Dva šamara za ministra

Dva šamara, šamarčine čak, ovoga su tjedna dobili Ministarstvo pravde i njegov čelnik Nikola Selaković: najprije su u ponedjeljak advokati, Advokatska komora Srbije (par dana prije toga i Advokatska komora Vojvodine) odlučili da nastavljaju svoj protest i da ne rade do daljnjega; potom je u utorak pala odluka Disciplinskog vijeća Visokog savjeta sudstva (VSS) da sudija Vladimir Vučinić iz Specijalnog suda za borbu protiv organiziranog kriminala nije kriv zbog toga što je javno stao iza svoje sudske odluke, a što je – a taj je kriv zato što nije reagirao – Aleksandar Stepanović, vršilac funkcije Višeg suda u Beogradu, okarakterizirao kao tešku povredu disciplinske odgovornosti sudije.

KRIV JE V.F., NE SUDIJA: Idemo najprije na drugu stvar, suštinski važnu o ovom času: da je odluka Disciplinske komisije VSS-a bila drugačija, svim bi sudijama u Srbiji bila – začepljena usta. Ne bi smjeli ništa, čak niti imati vlastito mišljenje, već bi jedini ovlašteni za komunikaciju sa javnošću bili predsjednici sudova i njihovi portparoli, koji djelovati mogu samo u skladu sa zahtjevima predsjednicima sudova. Kako se oni biraju, znamo: po volji vladajućih (stranaka), iako im Ustav Srbije zabranjuje da budu članovi bilo koje stranke. No, jedno je slovo, čak i ustavno, na papiru, a drugo je praksa.

Praksa je dovela do toga da je sudija Vučinić „zaglavio“ u disciplinskom postupku. S jedne strane je disciplinski tužilac – u ovom slučaju zamjenik, novosadski sudija Borivoje Pap – koji je za svog kolegu tražio, ni više ni manje, no razrješenje temeljeno na tome da je sudija Vučinić, odgovarajući na napade zbog toga što je Miroslavu Miškoviću (kojem sudi) u jednom trenutku jednokratno vratio pasoš da, uz 12 milijuna eura garancije, otputuje poslovno u London. Badava je sudija Vučinić odgovarao da je on „rukovodilac postupka“, da je odluka u njegovim rukama, da ni od koga – od tužioca, Ministarstva pravde, političara… – nije trebao tražiti ni mišljenje, a još manje bilo kakvu suglasnost za svoju odluku, kao predsjednika sudskog vijeća; tabloidi i „službeni glasnici“ učinili su svoje. To njihovo je rezultiralo disciplinskim postupkom, u kojem je jasno postavljeno pitanje na stub srama pozvanog sudije Vučinića: ako mene osudite, vi ste idući na redu.

Tako i jest: nije sudijama zabranjeno da govore, nije niti sudiji Vučiniću. Disciplinska komisija je to jasno rekla: on je branio svoj dignitet nakon što su ga mediji i njegov „vlastiti“ predsjednik, tada v.f. (vršilac funkcije), razapeli zbog (njima sumnjive) odluke da se jednom okrivljenom privremeno vrati pasoš. Potom je taj v.f. Višeg suda podnio protiv njega disciplinsku prijavu, iako je on sam – taj v.f. – trebao braniti dignitet suda od nasrtaja tabloidnih budalaština, umjesto sudije Vučinića.

foto: a. sahanić

Sama Disciplinska komisija VSS imala je težak zadatak: najprije, izboriti se sa javnošću. Sudija Vučinić je, naime, tražio prisustvo javnosti, usprkos propisima da je postupak tajan, osim ako „osumnjičeni“ ne zahtijeva suprotno. On je upravo to tražio, da javnost bude prisutna, od čega se – posve pravovjerno – Disciplinska komisija obranila, dopuštajući javnosti pristup ročištima, blesavim upisivanjem imena i funkcija svakog od prisutnih predstavnika javnosti, od novinara do zainteresiranih pojedinaca, predstavnika međunarodnih organizacija, sudija i advokata.

STRANI FAKTOR: Već spomenuti Borivoje Pap, disciplinski tužilac i novosadski sudija, tvrdio je da je sudija Vučinić svojim istupima u javnosti tako gadno zgriješio da bi ga trebalo razriješiti sudijske dužnosti. On je, u stvari, zastupao stav da je svima, ili u najmanju ruku sudijama, u pravosuđu zabranjeno da se brane od objeda bilo kojih, pa i onih u „službenim glasnicima“ vlade i moćnika, i to u situaciji kad ih nadležni kojima je to u opisu posla ne brane. Umjesto tadašnjeg v.f. Stepanovića – zašto on nije radio svoj posao? – sudija i disciplinski tužilac (zamjenik) napao je časnog sudiju koji je branio svoju odluku i struku u cjelini. Onda mu je stavljeno na teret, Vučiniću naime, da je to uzrokovalo veliku štetu pravosuđu, jer zbog toga što je branio svoju odluku, građani više sudovima ne vjeruju. Sve ankete posljednjih godina pokazuju da građani urušenom pravosuđu i njegovim ministrima (ministarkama) ne vjeruju i teško da je netko od sudija tko je branio svoju konkretnu odluku u konkretnom krivičnom (ili drugom) postupku narušio taj trend. Teško i da će sudija Pap ikada dokazati da je baš javni istup sudije Vučinića tome uzrok.

Sama Disciplinska komisija je slučaj za sebe i pitanje je da li njene članove valja vidjeti kao ljude svjesne što rade i koja im je funkcija. Zašto? Zato što smo u početku, na prvom ročištu prije mjesec dana, čuli mrtvo-hladno objašnjenje predsjednice Disciplinskog vijeća, sudije Apelacionog suda u Kragujevcu Milevke Milenković, da će Dragana Boljević, sudija i predsjednica Društva sudija Srbije, neke svoje primjedbe moći izjaviti u svojoj žalbi (što je bilo prejudiciranje odluke u postupku protiv sudije Vučinića). Uz to se ne može prenebregnuti činjenica da su postupku, na sva tri ročišta, prisustvovali oni koje vlast u ovoj zemlji ipak sluša malo više no građane, sudije, advokate i ostale: dakle, predstavnike OEBS-a, Evropske komisije, Američke ambasade…

E sad: koliko god je odluka Disciplinske komisije pobjeda pravde nad nepravdom, pobjeda prava na slobodu mišljenja (od kojih sudska profesija nije izuzeta), toliko je priča s advokatskim protestom u Srbiji pobjeda slobode i poraz države. Nije slučajna poveznica ove dvije stvari, slučaja sudije Vladimira Vučinića i tzv. štrajka advokata. Priličan broj advokata ukazao se na trećem ročištu protiv njega ovoga utorka, dan nakon odluke Advokatske komore Srbije – koja je krovna organizacija svih komora i advokata u zemlji – da se sa obustavom advokatskog rada nastavi.

SLOBODA KAO KAP U MORU: Sloboda koju je, disciplinskom oslobađajućom odlukom, osvojio sudija Vučinić, samo je jedna dobra kap u moru represije i laži koju nam prostire Ministarstvo pravde i nadležni ministar. Najprije je Nikola Selaković najavio (samo o posljednjoj epizodi je riječ, ne i o prethodnim lažima i manipulacijama) gotovo izvjesni i skori dogovor s advokatima, uglavnom u novinama naklonjenim njemu i vladajućoj stranci. Tek je potom u javnost izašao i njegov prijedlog: nešto napisano na nekoliko stranica A4 formata, bez zaglavlja Ministarstva i bez njegovog potpisa čime bi, makar svojim imenom i funkcijom, garantirao da je to zaista nekakva ponuda advokatima. Već je to bio prst u oko i sramota; ako advokati prihvate odustanak od protesta i obustave rada, njega i Ministarstvo ama baš ništa, pa ni taj komad papira, ne obavezuje.

Potom je sa sastanka održanog u prošli petak izbacio novinare, iako im je u startu garantirao mogućnost da prisustvuju pregovorima advokata i države; na stranu to što su i predstavnici Advokatske komore Srbije pristali na takvo ignoriranje javnosti, sami su im članovi-advokati rekli što o tome misle. Uslijedila je trosatna sjednica Upravnog odbora Advokatske komore. Teško da bi advokati mogli odlučiti bilo što drukčije od toga da se protest nastavlja, jer ništa od razumnih advokatskih zahtjeva nije usvojeno; tek su tu neka parcijalna rješenja, koja ne rješavaju glavne zahtjeve koje, ako prevedemo na normalan jezik, možemo kao građani definirati: vratite nam, nama građanima, poslovnu sposobnost i pravo izbora i vratite, tek u drugom redu, advokatima pravo da rade ono što su temeljem Ustava Srbije i zakona ovlašteni.

Za dosad neupućene: svi pravni poslovi vezani za nekretnine preneseni su u nadležnost javnih bilježnika, jednako kao i takse višestruko uvećane za sve građane koji ovih dana te pravne poslove rade. Sve to rade javni bilježnici, njih 93 u cijeloj Srbiji, koji su imenovani od 1. septembra, nelegalno. Naime, po slovu zakona, da bi Javnobilježnička komora bila osnovana, neophodno je bilo imenovati njih sto. Protivno slovu Ustava Srbije, građanima je oduzeto pravo – kao da su zaista poslovno nesposobni – da ih zastupaju jedini ustavno ovlašteni, advokati, kao i da se zastupaju sami ako to hoće, već im je država propisala (i to po teritorijalnom principu) kojem će se notaru morati obratiti. Notar, pak, ne zastupa samo jednu ugovornu stranu, već obje i građani ostaju bez pravne zaštite, osim ako u eventualnom sudskom postupku koji će uslijediti ne angažiraju advokata…

U svemu tome, advokatska tuga zbog izgubljenih poslova jest golema, ali građanska je tuga pregolema: država im je propisala državne advokate, smanjila prava i pravnu sigurnost i gurnula ih u poziciju nepunopravnih građana, građani više nisu svjesni ljudi sa svojim pravima kojima raspolažu kako oni hoće, već su tek ljudi lišeni poslovne sposobnosti.

Sudija Vučinić se izborio s (ne)pravdom. Odluka koja je uslijedila – ako povjerujemo i u to da je rezultat razmišljanja sudija koji su „svoji“ i nezavisni i predani svom pozivu – mora biti pozitivno ocijenjena, iako bi bilo zanimljivo vidjeti i ostale odluke sličnih tijela u situaciji kad nisu pritisnuti javnošću i očekivanjima evropskih funkcionera i organizacija i zakletvama domaćih političara da mi baš stvarno, ali stvarno, hoćemo u Evropu.

ONI JAVLJAJU: Neprovjerena vijest ovotjednog utorka kaže da je protiv Srđana Sikimića, predsjednika Advokatske komore Vojvodine, stigla krivična prijava zbog krivičnog djela ometanja pravde. Nejasno je da li je prijava odaslana iz državnih organa, nitko ju još nije vidio (ali: „Informer“ javlja!), ili od advokata štrajkbrehera. No, „Vreme“ je, prije mjesec dana, objavilo da je takva inicijativa već potekla od apelacionog tužioca u Novom Sadu (nije dosad demantirano), a valja podsjetiti i na izjavu ministra Nikole Selakovića od 25. septembra ove godine na RTS-u: „Krivičnim zakonikom Srbije jasno je predviđeno krivično delo ometanja pravde i onaj ko poziva druge na otpor ili neizvršenje sudskih odluka ili na drugi način ometa vođenje sudskog postupka, kažnjava se zatvorom, kao što se zatvorom i novčanom kaznom kažnjava i onaj ko uvredom, silom, pretnjom ili na drugi način ometa ili spreči advokata u obavljanju njegove advokatske dužnosti.“

Na to već imamo odgovor: novosadski advokat Vladimir Horovic najavljuje da će u slučaju takvog odgovora države advokati odgovoriti međusobnim krivičnim prijavama. I kaže, a malo humora u ovoj tragičnoj situaciji po državu i nas nije za odmet, da će krivične prijave podnijeti on protiv supruge advokatice i sina advokata i oni protiv njega, kao i svi ostali advokati iz njegove kancelarije i svih ostalih kancelarija (očekujmo nekoliko desetina hiljada tužbi!), ali da će najgore proći njegova supruga, jer „niti radi, niti kuha ručak“.

Tako i naš ministar: nit radi, nit kuha ručak. Odnosno, niti pregovara, niti mu je na pameti tražena ostavka zbog svega što je blokiralo pravosuđe u Srbiji.