Slavni američki pevač i glumac preminuo je u 96. godini života u svojoj kući na Menhetnu. Belafonte je bio veliki borac za jednakost i glas razuma u SAD tokom druge polovine 20. veka. Za sve što je radio imao je samo jednu misao koja ga je vodila: "Ako se umoriš, drugi će pobediti".
Jedan od najpoznatijih američkih pevača 20.veka, čuveni Hari Belafonte preminuo je u 96.godini života u svojoj kući na Menhetnu.
Uzrok njegove smrti je kongestivna srčana insuficijencija. Hari Belafonte se proslavio pedesetih i šezdesetih godina prošlog veka u vreme rasnih tenzija u SAD, kada je s pesmama „The Banana Boat Song“ i „Jump in the Line“ izbio na vrh liste hitova u svetu.
Obit Harry BelafonteNjujork, nastup u hotelu Valdorf Astoria, 1956 / Foto: AP Photo/Al Lambert, File
Uspeh Harijevog albuma „Calipso“, koji je prodat u više od milion primeraka, kao i boravak na prvom mestu Bilbordove liste albuma ostavši tamo čak 30 nedelja, lansirao je Belafontea trajno u muzičku orbitu.
Zahvaljujući pomenutom albumu, dobio je kasnije i angažmane u hitovima „Karmen Džons“ i „Ostrvo na suncu“. U tom periodu Belafonteovog života dogodila se velika promena u njemu – počeo je da koristi svoju popularnost kako bi javnosti ukazivao na problem rasizma u SAD ali i u svetu.
Obit Harry BelafonteSa dr Martinom Luterom Kingom, 1965. / Foto: AP Photo/Horace Cort
Belafonte je ideju o jednakosti svih rasa počeo da propagira i u Holivudu i to dosta uspešno. Sebe je opisivao kao pevača muzike sa „korenima u crnoj kulturi američkih crnaca Afrike i zapadne Indije.
Susret sa Kju Kluks Klanom
Život ovog ljutog autsajdera i posvećenog humaniste, kako su ga nazivali mediji u vreme najveće slave nije bio nimalo lak, ali je on hrabro i uporno gurao svoje ideje o ravnopravnosti gde god je mogao. Tako je nemački Spiegel, pišući o Harijevoj smrti, ispričao jednu epizodu koju je glumac i pevač imao svojevremeno sa kolegom Sidnijem Poatjeom.
U avgustu 1964. Belafonte i Poatje vozili su se Misisipijem. U toku noći. U vreme najveće segregacije i mržnje belog dela stanovništva te države prema ljudima crne boje kože.
Harry BelafonteU Ujedinjenim nacijama, 1987. / Foto: AP Photo/Richard Drew
Belafonte i Poatje imali su sa sobom 600.000 dolara u koferu, prikupljenih za lokalni pokret građanskih prava. Poatje je krenuo u rizičnu avanturu sa Belafonteom tvrdeći da je Kju Kluks Klanu „teže da ukloni dva crnca nego jednog“. Progonitelji su počeli da ih prate na ulici. Vozač glumaca nije želeo da doda gas jer bi ga policija momentalno zaustavila na ulici, kaznila i predala Kju Kluks Klanu u ruke. I progonitelji nisu smeli brže da voze jer nisu znali imaju li Belafonte i Poatje oružje ili ne. Na kraju su holivudske zvezde doživele samo stres od praćenja i hitaca pripadnika KKK u vis, čisto radi upozorenja da su na njihovoj teritoriji.
Poatje i Belafonte nisu se uplašili. Ova epizoda je pravi primer kako se ranije hrabro borilo za cilj. Da je u to vreme postojao Tviter, Belafonte se sigurno ne bi zaustavio samo na kritičkim postovima.
Vlasnik imanja promenio mu je život
Hari Belafonte je rođen 1.marta 1927.godine na Menhetnu kao sin „ilegalnih imigranata“. O svom ocu nikada nije imao lepe reči, dok mu je majka bila i ostala heroj. Da ne bi imala probleme sa lokalnom vlašću oko papira, često je sa Harijem menjala mesto boravka. Hari se posle osnovne škole pridružio lokalnoj bandi, ali na sreću u njihovom društvu nije se mnogo zadržao. Sa 17 godina prijavio se u mornaricu. U vreme najveće popularnosti, otkrio je da su tokom Drugog svetskog rata nemački ratni zarobljenici bili bolje tretirani od Amerikanaca nego crni ljudi iz iste države.
Prelomna tačka Harijevog života dogodila se kada je na jednom imanju radio kao domar. Vlasnik imanja ljubazno mu je ponudio karte za predstavu u Američkom crnačkom pozorištu. Hari je bio oduševljen smirenošću i pameću glumaca. Ubrzo je počeo da radi tamo, dobijajući prvo manje uloge. U pomenutom pozorištu upoznao je svog najboljeg prijatelja, takođe glumca Sidnija Poatjea.
Harry BelafonteNjujork, 2001. / Foto: AP Photo/Leslie Hassler
Zahvaljujući vlasniku imanja koji mu je ponudio karte za pozorište, Hari je tačno znao čime bi voleo da se bavi u životu. Posle Drugog svetskog rata postao je prva prava crna zvezda u SAD.
Interesantan je podatak da je veliki broj Nemaca obožavao Belafontea, čak i neposredno po završetku Drugog svetskog rata. Iako niko od Nemaca to u dotično vreme ni za živu glavu ne bi priznao, svi su imali njegove ploče u kući. Hari je za to vreme počeo da se probija podržavajući i mlade talente poput, kasnije slavne Mirijam Makebe. Ipak, konstantno je u sebi osećao bes zbog narastajućeg rasizma i znao je da će morati poput Martina Lutera Kinga da postane Glas.
Život po uzoru na Martina Lutera Kinga
Slavni Bob Dilan napisao je u svojim memoarima da Hari Belafonte nikada nije pravio razliku među ljudima. Dilan je rekao da su za Harija „ljudi bili ljudi“.
„Imao je ideale i učinio bi od svakog da se oseća kosmopolitom. Nikada nije postojao umetnik koji je toliko prelazio granicu u prave svrhe kao Belafonte“, tvrdio je Dilan.
Belafonte je puno puta spominjao Martina Lutera Kinga i susret s njim kao nešto što je krucijalno uticalo na njegov život.
APTOPIX Obit Harry BelafonteHolivud, Bulevar slavnih / Foto: AP Photo/Damian Dovarganes
„Sa Kingom sam se sreo u podrumu jedne crkve. Plan je bio da pričamo 20 minuta, a mi smo diskutovali puna četiri sata. Posle toga sam ostatak života posvetio borbi protiv segregacije, kao i ispravljanju nepravednog ekonomskog sistema SAD“, govorio je Belafonte.
Bio je aktivan protiv aparthejda i rata u Vijetnamu. Vodio je kampanju za siromašnu decu Ruandde, doneo hip-hop kulturu na Kubu kroz susrete sa Fidelom Kastrom. Omogućio je crnim Amerikancima da počnu da dobijaju stipendije. Spisak stvari kojima se bavio Hari Belafonte bio je zastrašujuće dug ali i uspešan.
Bio je jedan od najvećih.
„Prvo sam se pojavio ja, pa Elvis“
U intervjuu za nemački „Špiegel“ iz 2011. godine, Belafonte se na pitanje kakav je osećaj biti pola veka usred borbe za ljudska prava počeo da se smeje.
„Da budem iskren, ni ja ne znam. Zašto me je Elenor Ruzvelt sredinom pedesetih godina prošlog veka prihvatila u svom malom krugu saveznika? Zašto je Dž.F.K. prišao baš meni od svih crnih ljudi kada je želeo da približi rase? Za mene je sve ovo i danas misterija“, rekao je Elvis.
Na pitanje kako se osećao što mu je karijera rasla uporedo sa onom od Elvisa Prislija, Belafonte je samouvereno rekao:
„Da budemo precizniji, prvo sam došao ja, pa Elvis“.
Obit Harry BelafonteJuta, 2011. / Foto: AP Photo/Victoria Will
Potom je Belafonte ispričao epizodu iz života pedesetih godina u SAD kada je mogao i da robija.
„Bio sam na turneji kada sam u toaletu, neposredno pred obavljanje male nužde osetio da iza mene stoji policajac. Sa pištoljem u rukama. Rekao mi je: ’Ako proliješ i kap urina sada, bićeš mrtav, crnjo’. Mogao sam da se okrenem i prebijem ga. Mogao sam i da ga ubijem. Kipteo sam od besa, ali sam ćutao. Za tu i slične epizode uvek bih se zahvaljivao Martinu Luteru Kingu koji me je naučio da bes kanališem u bolje, korisnije svrhe“.
Odgovor na poslednje pitanje u intervjuu za Spiegel najbolje je oslikao Belafonteov život i dela.
Na pitanje da li se ikad umorio od svega, mudro je poručio:
„Ne smete se umoriti. Ako se umoriš, drugi će pobediti“.
I.Đ./Spiegel
Čitajte dnevne vesti, analize, komentare i intervjue na www.vreme.com
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
Uključio sam radio, neku hrvatsku stanicu – Franjo Tuđman je upravo slao poruku Srbima da ostanu u svojim kućama, jer je počela akcija “Oluja”. U tom trenutku, a bilo je 5:02, 4. avgusta, započela je kanonada i nestalo struje, tako da Tuđmanovu poruku nisam saslušao do kraja. Jaka eksplozija odjeknula je u blizini – ležeći na podu, video sam kroz prozor da je pogođena zgrada u komšiluku poznata kao S-13, najviša u Kninu. Nigde u blizini nije bilo ni jednog jedinog vojnog objekta
Moji roditelji nikada nisu dozvolili da odlazak u Knin i Hrvatsku preraste u nedostižnu nostalgiju – na čemu sam im ja izrazito zahvalan – već se zadržavao u granicama posjete onima koji su se vratili. O ratu nikada nisu i ne pričaju mnogo, već su se uvijek vodili sjećanjima na predratni period života. Samo na moje veliko insistiranje počeo sam da kroz godine dobijam svjedočenja iz ratnih godina
Osim što su zaduženi da usmeravaju i legitimišu Vučićevu samovolju, to su ljudi kojima građani dolaze pod prozore da im zvižde. Po zemlji u kojoj se ministri kreću u tajnosti, poput razbojnika, sastaju sa lokalnim jatacima, pa brzo beže natrag. U Knjaževcu ih je čuvala Žandarmerija kada su obeležavali sto dana rada. Zato – poslednja Vučićeva vlada. Teško da će naći još voljnih da ih on ponižava, a građani preziru
U Srbiji su legalizovani lažni izbori, ona po tome nije izuzetak, ali ako je ikada postojala živa volja u narodu za promenom, taj moment se upravo događa. Ljudi kao da osećaju da ako to ne bude sada, predaja je potpisana i ostatku Srbije sledi ono što se dogodilo Srbima na KiM: sporo ali sigurno odumiranje zajednice koja nema nikakvu budućnost
Tužilaštvo je konačno počelo da prati trag novca i korupcije koja je možda dovela do pada nadstrešnice. Režimlije viču da je na delu “tužilački državni udar”, pokušaće da uzvrate udarac i biće, što reče Dragan J. Vučićević, „ili mi, ili oni“
Zbog čega Aleksandar Vučić organizuje nasilje ćacija i kapuljaša? Između ostalog i da bi tvrdio kako su „blokaderi“ izazvali revolt „tihe većine“. To bi mu predstavljalo povod za odvrtanje represije na maksimum sve tvrdeći da uspostavlja red i mir
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!