Denuncijacija na srpski način

Dugo najavljivan, u skupštinsku proceduru je ušao Zakon o stanovanju koji bi, prema najavama nadležnih (beogradskih) gradskih vlasti, trebao biti donesen do kraja decembra ove godine. Građani kojima je navrh glave borbe sa susjedima oko ubiranja para za održavanje zajedničkih dijelova njihovih zgrada (stepeništa, ulaza, krova, dvorišta, zajedničkih instalacija), koja uglavnom završava tako da jedni plaćaju, a drugi ne, zakon jedva čekaju, ne razmišljajući o njegovim nedostacima. Mali dio onih koji su se i dosad hvatali sa svim problemima vođenja zgrada (nekad se to zvalo skupštinom stanara, potom zgrade) u predloženim zakonskim odredbama vide tek nove probleme, a nipošto rješavanje problema.

OBRADA NAŠIH PODATAKA: Jedan od osnovnih problema je označio prije nekoliko dana povjerenik za informacije od javnog značaja i zaštitu podataka o ličnosti Rodoljub Šabić, koji ocjenjuje da javnost nije dovoljno upoznata i sa potencijalno negativnim efektima koje taj zakon može imati u pogledu privatnosti lica, odnosno zaštite podataka o ličnosti. „Predlogom zakona predviđeno je uvođenje u naš pravni sistem potpuno novih instituta, kao što su upravnik i profesionalni upravnik, kojima se u okviru širokih ovlašćenja u postupanju i upravljanju zgradom, između ostalog, poverava uspostavljanje i vođenje evidencije o svim vlasnicima posebnih delova, svim vlasnicima samostalnih delova i svim licima kojima su zajednički ili posebni delovi zgrade izdati u zakup, odnosno na korišćenje po nekom drugom osnovu. Predviđeno je da vlasnici posebnih delova zgrade imaju obavezu da, pod pretnjom izvršenja prekršaja i plaćanja visokih novčanih kazni, upravnike i profesionalne upravnike obaveste o ugovoru o zakupu i zakupcima“, kaže za „Vreme“ Šabić. On dodaje da iz prijedloga zakonskog teksta nije baš jasno što je sve svrha obrade tih podataka, podsjećajući da je pravo na zaštitu podataka o ličnosti Ustavom zagarantirano pravo, i da pravni osnov za obradu podataka može biti ili izričito zakonsko ovlaštenje ili pristanak osobe čiji se podaci obrađuju da li će se i kome dostavljati ti podaci i kako će se oni čuvati.

Apelirao je povjerenik Šabić i na sve nadležne da još jednom „s punom pažnjom“ ocijene odgovorno opravdanost usvajanja predloženih rješenja i da se opredijele „za ona kojima se željeni ciljevi mogu postići na način što manje invazivan po privatnost građana i što manje rizičan za njihove lične podatke“.

Odmah da zaključimo: vraga će ta skupštinska većina s bilo kakvom pažnjom ocijeniti odgovorno bilo što! Gospoda iz Beograda – a Goran Vesić, gradski menadžer, već mjesecima „gura“ baš takav zakon – smislili su odličan sistem za zapošljavanje svojih stranačkih vojnika. Ovako će to ići: da biste bili profesionalni upravnik – a bez zasad propisanih kriterija – trebate imati srednju četvorogodišnju školu (bilo kakvu), potom proći nekakav kurs (ne zna se još kakav), te dobiti licencu Privredne komore Srbije, one iste koja s obaveznim članarinama hoće i dalje daviti mala i srednja poduzeća.

NAPREDNOSTI: Ako netko, izabran od svojih komšija, hoće raditi taj posao (vidjeti okvir), ubrzo će odustati: nema šansi da, makar bio i koliko-toliko verziran u pravnim začkoljicama šume naših propisa, izbjegne kazne zahvaljujući kojima će ne samo prestati biti predsjednik stanara, nego će i vlastitu imovinu, stan, morati predati naprednim kadrovima koji su tu stigli zahvaljujući naprednom zakonu. Nije važno što je taj dosadašnji stanar i predsjednik stanara izabran njihovom voljom možda i pravno pismen: sve alate da ga odstrani ima netko sa četiri razreda srednje i nekakvim tečajem i još nekakvijom licencom. Na primjer, ako mu se hoće, da blažu većinu stanara nego što je ranije trebalo (50 plus jedan posto vlasništva) upotrijebi da nekome omogući da nadzida zgradu ili da otme neke zajedničke njene dijelove koji više, pazite sada, nisu vlasništvo nas stanara, nego nametnutih upravnika koji će nam i o tome odlučivati, koji će biti sud iznad suda – u sprezi sa izvršiteljima – jer je sve sporno povjereno općinskim strukturama. Pa ako vam se ne sviđa, kad općinske strukture i profesionalni upravnici naših zgrada, imovine i stanova donesu svoje, kad vas izbace iz vaše imovine, možete pred sud: za svoje novce, za svoje izgubljene živce, za svoju – na kraju krajeva – izgubljenu imovinu.

Sve to je neke sugovornike „Vremena“ podsjetilo na čuveni nacistički blockwart: bilo je to ono odvratno vrijeme 30-ih godina prošloga vijeka (da se razumijemo, bilo je toga i kod Staljina u Sovjetskom Savezu i u DDR-u prije ujedinjenja) kad su građani i u svojim zgradama i u stanovima bili – upravo ovako kako se danas planira u Srbiji sa ovim zakonom – pod prismotrom partijski podobnih kadrova, da tako blaže kažemo. U razgovoru za „Vreme“ naš kolega novinar iz Berlina, porijeklom iz Istočne Njemačke, nakon što smo mu predočili o čemu se tu zapravo radi, pita zašto ovim našim vlastodršcima uopće treba da donose zakon o stanovanju, takav kakav jest, jer je to u nacističkoj Njemačkoj napravljeno partijskim odlukama. Naš odgovor na pitanje o razlogu je: „Pravna država.“ On odgovara: „Pa i Hitlerova je bila pravna!“, i tu je u pravu. Treći rajh je bio zaista pravna država, ali daleko od vladavine prava, u njoj su zaista zahvaljujući naredbama stanovnike njemačkih gradova nadzirali (i ne samo to) pripadnici zadnjeg šljama koji se stavio u službu nacista, koji su prijavljivali svakog stanara koji je mislio drugačije od podobnih podanika nacizma.

DENUNCIJACIJA: Profesorica i veliki znalac njemačke povijesti i stvarnosti, danas (između ostaloga) članica Fonda za političku izuzetnost Jelena Volić Helbuš u razgovoru za „Vreme“ kaže da ne vidi komparaciju između našeg današnjeg trenutka i tadašnjeg nacističkog. Tamo nikad nisu doneseni zakoni, već je sve to napravljeno pomoću naredbi, koje su u stvari bile uredbe o denuncijaciji: bilo je obavezno informiranje organa izvršne vlasti o stanarima, njihovim navikama, posjetiocima itd. Po njoj, ako zaista naš predloženi zakon znači ono što se u dijelu javnosti predmnijeva, postavlja se dilema i još više problem donošenja nedemokratskih zakona demokratskim putem.

Denuncijacija je, čini se, ključna riječ koja obilježava ovaj zakonodavni poduhvat: svi dosadašnji izabrani predstavnici stanara u zgradama zgrozit će se nad novim propisima i pod prijetnjom drakonskih kazni odustat će od te svoje volonterske aktivnosti. U međuvremenu, priučeni novi profesionalni upravitelji (koje ne treba miješati s dosad već afirmiranim upraviteljima, rijetkima, ali koji imaju i znanja i nefalsificirane diplome da to rade), oni sa „četverogodišnjom srednjom školom“, postat će stvarnost, zahvaljujući nekakvom tečaju i obuci u režiji Privredne komore Srbije. Doći će u naše zgrade, ulaziti u naše stanove, raspolagati našom privatnošću, prijavljivati nas izvršiteljima ako im nismo platili koji mjesec u vlastitoj ekonomskoj krizi i propasti, uzimati naše novce za sve to iako teško da netko tko ima tek četiri srednje može nešto učiniti boljim: može samo raditi po nalogu lokalnih i inih moćnika koji će nas osloboditi i krova nad glavom, ako to njima treba.

A baš ništa neće biti bolje, naprotiv.