Ovde se radi o fiktivnim zločincima, dok oni pravi još negde žive, piju kafu u nekom kafiću i malo je verovatno da čitaju poeziju, a kamoli da je pišu. Sam autor kaže da mu je "cilj bio izazvati kod čitatelja duševne boli"
„DEMONTIRANJE MALOGRAĐANSKOG DOMOLJUBLJA“: Boris Dežulović
Na sajmu knjiga u Puli prošloga novembra jedna je knjiga napravila svojevrsni književni udar. On nije imao za posljedicu ulične nerede – jer teško je to očekivati danas od jedne zbirke pjesama, ali ono što se u njoj nalazi prava je mala bomba. Knjiga je u Puli „bila doslovno razgrabljena, kupovali su je čak i pisci koji jako teško vade novčanik da bi kupili knjigu“ pa je već postala književni hit.
Zbirka se zove PjesmeizLore, autora Borisa Dežulovića, splitskog novinara i pisca, čovjeka kod kojeg su se svjetonazor, kvocijent inteligencije, mentalni sklop i prosta činjenica da „ima muda“ našli u harmoničnoj koegzistenciji.
Radi se o nečemu neviđenom u novijoj hrvatskoj književnosti, skoro da se može reći još od Jame Ivana Gorana Kovačića. U naslovu knjige Lora, dakle, nije djevojka. Lora je splitska ratna luka i mučilište ratnih zarobljenika iz devedesetih. Dežulović piše poeziju o zločinu. Piše pjesme koje su, zapravo, ispovijedi zločinaca. U PjesmamaizLore mučitelji progovaraju o onome što su činili iza kapije splitske ratne luke. Naravno, ovdje se radi o fiktivnim zločincima, dok oni pravi još negdje žive, piju kafu u nekom (splitskom?) kafiću i malo je vjerojatno da čitaju poeziju, a kamoli da je pišu. Sam autor kaže da mu je „cilj bio izazvati kod čitatelja duševne boli“.
Koristeći elemente „dalmatinske pop kulture“ (pjesma Miše Kovača iz naslova, na primjer) koja je malo pervertirala devedesetih pod najezdom brđanskog odvojka svehrvatskog nacionalizma, prepoznatljive brandove, portretirajući likove za koje vam se čini da ste ih do jučer viđali negdje na splitskoj rivi, njihov način govora i mentalitet, Dežulović je nevjerojatno vjerno rekonstruirao sliku Dalmacije devedesetih. Napravio je naturalističku razglednicu ili, bolje, spot, možda podlogu za cjelovečernji film koji bi vjerno, da ne može vjernije dočarao naličje „promidžbenih spotova“ za turiste zagušljivih devedesetih. To bi bila druga strana „Hrvatske, raja na zemlji“, kako je zamalo glasio groteskni slogan Hrvatske turističke zajednice devedeset i neke.
Ova zbirka pjesama ne sadrži samo pjesme o Lori. Boris Dežulović se već duže vrijeme bavi nečim što bi se moglo nazvati „demontiranjem malograđanskog domoljublja ruralnog tipa“, ali i širim društveno-političkim defektima. Od „Feral Tribunea“, čiji je jedan od osnivača, do danas, kada je kolumnist „Globusa“, Dežulović važi za „novinarskog superheroja“ barem u očima progresivne Hrvatske.
Dežulović je za PjesmeizLore već dobio nagradu za publicistiku i medije Hrvatskog helsinškog odbora, pri čemu je poznati kritičar i pisac Igor Mandić rekao da bi „ove pjesme morali naizust naučiti optuženici za zločine u Lori i javno (ih) izrecitirati“.
Dalmacija u mom oku
Bio kod nas jedan mali iz Zadvarja osjetljiv u pičku materinu slušaj ovo
Doveli nam jednom četvoricu iz Popova Polja rezervista nekakvih Crnogoraca jedan bio onako razvaljene ruke i trbuha njega smo odmah stavili u Sedmicu urlao taj cvilio zavijao danima
E taj iz Zadvarja nije mali to više mogao slušat bio baš lijepo u kurcu i šta stavio on Mišu Kovača u kazetofon odvrnuo na sav glas ono Dalmacija u mom oku samo da ne čuje onoga jebenog Crnogorca iz bloka C kako arlauče i jauče trajalo to cijelo jutro jebote zavija mali zavija Crnogorac zavija Mišo Kovač
Došao onda Vjeko znaš Vjeku vidi on mali sjedi na podu pokrio uši cmizdri kaže mu mali koji ti je kurac a mali govori ne mogu više Vjeko ne mogu ja to slušat cvili čovjek cijelu noć cijelo jutro umire jebote uradi nešto učini da prestane ne mogu više a Vjeko slušaj ovo izvadio on škorpiona i pružio ga malome kaže hoćeš ti a mali gleda užasnut ne mogu ja to Vjeko ne mogu ja to slušat a kamoli pucat e jesi kaže Vjeko pičkica što si osjetljiv tako jebo ga ti pa repetirao nanišanio i bum razjebo onaj kazetofon u sto milijardi tisuća komada.
Moja domovina
Pun mi je kurac Srba, Šiptara i Bosanaca Mađara, Čeha i Slovenaca nesvrstanih Crnaca i Makedonaca Židova, Arapa i stranih studenata djece afričkih diplomata Japanaca, Kineza i Azijata i svih tih prljavih beduina zbog kojih mi Hrvati ispadamo nekakvi primitivni štajaznam šoveni i kse ksefon kako se reče
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
Uništavanje kulturnog nasleđa je zločin, a ako to neko radi svojoj zemlji, onda je to jasan čin izdaje, kažu u naslovnoj temi novog „Vremena“ konzervatori Republičkog zavoda za zaštitu spomenika kojima se preti otkazom ako ne uklone Generalštab i okolne zgrade sa spiska zaštićenih dobara
Od zaposlenih u Republičkom zavodu za zaštitu spomenika kulture se traži, pod pretnjom otkaza, da postupe protiv Ustava, profesije i morala, kako bi leks specijalis o Generalštabu zaživeo u praksi. Oni odbijaju. Šta je to što im se dešava i koje vrednosti Generalštaba štite
Sa raznih strana razni dobro obavešteni ljudi javljaju da je Maji Gojković istekao rok trajanja i da će joj uskoro biti uručena zahvalnost za saradnju. U kojoj formi, videćemo. Ako će tako biti, zašto je Maja nastradala? Ona je poslušna, ali možda ne baš toliko koliko se od nje očekivalo. Možda se pravila luda više nego što joj je to bilo dozvoljeno. Prošle godine je preko noći likvidirana Razvojna agencija Vojvodine, koju je u toj formi osnovala Mirovićeva vlast. Deo zaposlenih, oni podobni, prebačen je u Fond za evropske poslove AP Vojvodine, kojim rukovodi “poznati evropejac” Ognjen Dopuđ, prepoznatljivog izgleda, “slavan” po tome što je fizički napadao i vređao studente koji su u septembru prošle godine blokirali ulaz u novosadski Rektorat. E sada, da li eventualni odlazak Maje Gojković ima veze sa svim ovim? Ako ima, onda je to zbog toga što nije bila efikasnija i brža u diferencijaciji, druge nema
Kako se odnosi na međunarodnom planu komplikuju i sukobi pojačavaju, sve više postaje jasno da desetogodišnje tvrdnje Aleksandra Vučića kako Srbija sa pojedinim državama ima bratske odnose nisu ništa drugo osim prazne priče
S obzirom na to da je bruto društveni proizvod Srbije oko 80 milijardi evra, a prihod Nisa u 2023. bio je oko 3,4 milijarde, gde je dodata vrednost oko 300 miliona, udeo u rastu BDP manji je od polovine procenta, ali gašenje rafinerije utiče i na rast cena, kao i na devizno tržište i neizbežan rast inflacije
Vučić se upravo dohvatio marksističke teze o odumiranju države. U njegovoj verziji Republika Srbije neće odapeti prirodnom smrću. Naprotiv – on će je lično zatući zarđalom lopatom
Donald Tramp konačno je do pucanja zavrnuo ruku Aleksandru Vučiću, pa naprednjački režim pred rusofilskim biračkim telom pravi sebi alibi da izbaci Ruse iz NIS-a – ako ne može milom, onda silom
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!