
Izbori 2026.
Čistilište na izborima: Dačić, Đilas, Jovanović idu u istoriju
Osim Studentske liste koja je ubedljivo pobedila, i Ujedinjene Srbije nijedna druga lista nije se ni približila parlamentu, osim manjinskih
Kol’ko se samo pojavilo onih koji Nisu nigde radili, al’ sve to zna pos’o, manje važno da li su demokrate, narodnjaci, ili socijalisti, jednostavno partije su uterale državu u to da je glavna kvalifikacija, da je glavna stručnost, ta partijska knjižica, ta veza sa partijom
Mnoge nedoumice, i sve druge teške teškoće, koje se tiču formiranja vlasti na lokalnom nivou, jer uglavnom o tome je reč, razrešene su kad je ono Predsednik Tadić, uz slovo o Pomirenju sa socijalistima, svojim partijskim drugovima poručio da će oni koji se ogluše o tu političku realnost plus neminovnost imati posla lično i sa njim.
Tako počelo, tako i završeno. Svuda gde je bila ta Realnost, i gde je bila ta Neminovnost, i gde je bilo Sve to, demokrate i socijalisti su formirali lokalnu vlast. Da se ne pominje, da se pomene, u Užicu, Valjevu, Šapcu, Smederevu, ima toga kol’ko ‘oćeš, u Loznici su na jednom biračkom mestu, i baš do Vidovdana, ponavljani izbori dok socijalisti nisu dobili odbornika za dobitak. Eto, i Beograd je blizu cilja, i taj Niš. To izvesno, pa sami Dačić je rek’o da su oni toliko dobili od demokrata da bi to samo lud mog’o da odbije.
Dakle, zapinje, al’ sve će bude kako Predsednik rek’o – zapinje u tom Nišu, socijalisti mnogo traže, zapinje u tom Užicu, gde su demokrate ponudile i Novoj Srbiji da uđe u vlast, e da bi „smirili velike zahteve G17 plus u pogledu funkcija“, zapinje u tom Trgovištu gde, po G17 plus, demokrate i socijalisti, tako to formulisano, „traže više nego što su im građani dali“… Ima gde ne zapinje, gde sve završeno, slučajno je reč o opštinama i gradovima gde tzv. narodnjaci imaju većinu, ili je to pomešano, suprotno direktivama i toj logici, ali strogo i sve je za dobrobit svih građana. Tako u Brusu većinu čine DS, DSS i SPS, gde su se, kako vele, uprkos programskim i ideološkim razlikama, udružili protiv Nove Srbije, koja tu vladala osam godina i mnogo zloupotreba i tog kriminala napravila. U Priboju socijalisti odbili DS, i napravili vlast sa SRS-om, DSS-om i NS-om, u interesu svih građana, a ne samo svojih članova i simpatizera, SRS dobio na upravljanje Dom kulture i Zavičajni muzej, DSS-u prip’o Sportski centar i JKP Usluge, SPS uzeo Direkciju za izgradnju, vrtić i Centar za socijalni rad, Novoj Srbiji zapali Gradska biblioteka i Turistička organizacija. A u Kruševcu, u Kruševcu vele da je prvi potez nove vlasti (SRS, DSS, SPS) bio da poveća broj članova Gradskog veća koji su na stalnom radu, sa dva na šest, ta da se poveća broj odseka u gradskoj upravi, vele da najviše bodu oči dva radikala kojima to u Gradskom veću prvi pos’o. Opozicija, koja se nije pristavila u poziciju, pita kako je moguće da rad javnih službi ocenjuju oni koji nisu nigde radili. Moguće je, neka bude to opaska autora, nisu to radikali u Kruševcu izmislili.
Dođe se do te esencije i suštine, do te partijske podele plena, dobiti kojom partije, tako (ne)prirodno, naplaćuju poverenje građana za ine programe, evropske integracije, odbranu Kosova, i Šta ono sve bi. Kol’ko se samo pojavilo onih koji Nisu nigde radili, al’ sve to zna pos’o, manje važno da li su demokrate, narodnjaci, ili socijalisti, jednostavno partije su uterale državu u to da je glavna kvalifikacija, da je glavna stručnost, ta partijska knjižica, ta veza sa partijom.
Vele da se javnost, neka bude mali deo, sablaznula, neka bude da se mali deo još sablažnjava, kad se čulo da je Onaj Brčin viđen kao šef kabineta novog i socijalističkog ministra prosvete. I jeste to za sablažnjavanje, ali zna li se kol’ko je svaka partija namestila brčina koji se ne zovu Brčin, kol’ko je tu onijeh Koji nisu nigde radili, kol’ko je partijskih junoša, i onijeh koji nisu junoše, koji su stasali po raznijem kursevima, i koji su, u ime partije, a za dobrobit građana, i kadri i spremni, i bez da se bilo čega libe, da uđu, i bome tu ostanu, u svaki kabinet, opštinu, inspekciju, vrtić, gradsku čistoću, službu parkiranja, i tu po taj partijski konkurs, i kao jedini kandidati, sve u šesn’es’ rukovode.
I to nije sve, demokratija je donela maksimu, neka bude uputstvo, da svaka vlast mora da zna da će sutra biti bivša vlast. Tako da ko se dočepa državne službe – a svima cilj ta državna služba, jok bi ti da se dokazuju u privatnom sektoru – nema brine ako mu partija propadne na neki izbori, u tu državnu službu se ostaje, neće se rukovodi, ali će se zamenikuje, najbolje sedi i prima plata. Uostalom, zna li neko da su nekoga uposlili u tu opštinu, republičku administraciju, sud, policiju, u taj parking servis, u neku Bilokoju službu, a da se taj otposlio, da je otposlen. Jok, jedino ako je taj uzeo otpremninu, pa ga posle i jopet uposlili. Ima institucija, naročito u tom lokalu, a ni Republika mu neće bude imuna, gde su zaposlena po tri-četiri direktora, načelnika, šefa odseka za razni mrs i drugu mast… Kako je dolazila koja vlast, dolazio je i novi direktor, sa neke od ti’ partijskih kvota, mislite da je stari dobijao otkaz, ne daj bože iš’o na biro rada, jok, taj je ostajao u ustanovi, iliti javnom preduzećetu, da po novoj sistematizaciji sedi i prima platu po taj opšteprihvaćen, takoreći državni, princip, Stručnost ispred politike.
O ti problemi, ako su problemi, pošto je i to Neminovnost, pošto je i to ta Realnost, u prošli mandat govorio i, tada ministar jopet ministar državne uprave i lokalne samouprave, Milan Marković, kome izbrojali da u državnoj upravi ima neki’ 24.000 službenika, te da je to, i po naši standardi, malo mnogo, te da se to mnogo mnogo mora kresati. Kad će opet, i ne samo tu, da broje, i ‘oće li uopšte da se daju u brojanje, ne zna se.

Osim Studentske liste koja je ubedljivo pobedila, i Ujedinjene Srbije nijedna druga lista nije se ni približila parlamentu, osim manjinskih

Zašto između prevaziđenog režima i promena ne postoji ništa treće? Na šta režim misli kada kaže da brani Srbiju? Zbog čega je nesalomiv Studentski pokret? Ko ima znanje i pravo iskustvo, a ko vođu bez dana radnog staža van politike? I zašto studenti pobeđuju

Posle gotovo dve godine protesta, stotina prepešačenih kilometara, hapšenja, progona i nezabeležene društvene mobilizacije, Srbija izlazi na izbore koji bi mogli da označe kraj jedne političke epohe. Sociološkinja Marija Babović kaže za “Vreme” da nada u promene nije bila toliko velika još od 5. oktobra 2000. godine, ali upozorava i na opasnost da se, ukoliko promene izostanu, zemlja suoči sa još tvrđim autoritarnim režimom

Njihovo jedino oružje sada su mediji koje kontrolišu: kao, mi nemamo program, što nije istina; kao, mi ćemo izdati nacionalni interes, što nije istina. Jedan od argumenata im je i to da se plašimo da izađemo na debatu sa Vučićem. Oni ne razumeju da im je to kazna. To je kazna Aleksandru Vučiću, koji je 14 godina vodio isključivo monolog. Četrnaest godina on nikome nije omogućio nikakvu vrstu dijaloga, a sada bi da bude nagrađen ili pomilovan mogućnošću da s nama razgovara. E pa, neće moći. To što je posejao sada žanje

Ovi izbori nisu izbori o članstvu Srbije u Evropskoj uniji, Kosovu i Metohiji, gej brakovima, poreskoj politici ili bilo kom drugom pojedinačnom političkom pitanju. Iako stranke na marginama političke moći pokušavaju da nametnu ove teme, u središtu predstojećeg političkog izbora nalazi se mnogo jednostavnija dilema: promena ili očuvanje postojećeg poretka. Već duže od godinu dana, istraživanja pokazuju da je to osnovna dilema koja se nalazi na glasačkom listiću
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve