
Jezik
„Neopoziva ostavka“ – vrag u rečima
Lepo je kad se narod bavi i jezikom. Recimo, povodom toga šta u slučaju Željka Obradovića znači „ostavka“ i koliko je bitno da li jeste ili nije „neopoziva“
foto: s. milojković
Verujte da sam se i sam iznenadio uspehom naših pesama u Poljskoj. I ako je prvi iz jugo-serije, Jugoton, objavljen još početkom 2001. koliko su te pesme popularne shvatio sam tek 2007. u Njujorku, kada sam u jednom kafeu u kome se skupljaju mladi Poljaci video kako luduju uz Maljčike i Retko te viđam sa devojkama. A zašto je to tako, verovatno ima više razloga. Na prvom mestu su svakako same pesme – pesma koja je jednom negde bila hit i pri tom je, na neki način, nadživela svoje vreme, ima solidne šanse da i negde drugde postane hit. Naravno da je veoma važno kakav je prepev, novi aranžman i, vrlo bitno, ko je peva. Pesme ju-autora su uglavnom pevali veoma poznati pevači, a iza nas je stajao BMG Poland, na čijem je čelu tada bila Biljana Bakić. I svakako, postoje određene veze, neke sličnosti među našim narodima. Osim toga što smo Sloveni, čini mi se i da ima određene sličnosti u temperamentima Poljaka i Srba, ako može tako da se kaže… među mojim prijateljima, i u Australiji i ovde, u Austriji, uvek je bilo, odnosno ima, Poljaka. Naravno, vezuje nas i istorija, skoro pola veka komunizma, mada je njihova varijanta bila mnogo tvrđa.

Mene je početkom 1999. godine iz Varšave zvao Gregor Bžozovič, poljski novinar i muzički kritičar, koga sam znao još iz ranih osamdesetih, i izložio mi čitav plan. Gregor je u dva navrata, sredinom sedamdesetih i početkom osamdesetih sa roditeljima živeo u Beogradu, tu je i završio osnovnu školu i zauvek se „zarazio“ jugoslovenskim rokenrolom. Koliko mi je poznato, on je već prethodno, sa Biljanom Bakić organizovao saradnju Gorana Bregovića i Kaje, jedne od najpoznatijih poljskih pevačica, koja je bila više nego uspešna, sledeći korak bio je Jugoton – zapravo kompilacija najvećih hitova jugoslovenskog novog talasa prepevanih na poljski. Hit singlovi na ovom CD-u bili su Maljčiki i Retko te… a tu su i pesme Filma, Haustora, Električnog orgazma, Aerodroma i Bijelog dugmeta. Što se prepevavanja pesama Idola na druge slovenske jezike tiče, moram priznati da sam o tome odavno razmišljao, no to sam više želeo i nad tim lamentirao, nego što sam planirao, jer je za ostvarivanje takvih planova neophodna veoma jaka podrška „na terenu“. Kada se to na kraju i desilo, pokazalo se da i te kako ima smisla. U poslednjih mesec dana, na reizdatom Jugopolisu, objavljene su i poljske verzije pesama Malena i Dok dobuje kiša, a Ona to zna je na Jugopolisu 2, gde je i Bajagina Verujem, koja je već postala veliki hit.
Teško mi je da procenim koliko je veliki uticaj naše pop-kulture na njihovu, o tome bi trebalo razgovarati sa Poljacima, ali je svakako dokaz da je Jugoslavija imala autentičnu, samopouzdanu i jaku rok scenu. Uostalom, cela ta priča sa Poljskom ima i svoju predistoriju. Isti taj Gregor je još krajem 1981. organizovao turneje beogradskih novotalasnih bendova po Poljskoj. Šarlo i Orgazam su otišli i svirali u oktobru/novembru (Orgazam je i objavio „živi“ LP Varšava sa te turneje), a mi (Idoli) bili smo zakazani za decembar. Iz Londona je, specijalno za tu priliku, stigla Vivijan Goldman, novinarka New musical expressa, iz Pariza fotograf prestižnog Actuala. Došli su s idejom da nas prate na turneji i da pišu o rokenrolu iza gvozdene zavese, to je za njih u tom momentu bilo veoma šik. Sve je već bilo dogovoreno, sećam se da sam iz pošte poslao plakate i teleks (preteča telefaksa) da dolazimo, vozne karte su već bile kupljene, međutim nije nam bilo suđeno – četiri dana pre zakazanog koncerta Idola u Varšavi u Poljskoj se desio vojni puč i na vlast je došao general Jeruzelski. Naša turneja je, naravno, bila kolateralna šteta.

Lepo je kad se narod bavi i jezikom. Recimo, povodom toga šta u slučaju Željka Obradovića znači „ostavka“ i koliko je bitno da li jeste ili nije „neopoziva“

Mnogo koji navijač je oglasio „kraj Partizana“. Ili jer je u odlasku Željka Obradovića video rušenje po notama režima ili jer klub koji napusti njegova najveća legenda gubi moralno pravo da postoji. To je naslovna tema novog „Vremena“

Željko Obradović više nije trener “Partizana”. Otišao je jer nije mogao više, i uz reči koje predsedniku kluba Ostoji Mijailoviću ne ostavljaju prostor ni za šta osim da podnese ostavku. Navijači nisu dočekali da dosanjaju “jedan davni san”. Kako je jedan čovek postao više od košarke i kako je došlo do neslavnog kraja

Šta se desi kad brane oko Pionirskog parka puknu i horde ćacija se izliju na gradove u Srbiji u kojima se održavaju lokalni izbori? To smo proteklog vikenda gledali u Mionici, Negotinu i Sečnju. Nije ovo tekst o lokalnim izborima, ni o rezultatima, jer izbora tog dana u suštini nije ni bilo. Sve što smo videli bilo je bezvlašće, teror, suspenzija zakona i države, te opšta vladavina nasilnika i batinaša sa crnim kačketima. Takođe i nova fazu represije koja je još jača i iracionalnija

Srpska napredna stranka ne sme i neće raspisati parlamentarne izbore u skorije vreme. Razlog je jednostavan – ako je ovako prošla u Mionici, Sečnju, Kosjeriću i Zaječaru, u malim sredinama gde tradicionalno ima najtvrđu infrastrukturu i najlojalnije biračko telo, onda je stanje u Beogradu, Novom Sadu, Valjevu, čak i na nivou republike nesagledivo lošije. Zato su izbori sada po prvi put za SNS prestali da budu demonstracija sile i postali nepoznanica. A nepoznanica je opasna: nosi mogućnost da se izbori izgube
Odlazak najboljeg evropskog trenera
Ništa nije crno-belo osim “Partizana” i Željka Obradovića Pretplati seArhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve