Ovde se radi o fiktivnim zločincima, dok oni pravi još negde žive, piju kafu u nekom kafiću i malo je verovatno da čitaju poeziju, a kamoli da je pišu. Sam autor kaže da mu je "cilj bio izazvati kod čitatelja duševne boli"
„DEMONTIRANJE MALOGRAĐANSKOG DOMOLJUBLJA“: Boris Dežulović
Na sajmu knjiga u Puli prošloga novembra jedna je knjiga napravila svojevrsni književni udar. On nije imao za posljedicu ulične nerede – jer teško je to očekivati danas od jedne zbirke pjesama, ali ono što se u njoj nalazi prava je mala bomba. Knjiga je u Puli „bila doslovno razgrabljena, kupovali su je čak i pisci koji jako teško vade novčanik da bi kupili knjigu“ pa je već postala književni hit.
Zbirka se zove PjesmeizLore, autora Borisa Dežulovića, splitskog novinara i pisca, čovjeka kod kojeg su se svjetonazor, kvocijent inteligencije, mentalni sklop i prosta činjenica da „ima muda“ našli u harmoničnoj koegzistenciji.
Radi se o nečemu neviđenom u novijoj hrvatskoj književnosti, skoro da se može reći još od Jame Ivana Gorana Kovačića. U naslovu knjige Lora, dakle, nije djevojka. Lora je splitska ratna luka i mučilište ratnih zarobljenika iz devedesetih. Dežulović piše poeziju o zločinu. Piše pjesme koje su, zapravo, ispovijedi zločinaca. U PjesmamaizLore mučitelji progovaraju o onome što su činili iza kapije splitske ratne luke. Naravno, ovdje se radi o fiktivnim zločincima, dok oni pravi još negdje žive, piju kafu u nekom (splitskom?) kafiću i malo je vjerojatno da čitaju poeziju, a kamoli da je pišu. Sam autor kaže da mu je „cilj bio izazvati kod čitatelja duševne boli“.
Koristeći elemente „dalmatinske pop kulture“ (pjesma Miše Kovača iz naslova, na primjer) koja je malo pervertirala devedesetih pod najezdom brđanskog odvojka svehrvatskog nacionalizma, prepoznatljive brandove, portretirajući likove za koje vam se čini da ste ih do jučer viđali negdje na splitskoj rivi, njihov način govora i mentalitet, Dežulović je nevjerojatno vjerno rekonstruirao sliku Dalmacije devedesetih. Napravio je naturalističku razglednicu ili, bolje, spot, možda podlogu za cjelovečernji film koji bi vjerno, da ne može vjernije dočarao naličje „promidžbenih spotova“ za turiste zagušljivih devedesetih. To bi bila druga strana „Hrvatske, raja na zemlji“, kako je zamalo glasio groteskni slogan Hrvatske turističke zajednice devedeset i neke.
Ova zbirka pjesama ne sadrži samo pjesme o Lori. Boris Dežulović se već duže vrijeme bavi nečim što bi se moglo nazvati „demontiranjem malograđanskog domoljublja ruralnog tipa“, ali i širim društveno-političkim defektima. Od „Feral Tribunea“, čiji je jedan od osnivača, do danas, kada je kolumnist „Globusa“, Dežulović važi za „novinarskog superheroja“ barem u očima progresivne Hrvatske.
Dežulović je za PjesmeizLore već dobio nagradu za publicistiku i medije Hrvatskog helsinškog odbora, pri čemu je poznati kritičar i pisac Igor Mandić rekao da bi „ove pjesme morali naizust naučiti optuženici za zločine u Lori i javno (ih) izrecitirati“.
Dalmacija u mom oku
Bio kod nas jedan mali iz Zadvarja osjetljiv u pičku materinu slušaj ovo
Doveli nam jednom četvoricu iz Popova Polja rezervista nekakvih Crnogoraca jedan bio onako razvaljene ruke i trbuha njega smo odmah stavili u Sedmicu urlao taj cvilio zavijao danima
E taj iz Zadvarja nije mali to više mogao slušat bio baš lijepo u kurcu i šta stavio on Mišu Kovača u kazetofon odvrnuo na sav glas ono Dalmacija u mom oku samo da ne čuje onoga jebenog Crnogorca iz bloka C kako arlauče i jauče trajalo to cijelo jutro jebote zavija mali zavija Crnogorac zavija Mišo Kovač
Došao onda Vjeko znaš Vjeku vidi on mali sjedi na podu pokrio uši cmizdri kaže mu mali koji ti je kurac a mali govori ne mogu više Vjeko ne mogu ja to slušat cvili čovjek cijelu noć cijelo jutro umire jebote uradi nešto učini da prestane ne mogu više a Vjeko slušaj ovo izvadio on škorpiona i pružio ga malome kaže hoćeš ti a mali gleda užasnut ne mogu ja to Vjeko ne mogu ja to slušat a kamoli pucat e jesi kaže Vjeko pičkica što si osjetljiv tako jebo ga ti pa repetirao nanišanio i bum razjebo onaj kazetofon u sto milijardi tisuća komada.
Moja domovina
Pun mi je kurac Srba, Šiptara i Bosanaca Mađara, Čeha i Slovenaca nesvrstanih Crnaca i Makedonaca Židova, Arapa i stranih studenata djece afričkih diplomata Japanaca, Kineza i Azijata i svih tih prljavih beduina zbog kojih mi Hrvati ispadamo nekakvi primitivni štajaznam šoveni i kse ksefon kako se reče
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
Režim ne zna kud udara. To se vidi po, čak i za njegove standarde učestalim, javnim obraćanjima nepomenika. Vidi se i po tome što je pogubljen i konfuzan, a često se građanima obraća i u vidno alkoholisanom stanju. Samokontrola nikada nije bila njegova jača strana, a sada je potpuno nestala. Slabost se ogleda i u metodi borbe protiv masovnog studentskog i građanskog pokreta. Metoda se zove – majmunsko oponašanje. Njihov položaj je sve gori kako vreme odmiče. Ne samo na političkom nego i na ekonomskom planu. Plate kasne, budžetska sredstva su sve tanja
Opozicija i njoj naklonjena javnost očekuje veći angažman Evropljana kada je u pitanju srpski politički prostor, vlast takve najave koristi da argumentuje tezu o obojenoj revoluciji, ali bi sa radošću ugostila bilo koga sa te strane, posebno ako daju neke pare. Čini se da i jedna i druga strana preteruju: niti će Evropa doći da nam organizuje izbore, niti će više stizati bilo kakva lova kojom će vlast da krpi budžetske rupe nastale vanrednim korupcionaškim troškovima
Vojska Srbije nema kapacitet da izvede paradu poput nekadašnje JNA, koja je 1985. godine imala više od 300.000 pripadnika, a na poslednju paradi 9. maja te godine direktno je izvela njih 6.690. Plus prateće službe, kojih je bilo više od 4.000. Na toj paradi bila su borbena sredstva koja će se pokazati i sad, 40 godina kasnije. Reč je o tenkovima M-84, helikopterima “gazela”, avionima “orao” i “super galeb G-4”, oklopnim transporterima i kamionima. Sada će svi oni biti predstavljeni kao “modernizovana čuda” iako su im odavno istekli resursi
Glas svakog fakulteta, ali i mogućnost stavljanja veta uz obavezan intervju i prihvatanje ideološkog minimuma, deo su procesa kroz koji svaki potencijalni kandidat za “studentsku listu” mora da prođe, saznaje “Vreme”. Iako Aleksandar Vučić žali što njegov protivnik još nema lik, studenti baš strateški ne žele da vlastima i tabloidima daju mogućnost za satanizaciju izabranih ljudi
Kao sa statistima na naprednjačkim okupljanjima, predsednik Srbije nema sreće ni sa siledžijama: em ih je malo, em su sitna boranija. Da nemaju policijski kordon iza leđa, davno bi ih narod razjurio. Ovako zavise od tetošenja onih koji bi ih – da je zakona i pravde u Srbiji – morali hapsiti. Prosto rečeno, jadni su i oni, a i ovi koji ih angažuju
U novom broju „Vremena“ Jovo Bakić je rekao da ne bismo opstali kao društvo i pojedinci kada bi režim pobedio. U pravu je. Reč sloboda u takvoj Srbiji bila bi zabranjena, lični integritet bio bi razlog za hapšenje, a kukavičluk – način preživljavanja
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!