Da li ćete u Dnevniku RTS videti obraćanje predsednika dok u ćošku ekrana stoji Pink ili Informer, pošto se državni zvaničnici mnogo češće viđaju na ovim kanalima, kao gosti jutarnjeg programa ili Kolegijuma u neprestanom sazivu
Građani su satima stajali u redovima žaleći se na račune za električnu energiju. U Novom Sadu danima je pucala bruka sve do momenta kada je Elektrovojvodina uputila izvinjenje korisnicima. Izgleda da je neko shvatio da je đavo odneo šalu, odnosno da biračko telo vladajuće koalicije nema da plati struju, da računi kasne i da su izdati odokativno. Kada imate 11000 žalbi, možete reći da se struja naplaćuje potpuno proizvoljno. Solomonsko rešenje koje je pronađeno jeste portal e-uprave na kojem će te bake i deke ubuduće struju plaćati online. Uz tu istu struju, bez obzira na angažovanu snagu, zelenu, plavu i crvenu zonu, skupu i jeftinu tarifu, potrošači plaćaju taksu za RTS. Narodski rečeno, pretplatu za televiziju plaćamo bez obzira kako nam i ko obračunava potrošnju struje.
Logično je onda da se zapitamo, pošto već plaćamo rad javnog medijskog servisa, kako se troše te naše pare. Ukoliko za trenutak ostavimo po strani samozadovoljno hvaljenje stogodišnjicom Radio Beograda, negovanjem srpskog jezika (kao da se inače u Srbiji govori nekim drugim jezikom), ostaje činjenica da se javni servis našao pod ozbiljnom pretnjom da se svojim sadržajem približi komercijalnim tabloidnim TV kanalima. Mogli bismo ozbiljno da razmatramo profesionalnost i objektivnost informativne redakcije u kojoj je sve teže prepoznati medijski pluralizam. Već ceo vek informativni program radija i televizije uvek i bez zadrške štiti interese aktuelne vlasti. Nadali smo se da se više nikada neće ponoviti praksa medijske TV Bastilje, ali ona je nažalost i danas prisutna, najčešće u obliku ignorisanja svakog glasa kritike upućenog vlasti. Poslednji primer je vest o rezultatima glasanja o predlogu Zakona o iskopavanju litijuma i bora, koji je posle četiri dana dramatičnog skupštinskog zasedanja objavljen u 15. minutu Dnevnika, u jednoj prostoproširenoj rečenici. Otvaranje avganistanskog restorana par dana kasnije dobilo je više od pet minuta. Toliko o prioritetima.
Moram priznati da na kanalima RTS, drugom i trećem, kao i na kablovskim programima, i dalje možete pronaći veliku količinu kvalitetnog programa, prvenstveno iz oblasti kulture i nauke, kao i reprezentativan izbor serijskog i filmskog programa. Međutim, taj segment koji se odupire naletu primitivizma i nekulture polako se tanji i nestaje poput snega na polovima.
Iz dana u dan, u programskoj šemi RTS sve veći prostor zauzimaju dnevne pričaonice poput “Jedan dobar dan”, gde se uz laku konverzaciju o pilatesu upoznajemo sa turbo-folk pevačicama augmentovanih usana i promuklog glasa od naporne tezge proteklog vikenda. U redu, možete reći da se Aleksandra Mladenović pesmom pojavljuje u seriji “Ubice moga oca”, ali mi se čini da je to dovoljan nivo upoznavanja za potrebe javnog servisa. Možda su teme mogle biti funkcionisanje naše estrade, fenomen muzičke dijaspore, fiskalizacija ove privredno-uslužne grane, muzički trendovi i kriza autorstva, današnji standardi ženske lepote, zašto da ne i čuvanje srpskog jezika u žanru turbo-folka, ima mnogo tema za razgovor osim novog materijala i emotivnog statusa.
Zamislite konfuziju ukoliko vam onda u bloku reklama bljesne poziv da u pozorištu Željka Mitrovića pogledate hit predstavu “Lu”. Zbunićete se i kada u Dnevniku RTS vidite obraćanje predsednika dok u ćošku ekrana stoji Pink, ili Informer, pošto se državni zvaničnici mnogo češće viđaju na ovim kanalima, kao gosti jutarnjeg programa ili Kolegijuma u neprestanom sazivu.
Zbuniće vas možda kada na drugom programu RTS, obično rezervisanom za sadržaje iz kulture i nauke, par puta dnevno naletite na sapunsku seriju “Gorka osveta”. Ovaj portugalski blokbaster iz 2018. navodno je prikazan širom sveta i govori o dramatičnim intrigama u poljoprivrednom carstvu “Ouro Verde”. Recite mi samo u čemu je onda suštinska razlika između RTS i kanala na kojima caruju turske serije ili domaći mastodonti poput “Igre sudbine”, gde će uskoro valjda da se ukaže i Kasandra.
Kap koja je, što se mene tiče, prelila čašu jeste otkriće da je javni servis potrošio desetine miliona dinara za oglašavanje u provladinim tabloidima. Već sam pisao o besmislenom trošenju para građana na bilborde na kojima su oglašeni voditelji prenosa sa Olimpijskih igara u Parizu – “Kapije trijumfa”, jer gde bi drugde najveći broj gledalaca inače pratio Olimpijadu? Pitam se kako će odgovorni objasniti milione koji su potrošeni da se programi RTS reklamiraju u “Srpskom Telegrafu”, “Informeru” i ostalim tabloidima, u kojima se neprestano krše profesionalni novinarski standardi. Koji su to programi procenjeni kao zanimljivi gledaocima RTS, možda oni koji na naslovnoj strani pišu o skoroj apokalipsi koju je predvidela proročica Sofija Klisurska, tvrdeći da će tri četvrtine čovečanstva biti zbrisano sa lica Zemlje? Logično bi bilo da se uz vesti o Trampu, koji takođe preti apokalipsom ako izgubi izbore, Sofija Klisurska pojavi u Dnevniku.
Ovaj sunovrat, ruku na srce, nije od juče i nije iznenađenje, ali pokazuje dramatično razvaljivanje javnog servisa lakim i bizarnim sadržajima u magli zaborava. Zato je možda i okretanje RTS srpskim tabloidima zapravo iskaz realnog stanja, jer slično se sličnom raduje, grli, ljubi i miluje, sve dok zora ne svane! Ili je taj medijski i metaforični smak sveta zapravo pred vratima. Nije dobar dan.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
Kolona koja je krenula od Rektorata stigla je do sedišta Republičke izborne komisije. Ispred ulaza, studenti su uz trubače zaigrali kolo. Neuobičajena atmosfera za predavanje izborne liste: bez usiljenosti, klasičnih političkih govora i naučenih stranačkih koreografija. Više je ličilo na spontano slavlje nego na početak zvanične izborne procedure. Kutije su zatim podigli predstavnici studenata sa svih univerziteta u Srbiji. Pored njih se nalazila maketa beogradskog Pobednika, koji je takođe držao kutiju sa potpisima. Potpisi više nisu izgledali kao mrtvo slovo na papiru. Ljudi koji su ih nosili govorili su da pred sobom nose nadu čitave Srbije
Odluka studentskog pokreta da svoju ogromnu društvenu energiju prevede u izbornu politiku trenutno je najvažniji politički eksperiment u Srbiji, ako ne i šire
Naši političari nisu profesionalni, već hronični političari. Hajde da im u Skupštini ponudimo obrazovni program. Možda zvuči detinjasto, ali ako ljudi sa ove liste pokažu zbog čega su tu i budu vodili računa o tome šta govore, nisam siguran da rijaliti može da pobedi
Katarina Popović, profesorka Filozofskog fakulteta u Beogradu
Treba da budemo budni i spremni da branimo izbornu volju, ali masovna izlaznost i ubedljiva pobeda Studentske liste to će uraditi na najbolji način. Studenti imaju rešenja, čak i kada javnost o njima nije obaveštena – priroda izborne kampanje zahteva da se sve ne otkriva. Imaju scenario A, B I C za izborni dan i vreme posle njega; planiraju i – pošto su pametniji, oni ne popuštaju, već se organizuju. Nemam nikakvih sumnji u pobedu Studentske liste na ovim izborima
Predsednici SAD i Srbije pokazali su kreativan pristup stvaranju paralelne stvarnosti. Kao i kod Trampa, ne postoji kod Vučića nijedan drugi motiv osim očuvanja lične vlasti, ništa što bi koristilo zajednici, te svako obećanje koje daje nije tu da bi bilo ispunjeno već da bi umirio i mobilisao svoje (slabije obrazovane ili starije) glasače. U toj inflaciji obećanja gubi se i vrednost obećanja. U odgovornim zajednicama obećanje je performativni čin: obećati znači ispuniti obećanje, ne obećavaš ako ne možeš ispuniti. U tome leži razlika između istine i laži. Šta ostaje? Ništa, zapravo, osim sluđenih i dezoijentisanih građana koji sve više postaju podanici
Hašim Tači je bio zločinac i kad je kao predsednik sedeo sa Vučićem i baronesom Ešton. Sada je samo osuđen. O licemerju u „regiji“ i plemenskom moralu koji prevazilazi krvna zrnca
Prvi na Studentskoj listi Ilija Srdanović bi oberučke trebalo da prihvati poziv na TV duel Aleksandra Vučića, prvog na listi Ujedinjena Srbija. Naravno, pod određenim uslovima
Naprednjaci su ugrabili sve notare da bi prvi predali listu. Bio je to mali autogol – jer studenti su od prikupljanja potpisa napravili feštu i odličnu reklamu. Tako nekako će izgledati cela kampanja
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.