Ovde se radi o fiktivnim zločincima, dok oni pravi još negde žive, piju kafu u nekom kafiću i malo je verovatno da čitaju poeziju, a kamoli da je pišu. Sam autor kaže da mu je "cilj bio izazvati kod čitatelja duševne boli"
„DEMONTIRANJE MALOGRAĐANSKOG DOMOLJUBLJA“: Boris Dežulović
Na sajmu knjiga u Puli prošloga novembra jedna je knjiga napravila svojevrsni književni udar. On nije imao za posljedicu ulične nerede – jer teško je to očekivati danas od jedne zbirke pjesama, ali ono što se u njoj nalazi prava je mala bomba. Knjiga je u Puli „bila doslovno razgrabljena, kupovali su je čak i pisci koji jako teško vade novčanik da bi kupili knjigu“ pa je već postala književni hit.
Zbirka se zove PjesmeizLore, autora Borisa Dežulovića, splitskog novinara i pisca, čovjeka kod kojeg su se svjetonazor, kvocijent inteligencije, mentalni sklop i prosta činjenica da „ima muda“ našli u harmoničnoj koegzistenciji.
Radi se o nečemu neviđenom u novijoj hrvatskoj književnosti, skoro da se može reći još od Jame Ivana Gorana Kovačića. U naslovu knjige Lora, dakle, nije djevojka. Lora je splitska ratna luka i mučilište ratnih zarobljenika iz devedesetih. Dežulović piše poeziju o zločinu. Piše pjesme koje su, zapravo, ispovijedi zločinaca. U PjesmamaizLore mučitelji progovaraju o onome što su činili iza kapije splitske ratne luke. Naravno, ovdje se radi o fiktivnim zločincima, dok oni pravi još negdje žive, piju kafu u nekom (splitskom?) kafiću i malo je vjerojatno da čitaju poeziju, a kamoli da je pišu. Sam autor kaže da mu je „cilj bio izazvati kod čitatelja duševne boli“.
Koristeći elemente „dalmatinske pop kulture“ (pjesma Miše Kovača iz naslova, na primjer) koja je malo pervertirala devedesetih pod najezdom brđanskog odvojka svehrvatskog nacionalizma, prepoznatljive brandove, portretirajući likove za koje vam se čini da ste ih do jučer viđali negdje na splitskoj rivi, njihov način govora i mentalitet, Dežulović je nevjerojatno vjerno rekonstruirao sliku Dalmacije devedesetih. Napravio je naturalističku razglednicu ili, bolje, spot, možda podlogu za cjelovečernji film koji bi vjerno, da ne može vjernije dočarao naličje „promidžbenih spotova“ za turiste zagušljivih devedesetih. To bi bila druga strana „Hrvatske, raja na zemlji“, kako je zamalo glasio groteskni slogan Hrvatske turističke zajednice devedeset i neke.
Ova zbirka pjesama ne sadrži samo pjesme o Lori. Boris Dežulović se već duže vrijeme bavi nečim što bi se moglo nazvati „demontiranjem malograđanskog domoljublja ruralnog tipa“, ali i širim društveno-političkim defektima. Od „Feral Tribunea“, čiji je jedan od osnivača, do danas, kada je kolumnist „Globusa“, Dežulović važi za „novinarskog superheroja“ barem u očima progresivne Hrvatske.
Dežulović je za PjesmeizLore već dobio nagradu za publicistiku i medije Hrvatskog helsinškog odbora, pri čemu je poznati kritičar i pisac Igor Mandić rekao da bi „ove pjesme morali naizust naučiti optuženici za zločine u Lori i javno (ih) izrecitirati“.
Dalmacija u mom oku
Bio kod nas jedan mali iz Zadvarja osjetljiv u pičku materinu slušaj ovo
Doveli nam jednom četvoricu iz Popova Polja rezervista nekakvih Crnogoraca jedan bio onako razvaljene ruke i trbuha njega smo odmah stavili u Sedmicu urlao taj cvilio zavijao danima
E taj iz Zadvarja nije mali to više mogao slušat bio baš lijepo u kurcu i šta stavio on Mišu Kovača u kazetofon odvrnuo na sav glas ono Dalmacija u mom oku samo da ne čuje onoga jebenog Crnogorca iz bloka C kako arlauče i jauče trajalo to cijelo jutro jebote zavija mali zavija Crnogorac zavija Mišo Kovač
Došao onda Vjeko znaš Vjeku vidi on mali sjedi na podu pokrio uši cmizdri kaže mu mali koji ti je kurac a mali govori ne mogu više Vjeko ne mogu ja to slušat cvili čovjek cijelu noć cijelo jutro umire jebote uradi nešto učini da prestane ne mogu više a Vjeko slušaj ovo izvadio on škorpiona i pružio ga malome kaže hoćeš ti a mali gleda užasnut ne mogu ja to Vjeko ne mogu ja to slušat a kamoli pucat e jesi kaže Vjeko pičkica što si osjetljiv tako jebo ga ti pa repetirao nanišanio i bum razjebo onaj kazetofon u sto milijardi tisuća komada.
Moja domovina
Pun mi je kurac Srba, Šiptara i Bosanaca Mađara, Čeha i Slovenaca nesvrstanih Crnaca i Makedonaca Židova, Arapa i stranih studenata djece afričkih diplomata Japanaca, Kineza i Azijata i svih tih prljavih beduina zbog kojih mi Hrvati ispadamo nekakvi primitivni štajaznam šoveni i kse ksefon kako se reče
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
Radimo i na boljoj komunikaciji sa studentskim i omladinskim pokretom. Sasvim mi je razumljivo i to što su se ogradili od incidenta ispred Skupštine Kraljeva. Prirodi njihove borbe ne odgovara priroda ovog incidenta. Stoga odgovornost za njega u u potpunosti preuzimamo moji saborci i ja. Ne želimo da deci, čiji su protesti bili i ostali mirni, bez ikakvih jaja i bez agresivnog suprotstavljanja vlasti, prebacujemo odgovornost
Studenti u blokadi su svojim zahtevima, načinom na koji artikulišu svoj protest, načinom na koji planiraju marševe i velike blokade, postavili okvir za sve ostale koji i te kako imaju zašto da ustanu i protiv čega da se bore. Sada nam je jedinstvena prilika da preispitamo sami sebe, odaberemo bitke i prestanemo da se bavimo sami sobom
Vlast je tvrdila da su opozicioni odbornici pozvani da prisustvuju sednici gradske skupštine, ali brojni snimci pokazuju upravo suprotno. Ne samo da su sprečeni da uđu u “svoju kuću”, nego su trpeli i nasilje od pripadnika policije i žandamerije. Možda je to model koji naprednjaci smišljaju i za druge lokalne, ali i za pokrajinski i republički parlament. Spreče opoziciju da prisustvuje sednicama, i onda – nema opozicije, nema problema
Ana Brnabić je pre ministarke u ostavci Slavice Đukić Dejanović najavila da će profesori i nastavnici u štrajku biti plaćeni prema učinku. Ali koliko je ona radila? Od konstitutivne sednice, 8. februara 2024, Brnabić je zakazala četiri sednice u dva redovna zasedanja, dve vanredne i jednu posebnu sednicu. Skupština je tako za nešto više od godinu dana zasedala tačno 27 dana – jedva nešto više od dva dana mesečno
Zašto su đački zvižduci najjezivije svedočanstvo, a nazivanje studenata „srpskim ustašama“ – nisu. I zbog čega Vučić i Diodik posle „Jači smo od sudbine“ u duetu pevaju „Mir, brate, mir“ uzdajući se milost stranaca
„Češljanje“ nevladinih organizacija je obračun sa kritičarima režima. Da nije, tužilac bi prvo pokucao na vrata Ane Brnabić koja je bila udarna igla USAID-a. Ovi koje „češljaju“ su za Anu treća liga
Mlad i pametan svet pokuljao je na ulice i sa sobom poneo duhovitost. Humor je važan za oslobađanje od straha, ali ne samo to – on je supstancijalno politički
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!