Hulje na vatru

Otkako je u januaru 2010. izišao iz srpskog manjinskog geta i pojavio se na kioscima ravnopravno, ili relativno ravnopravno, s drugim političkim listovima koje izlaze u Hrvatskoj, tjednik „Novosti“ – čiji je izdavač Srpsko narodno vijeće – dvaput je javno spaljivan. Prvi put u ranu jesen 2010, kad je na naslovnici pisalo „Oba su pala“: tih dana, naime, nesretno su se srušila dva borbena aviona MiG-21 Hrvatskog ratnog zrakoplovstva, a „oba su pala!“ najpoznatiji je usklik Domovinskog rata slučajno snimljen 1991. u trenutku kad su hrvatski vojnici kod Šibenika protuzračnim topom oborili dva MiG-a Jugoslavenske narodne armije. Drugi put prije dva tjedna: povod je sad pronađen u naslovu „Lijepa naša, lijepo gori“ pod kojim je objavljen temat o uništavanju imovine krajinskih Srba izbjeglih pred operacijom Oluja u kolovozu 1995, a slučaj je htio da se dvadeset i druga godišnjica Oluje dogodi u vrijeme velikih požara na hrvatskoj obali, pa su „Novosti“ napadnute sa svih strana da potiču podmetanje vatre po Dalmaciji, što se skladno uklopilo u dugogodišnje iracionalno uvjerenje jednog dijela Hrvata da ljetne požare na Jadranu organizirano podmeću – Srbi. Napadi po medijima desničarskog podzemlja i po razigranim društvenim mrežama kulminirali su ritualnim paležom lista.

NARAMAK HAJKI: U sedam godina između dvaju javnih spaljivanja „Novosti“ – a oba puta list je gorio u rukama članova marginalne proustaške Autohtone Hrvatske stranke prava koju predvodi Dražen Keleminec – smjestili su se naramak većih ili manjih medijskih hajki i pregršt otvorenih poziva da se fizički ili pravno eliminira novinare ovog tjednika i sam tjednik, kao i predsjednika Srpskog narodnog vijeća Milorada Pupovca, ujedno i saborskog zastupnika i predsjednika Samostalne demokratske srpske stranke. SDSS-ova tri saborska zastupnika, inače, osiguravaju tanku parlamentarnu većinu vladi Andreja Plenkovića, predsjednika HDZ-a. Tokom tih sedam godina u Hrvatskoj su se izmijenile četiri vlade i premijera (Jadranka Kosor, Zoran Milanović, Tim Orešković i Andrej Plenković), a u bogatoj galeriji svjetonazorski i politički raznorodnih likova koji su dosad višekratno sudjelovali u javnom kamenovanju „Novosti“ vidimo bivšeg predsjednika Republike Ivu Josipovića i aktualnu predsjednicu Kolindu Grabar Kitarović, zamjenika predsjednika HDZ-a Milijana Brkića i bivšeg ministra kulture i aktualnog saborskog zastupnika Zlatka Hasanbegovića, bivšeg šefa HDZ-a Tomislava Karamarka i novog hrvatskog ambasadora u Rimu Jasena Mesića, pa čitav zdrug umirovljenih vojnih lica u rasponu od Željka Glasnovića do Davora Domazeta Loše, pa šeficu ultrakatoličkog udruženja U ime obitelji Željku Markić i lidere grupacije zadrtih ekonomskih neoliberala i samozvanih libertarijanaca Davora Huića i Nenada Bakića, onda medijske trudbenike od Nina Raspudića i Jelene Lovrić do Mladena Plešea i Zvonimira Despota, pa intelektualne sitnošićardžije poput Slavena Letice, Ive Banca i Slobodana Prosperova Novaka, patriotske povjesničare Marija Jareba, Antu Nazora i Ivu Lučića…

Izdavač „Novosti“ je, rekosmo, Srpsko narodno vijeće, a list se većim dijelom financira novcem Savjeta za nacionalne manjine Vlade Republike Hrvatske, baš poput još dvadesetak manjinskih listova u ovoj zemlji. Činjenica javnog sufinanciranja kritički nastrojenih novina koje se odbijaju baviti isključivo „svojim“ temama – u širokom dijapazonu od lokalnog srpskog folklora, preko ćirilice, do pravoslavnih krsnih slava – nego se usuđuju slobodno i na visokoj profesionalnoj razini pisati o svim važnim političkim i društvenim pitanjima, e ta činjenica centralni je element najvećeg dijela ataka na „Novosti“. Neka „Novosti“ pišu što god hoće, poručuju ogorčeni i uvrijeđeni glasnogovornici hrvatstva i takozvanog slobodnog tržišta, ali neka to rade o svom trošku, neka iziđu na tržište, a ne da „potiču mržnju prema većinskom narodu“ te svemu „hrvatskom i katoličkom“ crpeći novac iz državnog budžeta, odnosno iz džepova hrvatskih poreznih platiša. Neka u „Novostima“ pišu Srbi za Srbe, neka ta rabota ostane unutar nekih granica, a ne da novinarima Srbima kruh uzimaju etnički Hrvati i drugi nesrbi, neki među njima nekoć novinari „Feral Tribunea“, uključujući i autora ovog članka, i da ih kvare zloćudnim komunizmom & pogubnim jugoslavenstvom. Neka javno dotirano manjinsko izdavaštvo bude ograničeno na vlastiti nacionalni tor i sveopću neprimjetnost i netalasanje, a ne da se pačaju u naše teme, da nam pišu neugodne istine, da se bave novinarstvom. Neka amaterski srbuju, ali neka se okane žurnalističkih pretenzija i sve će biti u redu, neće biti lomača i poziva na linč.

NACIONALISTIČKI BES: Fanatično i neprestano problematiziranje načina na koji se „Novosti“ financiraju samo je krinka ispod koje se krije nacionalistički bijes izazvan time što se „Srbi“ usuđuju o javnom trošku slobodno pisati o svemu – i o Josipovićevoj mutnoj uključenosti u sustav naplate muzičkih autorskih prava, i o zločinačkom aspektu Oluje, i o srpskim zločinima i o zloćudnoj ulozi Beograda u ratovima devedesetih, i o Agrokoru, i o Hasanbegovićevom davnom fotografiranju s ustaškom kapom, i o radničkim pravima, i o Aleksandru Vučiću, i o veteranskom ucjenjivanju cijele jedne zemlje – a ne funkcionirati unutar nacionalnog geta i biti benigni demokratski ukras, eksponat koji će se, kad treba, iznositi pred inozemne goste u formi dokaza hrvatske otvorenosti i širine. Jer kad je riječ o javnom sufinanciranju, država je, na primjer, prošle godine izdavače dnevnih listova – „Jutarnjeg“, „Večernjaka“, „Slobodne Dalmacije“, „Novog lista“… – subvencionirala s nešto manje od 20 milijuna evra, putem snižene porezne stope od pet posto: taj iznos višestruko nadmašuje ukupni godišnji budžet svih dvadesetak manjinskih listova u Hrvatskoj, no nikom ne pada na pamet da se tim listovima, u zamjenu za obilnu budžetsku donaciju, propiše o čemu smiju pisati i kakvu uređivačku politiku moraju voditi, kao što se uporno pokušava propisati „Novostima“? Zašto te listove nitko ne spaljuje kad objave štogod neugodno za nacionaliste i moćnike, premda je to, doduše, sve rjeđi slučaj, nego je to rezervirano za one čije se novinarske motive apriori smatra neprijateljskima, antihrvatskima i protukatoličkima?

Još je kardinalnija situacija s Hrvatskom radio-televizijom. Ta kuća, zahvaljujući zakonskoj prisili plaćanja mjesečne pristojbe ili pretplate od 10,5 evra, godišnje ubire oko 150 milijuna evra, dok još 20-30 milijuna zaradi na oglašavanju. Što bi bilo kad bi Sabor, to jest parlamentarna većina, uvjetujući ostanak pretplate, propisao HRT-u što smije objavljivati, a što treba ignorirati? Svi bi to proglasili prvoklasnim skandalom, ali skandaloznim se ne smatra kad se otvoreno zagovara da se „Novosti“ smiju baviti samo precizno definiranim skupom tema, a popis bi trebala sročiti Vlada uz neizbježno asistiranje zainteresirane domoljubne javnosti. Pritom je, također, sasvim normalno da sveučilišni profesori, nagrađivani publicisti i zvučna imena ovdašnje scene javno izdaju upute o tome kakva bi trebala biti nacionalna struktura zaposlenih u „Novostima“, jer valjda misle da će jednonacionalni sastav automatski značiti i uređivačku politiku nemiješanja u ozbiljne stvari.

A kad se stvari do kraja pojednostave, radi se samo o većinskom očekivanju da novine srpske nacionalne manjine trebaju znati dokle smiju ići u kritičkom novinarstvu, u satiri, u izboru tema kojima će se baviti, ukratko, u prodoru u prostor u kojem im nije mjesto. Kad se ta očekivanja iznevjere, kad se novinari odluče baviti novinarstvom a ne popunjavanjem zadanog kvadrata u aranžiranom prizoru idiličnog demokratskog pejzaža, kad odluče počiniti grijeh novinarstva, onda nastupaju provale bijesa i histerične kampanje pritiska na Vladu da obustavi dotok proračunskih para „Novostima“, onda nastupaju prijetnje i plamen koji guta slobodu, sve dok ne zavlada totalni mrak.