Doktorati i plagijati

U Velikoj Britaniji se doktorski studiji međusobno razlikuju po formi, ali ne po karakteru. Po formi, oni se mogu organizirati kroz doktorske škole, odnosno kombinaciju nastave i samostalnog istraživanja (kao što je tradicija u SAD), ili samo kroz mentorski rad. Kako god bilo, radi se o posebnom tipu studiranja, drukčijem od preddiplomskih i diplomskih studija, jer je u doktoratu naglasak na sposobnosti stvaranja nečeg novog, a ne na reprodukciji postojećeg znanja. Rad na doktoratu je priprema za samostalni istraživački rad, odnosno za pisanje knjiga i članaka u kojima autor kaže nešto novo, dotad nepoznato. Doktorska teza se upravo zato i zove „teza“, jer se očekuje da kandidat iznese jednu glavnu novu ideju, koja će biti značajan i originalan doprinos dotadašnjem fondu znanja u nekoj oblasti. To znači da se traži inovativnost, a ne ponavljanje poznatog. Članak koji ne kaže ništa novo – nije trebalo ni objaviti. U suvremenom svijetu u kojem smo svakodnevno zatrpavani novim informacijama, nema mjesta za ponavljanje starog. Enciklopedijsko znanje, nabrajanje onoga što su drugi već napisali ili rekli, nije doktorat. Štoviše, ponavljanje onog što već znamo je nepotrebno, ne predstavlja nikakav doprinos zbog kojeg bi netko trebao dobiti najviši akademski stupanj, te u Britaniji ne vodi doktoratu, nego rezultira neuspjehom.

Najveći problem kojeg naši studenti imaju s britanskim – i uopće, zapadnim – doktorskim studijima je upravo u tome što smatraju da je doktorat samo jedan „viši“ oblik dotadašnjeg obrazovanja, koje je (naročito kod nas) bilo temeljeno na ideji ponavljanja onoga što neki autoritet kaže ili napiše, a ne na „izazivanju“, odnosno kritičkom preispitivanju autoriteta. Naš obrazovni sistem još uvijek ima snažna obilježja autoritarnosti i konzervativizma, a od tih osobina do plagijata je samo jedan korak. Naime, autoritarni sistem obrazovanja smatra da je odličan student onaj tko „nauči“, a to znači – zapamti, i potom ponovi – znanje koje mu „prenese“ nastavnik, odnosno neki drugi autoritet kojeg nastavnik „ovlasti“ (kroz popis obavezne literature i sl.). Najbolja ocjena daje se onome tko ponovi tuđe riječi kao svoje, a ne onome tko ide protiv autoriteta i tko je u stanju reći nešto novo, originalno, pa čak i kad je upravo suprotno od zaključka tog „autoriteta“. Time se potiče plagiranje – prisvajanje tuđih riječi i mišljenja i njihovo prezentiranje kao svojih.

No, u liberalnom sistemu obrazovanja smatra se da je ponavljanje istog nepotrebno, jer ne vodi napretku, a prisvajanje tuđeg da je krađa. Mi koji živimo samo od proizvodnje ideja, na krađu ideja gledamo isto onako kako bi netko tko za sebe gradi kuću gledao kad bi se u nju netko drugi uselio i potom upisao u katastar svoje, a ne njegovo vlasništvo. Krađa je krađa – nema razlike. Dodatni je problem u tome što ideje određuju tko smo, dakle – određuju naš identitet u akademskoj zajednici. Zato je krađa ideja ujedno i krađa identiteta. Zato se u liberalnom poretku, u kojem svatko ima pravo na svoj identitet i na samostalno upravljanje njime, na plagijat gleda ne samo kao na neku „nepodopštinu“ (koju, navodno, „svi rade“), nego kao na teški moralni prekršaj, koji apsolutno diskvalificira plagijatora za rad u bilo kakvoj javnoj službi.

Netko tko tri ili četiri godine neprekidno radi na tome da proizvede jednu novu ideju, tko pritom pročita sve što se do tog trenutka pisalo iz njegova područja kako bi otkrio gdje još postoji prostor za inovaciju, tko pritom potroši pedesetak ili više hiljada britanskih funti koliko košta tri ili četiri godine života i studiranja u Londonu, netko tko uspješno savlada višestruka sita i rešeta raznih ispita i selekcija – ne može i ne smije ostati ravnodušan na praksu lažiranja diploma, falsificiranja zvanja i stjecanja materijalne koristi (višeg statusa i veće plaće) temeljem krađe ideja, identiteta i zvanja. ¶