema deci i četvoro unučadi, te da je teška srca prelomila na njihovu stranu. „Bolno mi je i teško da te zamolim a ipak te molim svim srcem i dušom da se predaš“, rekla je drhtavim glasom. „To će biti žrtvovanje za nas, za našu porodicu. U nadi da si živ i da možeš da odlučuješ svojom voljom, molim te da doneseš odluku i učiniš to radi svih nas.“
…Aleksandar,…
BEZODGOVORA: Poziv, koji je iste večeri bio emitovan na gotovo svim televizijama bivše Jugoslavije i šire, izazvao je brojne reakcije, a prvi se oglasio Radovanov brat Luka, kome kao i bratu preti zatvor, ne zbog ratnih zločina već zbog teške saobraćajne nesreće koju je skrivio u pijanom stanju. „Sa tim pozivom se ne slažem, ali otkud ja znam da ona nije bila prisiljena na ovaj poziv“, izjavio je Luka. „Šta ako Radovan ne može da čuje Ljiljaninu poruku? Šta ako je i čuje, a ne može da se preda?“ Vlada Republike Srpske, međutim, ocenila je Ljiljanin poziv kao „izuzetno hrabar i iskren čin“. U veoma sličnom tonu oglasio se i američki Stejt department, odakle su stigli izrazi divljenja „hrabrosti gospođe Karadžić.“ U Beogradu pak poziv sa Pala dočekan je sa mnogo više skepticizma. Predsednik Boris Tadić je, kao što se očekivalo, pozdravio apel i usput iskoristio priliku da pozove Ratka Mladića da se i on preda. Srpska radikalna stranka je pozvala Karadžića da se nikako ne predaje „onima koji uništavaju srpski narod“, a Vuk Drašković je zamerio Ljiljani što se nije setila da pomene da zbog dugog odsustva njenog muža nije ugrožena samo njena porodica, nego i narod i država. Na kraju, progovorio je i patrijarh Pavle, koji je podsetio međunarodne moćnike da porodica ne sme da ispašta zbog greha jednog čoveka. „Kao duhovnik i pastir svih hrišćanskih duša koje mi je Bog poverio na staranje i brigu, dužan sam da upozorim moćne strane činioce, za koje verujem da su takođe hrišćani, da ne može i ne sme biti ucenjivana, zlostavljana i kažnjavana cela porodica zbog optužbi jednog njenog člana. U duhu hrišćanskog milosrđa i čovekoljublja, kojim nas je Bog obdario, najusrdnije molimo da to nasilje nad pripadnicima porodice Radovana Karadžića odmah prestane“, navodi se u patrijarhovom saopštenju
…Sonja i…
Odmah nakon ovog televizijskog pisma, naglo su se povećala očekivanja da će Karadžić zaista izaći iz svog skloništa, odnosno da je apel bio neka vrsta medijske pripreme javnosti za navodno već pripremljenu predaju. Ispostavilo se, naravno, da su ta očekivanja bila preuranjena. U međuvremenu, Ljiljana Zelen-Karadžić niti bilo ko iz porodice izuzev brata Luke, nije ništa govorio. Rezidencija Karadžićevih na Palama ovih dana je posebno dobro čuvana od strane vojnika EUFOR-a, koji sprečavaju novinare da od članova domaćinstva, a naročito od Ljiljane, izmame još neku reč o motivima koji su je nagnali da se na ovaj način obrati mužu. I Karadžićevim beogradskim prijateljima Brani Crnčeviću, Gojku Đogu i Kosti Čavoškom, koji su navodno najavili dolazak, Ljiljana je poručila da posetu ostave za kasnije.
…Ljiljana
Indikativno je da je apel Ljiljane Karadžić upućen svega desetak dana nakon što je iz višenedeljnog pritvora pušten Karadžićev sin Saša. Njega su priveli vojnici vojnika NATO-a „zbog osnovane sumnje da poseduje informacije o osobama koje traži Haški tribunal“, odnosno o sopstvenom ocu. Iako je Sašin advokat Duško Tomić demantovao tvrdnje Koste Čavoškog da su Karadžićevog sina NATO vojnici „zverski mučili“, nekoliko beogradskih listova je objavio da se Saša posle pritvora promenio, da je smršao deset kilograma, da se povukao u sebe i da pije sredstva za smirenje. Istovremeno, ni ostalim članovima porodice ne cvetaju ruže: Radio „Sveti Jovan“, vlasništvo Karadžićeve ćerke Sonje, bankrotirao je, a njena privatna lekarska ordinacija, opremljena najsavremenijim dijagnostičkim aparatima zvrji prazna, jer narod nema para da se kod nje leči…
KUČEIKLAVIR: Sve ove peripetije porodice Karadžić iz kojih bi scenaristi kakve latinoameričke serije mogli godinama da crpu nadahnuće, izazvala bi mnogo više simpatija ukoliko bi se zaboravilo kako se ta porodica ponašala dok je Radovan bio na vlasti, kao što u iskrenost Ljiljaninog apela mogu da poveruju samo oni koji je ne poznaju. Ljiljana Zelen-Karadžić je, naime, u Karadžićevoj karijeri imala onu ulogu koju je u Miloševićevoj imala Mira Marković, uz izvesne razlike. I sama lekar po obrazovanju, rano se odrekla karijere kako bi se posvetila mužu i porodici: upravljala je Radovanom gvozdenom rukom od prvog dana njihovog braka, pothranjivala njegove političke ambicije i bila ključni faktor u njegovoj transformaciji od pesnika i psihijatra do ratnog vođe bosanskih Srba i neostvarenog lidera svekolikog srpstva. Iako je retko izlazila pred kamere i još ređe davala intervjue, Ljiljana je oduvek bila, po opštem mišljenju, najdominantniji član porodice, a prvo mesto iza nje nije zauzimao Radovan, već njihova ćerka Sonja. Ni posle rata nije sedela skrštenih ruku: nekoliko godina je bila predsednik Crvenog krsta Republike Srpske, i sa tog položaja je uklonjena tek nakon ozbiljnih pritisaka iz međunarodne zajednice.
Sonju Karadžić su, hteli ne hteli, odlično upoznali svi novinari koji su tokom rata radili u Republici Srpskoj, jer je bila na čelu paljanskog pres centra, i od njene je dobre volje zavisilo ko će od novinara dobiti dozvolu za rad, a ko će se naći na crnoj listi. Korpulentna, arogantna, sa diskretnim brčićima, nije se ustezala da od stranih agencija i televizijskih ekipa iznuđuje znatne količine novca. Novinar Bata Drulović, koji je godinama bio na čelu Rojtersovog biroa na Palama, nedavno se u jednoj televizijskoj emisiji prisetio kako je Sonja Karadžić tražila ogromnu sumu da bi dozvolila stranim ekipama da snime pokop srpskih žrtava iz sela Kravice u Bratuncu. Mnogima na Palama ostalo je u sećanju kako je pred kraj rata, kada su Pale bile pune gladnih izbeglica, svakoga dana slala kurira u restoran po šniclu za svog psa. Kolima, da se ne ohladi… Pamti se i da je bez milosti naređivala da se ranjenici izbace iz sanitetskih helikoptera koji su leteli za Beograd da bi napravili mesta za nju i njeno kuče.
Aleksandar Saša Karadžić, mlađi Sonjin brat, nije se ni u čemu isticao i, koliko je poznato, nisu ga zanimali ni politika ni biznis. Iako je uveliko prešao tridesetu, nikada ništa nije radio i, koliko se zna, nije završio nikakvu školu. Prošle nedelje, sarajevski list „Slobodna Bosna“ citira navodne Sašine reči: „Kada sam pred sam rat ispred jedne zgrade video mog oca sa Stjepanom Kljuićem i Alijom Izetbegovićem, prvo što sam pomislio bilo je da ovo neće ništa dobro doneti. Zamišljao sam kako sa najvišeg sprata zgrade pred kojom su stajali pada ogroman koncertni klavir i zabija ih u zemlju. Mislio sam da bi to bilo najbolje rešenje. Da ih je klavir poklopio, rata ne bi bilo…“
Na kraju se postavlja pitanje kome je video-poruka Ljilane Zelen-Karadžić stvarno bila namenjena: njenom suprugu, narodu RS ili međunarodnoj zajednici. Gotovo je izvesno da je njeno obraćanje kamerama zaista rezultat pritisaka kojima je porodica izložena, a možda i sugestija međunarodnih faktora da budućih privođenja neće biti ukoliko ona pozove muža da se preda. Ako je tako, učinjena je teška greška: iznuđen poziv ne samo što je razotkrio nesposobnost međunarodnih snaga da lociraju i uhapse Karadžića već je dao priliku mnogobrojnim obožavaocima Karadžićevog lika i dela da do neba zakukaju zbog zlehude sudbine koja je zadesila Ljiljanu, dečicu i unučiće.
Ljiljana je pak sjajno odigrala svoju ulogu unesrećene bele udovice. Najzanimljiviji je onaj deo poruke u kome se glasno pita da li je Radovan živ i da li sam odlučuje o svojoj sudbini, a taj deo ujedno deluje i najmanje iskreno. Radovan, naime, dosta redovno piše pisma Ljiljani i prijateljima, a piše i prozu i poeziju, kao što smo sasvim nedavno imali prilike da se uverimo. Nedavno je objavljen i jedan deo njegove prepiske sa Ljiljanom iz 2001, u kome se žali da mu košulje koje mu je poslala ne odgovaraju i razglaba nešto o standardizaciji srpskog jezika… Kada je reč o onom delu u kome se iznosi sumnja da Karadžić ne odlučuje o svojoj sudbini, time se aludira na raširenu teoriju zavere (koju propagira i Luka Karadžić) da Radovana skriva NATO ili engleska tajna služba, kako bi imali izgovor da unedogled mrcvare srpski narod. Gledajući svoju suprugu na televiziji u nekoj brvnari u istočnoj Bosni, gde se najverovatnije skriva, Karadžić je verovatno odahnuo kada je Ljiljana došla do tog dela poruke. Shvatio je čovek da žena iz nužde folira.
Dok oni kojima spada u opis radnog mesta da Karadžića nađu i privedu ga pravdi ne počnu ozbiljno da rade svoj posao, ovaj srceparateljni realiti šou – nešto između „Big Brothera“ i „Robinje Izaure“ – igraće se uspešno još mnogo sezona.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
Režim ne zna kud udara. To se vidi po, čak i za njegove standarde učestalim, javnim obraćanjima nepomenika. Vidi se i po tome što je pogubljen i konfuzan, a često se građanima obraća i u vidno alkoholisanom stanju. Samokontrola nikada nije bila njegova jača strana, a sada je potpuno nestala. Slabost se ogleda i u metodi borbe protiv masovnog studentskog i građanskog pokreta. Metoda se zove – majmunsko oponašanje. Njihov položaj je sve gori kako vreme odmiče. Ne samo na političkom nego i na ekonomskom planu. Plate kasne, budžetska sredstva su sve tanja
Opozicija i njoj naklonjena javnost očekuje veći angažman Evropljana kada je u pitanju srpski politički prostor, vlast takve najave koristi da argumentuje tezu o obojenoj revoluciji, ali bi sa radošću ugostila bilo koga sa te strane, posebno ako daju neke pare. Čini se da i jedna i druga strana preteruju: niti će Evropa doći da nam organizuje izbore, niti će više stizati bilo kakva lova kojom će vlast da krpi budžetske rupe nastale vanrednim korupcionaškim troškovima
Vojska Srbije nema kapacitet da izvede paradu poput nekadašnje JNA, koja je 1985. godine imala više od 300.000 pripadnika, a na poslednju paradi 9. maja te godine direktno je izvela njih 6.690. Plus prateće službe, kojih je bilo više od 4.000. Na toj paradi bila su borbena sredstva koja će se pokazati i sad, 40 godina kasnije. Reč je o tenkovima M-84, helikopterima “gazela”, avionima “orao” i “super galeb G-4”, oklopnim transporterima i kamionima. Sada će svi oni biti predstavljeni kao “modernizovana čuda” iako su im odavno istekli resursi
Glas svakog fakulteta, ali i mogućnost stavljanja veta uz obavezan intervju i prihvatanje ideološkog minimuma, deo su procesa kroz koji svaki potencijalni kandidat za “studentsku listu” mora da prođe, saznaje “Vreme”. Iako Aleksandar Vučić žali što njegov protivnik još nema lik, studenti baš strateški ne žele da vlastima i tabloidima daju mogućnost za satanizaciju izabranih ljudi
Kao sa statistima na naprednjačkim okupljanjima, predsednik Srbije nema sreće ni sa siledžijama: em ih je malo, em su sitna boranija. Da nemaju policijski kordon iza leđa, davno bi ih narod razjurio. Ovako zavise od tetošenja onih koji bi ih – da je zakona i pravde u Srbiji – morali hapsiti. Prosto rečeno, jadni su i oni, a i ovi koji ih angažuju
U novom broju „Vremena“ Jovo Bakić je rekao da ne bismo opstali kao društvo i pojedinci kada bi režim pobedio. U pravu je. Reč sloboda u takvoj Srbiji bila bi zabranjena, lični integritet bio bi razlog za hapšenje, a kukavičluk – način preživljavanja
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!