Ovde se radi o fiktivnim zločincima, dok oni pravi još negde žive, piju kafu u nekom kafiću i malo je verovatno da čitaju poeziju, a kamoli da je pišu. Sam autor kaže da mu je "cilj bio izazvati kod čitatelja duševne boli"
„DEMONTIRANJE MALOGRAĐANSKOG DOMOLJUBLJA“: Boris Dežulović
Na sajmu knjiga u Puli prošloga novembra jedna je knjiga napravila svojevrsni književni udar. On nije imao za posljedicu ulične nerede – jer teško je to očekivati danas od jedne zbirke pjesama, ali ono što se u njoj nalazi prava je mala bomba. Knjiga je u Puli „bila doslovno razgrabljena, kupovali su je čak i pisci koji jako teško vade novčanik da bi kupili knjigu“ pa je već postala književni hit.
Zbirka se zove PjesmeizLore, autora Borisa Dežulovića, splitskog novinara i pisca, čovjeka kod kojeg su se svjetonazor, kvocijent inteligencije, mentalni sklop i prosta činjenica da „ima muda“ našli u harmoničnoj koegzistenciji.
Radi se o nečemu neviđenom u novijoj hrvatskoj književnosti, skoro da se može reći još od Jame Ivana Gorana Kovačića. U naslovu knjige Lora, dakle, nije djevojka. Lora je splitska ratna luka i mučilište ratnih zarobljenika iz devedesetih. Dežulović piše poeziju o zločinu. Piše pjesme koje su, zapravo, ispovijedi zločinaca. U PjesmamaizLore mučitelji progovaraju o onome što su činili iza kapije splitske ratne luke. Naravno, ovdje se radi o fiktivnim zločincima, dok oni pravi još negdje žive, piju kafu u nekom (splitskom?) kafiću i malo je vjerojatno da čitaju poeziju, a kamoli da je pišu. Sam autor kaže da mu je „cilj bio izazvati kod čitatelja duševne boli“.
Koristeći elemente „dalmatinske pop kulture“ (pjesma Miše Kovača iz naslova, na primjer) koja je malo pervertirala devedesetih pod najezdom brđanskog odvojka svehrvatskog nacionalizma, prepoznatljive brandove, portretirajući likove za koje vam se čini da ste ih do jučer viđali negdje na splitskoj rivi, njihov način govora i mentalitet, Dežulović je nevjerojatno vjerno rekonstruirao sliku Dalmacije devedesetih. Napravio je naturalističku razglednicu ili, bolje, spot, možda podlogu za cjelovečernji film koji bi vjerno, da ne može vjernije dočarao naličje „promidžbenih spotova“ za turiste zagušljivih devedesetih. To bi bila druga strana „Hrvatske, raja na zemlji“, kako je zamalo glasio groteskni slogan Hrvatske turističke zajednice devedeset i neke.
Ova zbirka pjesama ne sadrži samo pjesme o Lori. Boris Dežulović se već duže vrijeme bavi nečim što bi se moglo nazvati „demontiranjem malograđanskog domoljublja ruralnog tipa“, ali i širim društveno-političkim defektima. Od „Feral Tribunea“, čiji je jedan od osnivača, do danas, kada je kolumnist „Globusa“, Dežulović važi za „novinarskog superheroja“ barem u očima progresivne Hrvatske.
Dežulović je za PjesmeizLore već dobio nagradu za publicistiku i medije Hrvatskog helsinškog odbora, pri čemu je poznati kritičar i pisac Igor Mandić rekao da bi „ove pjesme morali naizust naučiti optuženici za zločine u Lori i javno (ih) izrecitirati“.
Dalmacija u mom oku
Bio kod nas jedan mali iz Zadvarja osjetljiv u pičku materinu slušaj ovo
Doveli nam jednom četvoricu iz Popova Polja rezervista nekakvih Crnogoraca jedan bio onako razvaljene ruke i trbuha njega smo odmah stavili u Sedmicu urlao taj cvilio zavijao danima
E taj iz Zadvarja nije mali to više mogao slušat bio baš lijepo u kurcu i šta stavio on Mišu Kovača u kazetofon odvrnuo na sav glas ono Dalmacija u mom oku samo da ne čuje onoga jebenog Crnogorca iz bloka C kako arlauče i jauče trajalo to cijelo jutro jebote zavija mali zavija Crnogorac zavija Mišo Kovač
Došao onda Vjeko znaš Vjeku vidi on mali sjedi na podu pokrio uši cmizdri kaže mu mali koji ti je kurac a mali govori ne mogu više Vjeko ne mogu ja to slušat cvili čovjek cijelu noć cijelo jutro umire jebote uradi nešto učini da prestane ne mogu više a Vjeko slušaj ovo izvadio on škorpiona i pružio ga malome kaže hoćeš ti a mali gleda užasnut ne mogu ja to Vjeko ne mogu ja to slušat a kamoli pucat e jesi kaže Vjeko pičkica što si osjetljiv tako jebo ga ti pa repetirao nanišanio i bum razjebo onaj kazetofon u sto milijardi tisuća komada.
Moja domovina
Pun mi je kurac Srba, Šiptara i Bosanaca Mađara, Čeha i Slovenaca nesvrstanih Crnaca i Makedonaca Židova, Arapa i stranih studenata djece afričkih diplomata Japanaca, Kineza i Azijata i svih tih prljavih beduina zbog kojih mi Hrvati ispadamo nekakvi primitivni štajaznam šoveni i kse ksefon kako se reče
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
Čak i ako bismo ono što se u Zaječaru i Kosjeriću zbilo u nedelju nazvali pobedom režima i porazom opozicije, odnosno studentsko-građanskog pokreta – neophodno bi bilo tim terminima, radi istinitosti i autentičnosti, dodati atribute. Pre svega, u pitanju je katastrofalna pobeda SNS-a, koja označava da “vučićevci” polako ali sigurno odlaze u ropotarnicu istorije i da uveliko trče počasni krug u kojem nikakve počasti nema, niti će je biti. Koje su još poruke ovih izbora? I šta iz njih možemo da naučimo
U nedelju 8. juna, u Kosjeriću su se sukobile studentska i naprednjačka lista. Odatle sam izveštavala tokom čitavog izbornog dana. Nekoliko minuta posle ponoći nepoznati ljudi, najverovatnije bliski Srpskoj naprednoj stranci, izbušili su gume na mom automobilu i oštetili mi retrovizore. Zato ovo neće biti klasična reportaža
Intervju: Prof. Tanasije Marinković, Pravni fakultet u Beogradu
“Mislim da je pogrešno ignorisati Vučića, praviti se da je već pao i da je izgubio svaku pamet. Kod njega se prepliću racionalno i iracionalno. I jedno i drugo je jako, i zato se svi odgovorni delovi društva moraju ujediniti i organizovati da bi se on smenio na zakonit i demokratski način. Taj pristup nije u suprotnosti s parolom ‘Nisi nadležan’. Ponosan sam na srpske studente koji su imali dovoljno znanja ili, bolje reći, osećaja da shvate koliko njega, malignog narcisa, taj stav pogađa”
Stigla je nova direktiva Vođe – pobunjene studente i građane proglasiti fašistima i nacistima. I esenesovci čine to s puno entuzijazma. Ipak, postoje dva ozbiljna problema. Prvi je što su pobunjeni srpski studenti i građani pojava koja je od fašizma daleko onoliko koliko se to uopšte može biti. Drugi je što upravo SNS u dobroj meri neguje mnoge odlike fašizma
“Ako je arhitektura refleksija vremena i društva u kome nastaje, kada pogledamo oko sebe, po svemu sudeći, predstoji nam ogroman put do ozdravljenja. Ako je uopšte u našem slučaju i moguć, s obzirom na to da smo u civilizacijskom razvoju preskočili i čitave epohe”
Aleksandru Vučiću sada ostaju samo stari, provereni metodi klasičnih diktatura jer ove moderne metode zaluđivanja i trovanja javnosti trokiraju. I to mu se, međutim, obija o glavu
Ne brani Vučić državu, već sebe od države. Sa bubnjem na leđima i gitarom u rukama ovaj čovek-orkestar izvodi dve-tri iste pesme bez sluha, uz falširanje i ispadnje iz ritma. Takvi su mu i vlast i politika. U najkraćem – opasni po okolinu
Hapšenja profesora, kažnjavanje ljudi, otkazi novinarkama… Režim Aleksandra Vučića se sveti i tek će da se sveti. To je dekadentna faza režima, ona pred kraj
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!