
Šumovi u vlasti
Ružić na protestu 15. marta u Beogradu: Idem, kako ne idem
„Idem, kako ne idem. Idem po Beogradu, mogu slobodno da šetam gde hoću", izjavio je funkcioner SPS-a Branko Ružić
Niko ne može i ne sme ostati ravnodušan na praksu lažiranja diploma, falsifikovanja zvanja i sticanja materijalne koristi
U Velikoj Britaniji se doktorski studiji međusobno razlikuju po formi, ali ne po karakteru. Po formi, oni se mogu organizirati kroz doktorske škole, odnosno kombinaciju nastave i samostalnog istraživanja (kao što je tradicija u SAD), ili samo kroz mentorski rad. Kako god bilo, radi se o posebnom tipu studiranja, drukčijem od preddiplomskih i diplomskih studija, jer je u doktoratu naglasak na sposobnosti stvaranja nečeg novog, a ne na reprodukciji postojećeg znanja. Rad na doktoratu je priprema za samostalni istraživački rad, odnosno za pisanje knjiga i članaka u kojima autor kaže nešto novo, dotad nepoznato. Doktorska teza se upravo zato i zove „teza“, jer se očekuje da kandidat iznese jednu glavnu novu ideju, koja će biti značajan i originalan doprinos dotadašnjem fondu znanja u nekoj oblasti. To znači da se traži inovativnost, a ne ponavljanje poznatog. Članak koji ne kaže ništa novo – nije trebalo ni objaviti. U suvremenom svijetu u kojem smo svakodnevno zatrpavani novim informacijama, nema mjesta za ponavljanje starog. Enciklopedijsko znanje, nabrajanje onoga što su drugi već napisali ili rekli, nije doktorat. Štoviše, ponavljanje onog što već znamo je nepotrebno, ne predstavlja nikakav doprinos zbog kojeg bi netko trebao dobiti najviši akademski stupanj, te u Britaniji ne vodi doktoratu, nego rezultira neuspjehom.
Najveći problem kojeg naši studenti imaju s britanskim – i uopće, zapadnim – doktorskim studijima je upravo u tome što smatraju da je doktorat samo jedan „viši“ oblik dotadašnjeg obrazovanja, koje je (naročito kod nas) bilo temeljeno na ideji ponavljanja onoga što neki autoritet kaže ili napiše, a ne na „izazivanju“, odnosno kritičkom preispitivanju autoriteta. Naš obrazovni sistem još uvijek ima snažna obilježja autoritarnosti i konzervativizma, a od tih osobina do plagijata je samo jedan korak. Naime, autoritarni sistem obrazovanja smatra da je odličan student onaj tko „nauči“, a to znači – zapamti, i potom ponovi – znanje koje mu „prenese“ nastavnik, odnosno neki drugi autoritet kojeg nastavnik „ovlasti“ (kroz popis obavezne literature i sl.). Najbolja ocjena daje se onome tko ponovi tuđe riječi kao svoje, a ne onome tko ide protiv autoriteta i tko je u stanju reći nešto novo, originalno, pa čak i kad je upravo suprotno od zaključka tog „autoriteta“. Time se potiče plagiranje – prisvajanje tuđih riječi i mišljenja i njihovo prezentiranje kao svojih.
No, u liberalnom sistemu obrazovanja smatra se da je ponavljanje istog nepotrebno, jer ne vodi napretku, a prisvajanje tuđeg da je krađa. Mi koji živimo samo od proizvodnje ideja, na krađu ideja gledamo isto onako kako bi netko tko za sebe gradi kuću gledao kad bi se u nju netko drugi uselio i potom upisao u katastar svoje, a ne njegovo vlasništvo. Krađa je krađa – nema razlike. Dodatni je problem u tome što ideje određuju tko smo, dakle – određuju naš identitet u akademskoj zajednici. Zato je krađa ideja ujedno i krađa identiteta. Zato se u liberalnom poretku, u kojem svatko ima pravo na svoj identitet i na samostalno upravljanje njime, na plagijat gleda ne samo kao na neku „nepodopštinu“ (koju, navodno, „svi rade“), nego kao na teški moralni prekršaj, koji apsolutno diskvalificira plagijatora za rad u bilo kakvoj javnoj službi.
Netko tko tri ili četiri godine neprekidno radi na tome da proizvede jednu novu ideju, tko pritom pročita sve što se do tog trenutka pisalo iz njegova područja kako bi otkrio gdje još postoji prostor za inovaciju, tko pritom potroši pedesetak ili više hiljada britanskih funti koliko košta tri ili četiri godine života i studiranja u Londonu, netko tko uspješno savlada višestruka sita i rešeta raznih ispita i selekcija – ne može i ne smije ostati ravnodušan na praksu lažiranja diploma, falsificiranja zvanja i stjecanja materijalne koristi (višeg statusa i veće plaće) temeljem krađe ideja, identiteta i zvanja. ¶
„Idem, kako ne idem. Idem po Beogradu, mogu slobodno da šetam gde hoću", izjavio je funkcioner SPS-a Branko Ružić
U saopštenju SSP-a navodi se da vlast Aleksandra Vučića planira politički obračun sa opozicijom, koristeći optužbe za terorizam i rušenje ustavnog poretka
Nema nikakve sumnje da će skup biti izuzetno veliki, govori se o stotinama hiljada ljudi. Nije to nerealna prognoza, bez obzira na kampanju zastrašivanja koju režim vodi poslednjih dana i bez obzira na eventualnu blokadu puteva ka Beogradu koju, kako se tvrdi u delu javnosti, režim planira za subotu. Crta je saopštila da je tokom protekle nedelje u Srbiji održano najmanje 410 mitinga. Skoro da nema mesta, pa čak ni sela u kojem građani javno ne pokazuju, bar na neki način, snažan revolt. Ogromna energija će se sliti u glavni grad na protest koji je unapred proglašen za ključni event, posle kojeg ništa više neće biti isto. Sa ovim da posle 15. marta neće biti isto začudo se slažu i demonstranti-građani i Vučić
Kad sve ovo prođe, unuci nam neće verovati da su se – kada je Srbija vraćala dostojanstvo i slobodu – pojavile mlade osobe koje nije bilo sramota da otvoreno istupe i kažu kako ne podržavaju svoje pobunjene kolege jer ih ne zanima vladavina prava i zahtevi da se otkriju krivci za smrt 15 osoba na Železničkoj stanici u Novom Sadu. Oni “samo hoće da uče”
Bivši poslanik radikala Nemanja Šarović oduševljava mase svojim reporterskim poduhvatima. I kaže da mu je uglavnom žao naroda koji intervjuiše na Vučićevim mitinzima
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve