Zahvaljujući "Blicu" i Marku Somborcu, u Srbiji ponovo živi politički dnevni strip
Marko Somborac
Svakodnevno čitanje većine dnevnih listova jedna je od onih stvari zbog kojih novinari zaslužuju beneficirani radni staž. U moru deprimirajućih vesti teško je naći povod i za kiseo osmeh, ali kad vidite nekog da se naglas smeje, onda je verovatno upravo pročitao strip Marka Somborca koji svakodnevno izlazi u „Blicu“. Kroz Somborčeve kaiševe defiluju poznati likovi: Vojislav Koštunica, Boris Tadić, Toma Nikolić, Velja Ilić… a njihove dogodovštine u par kadrova često su ne samo najduhovitiji nego i najlucidniji dnevni komentari ovdašnjeg političkog života.
Pojedine epizode Somborčevih stripova – kao ona kad Tadić ucenjuje Koštunicu da će baciti usvojeno mače kroz prozor ako ne uhapsi Mladića – već su klasika, dok je ona u kojoj se Koštunica naglas pita šta će dobiti zauzvrat ako se žrtvuje i prihvati premijerski položaj praktično najbolja dosadašnja analiza strategije narodnjaka u odnosima sa koalicionim partnerima. Kao što Amerikanci svakog jutra diskutuju o vicevima Džeja Lenoa i Dejvida Letermana, tako se strip iz „Blica“ u Srbiji prepričava uz jutarnju kafu po kancelarijama.
Politički dnevni strip u kaiševima je u mnogim zemljama gotovo obavezan deo svakih novina, ali kod nas je dugo bio zaboravljen, sve dok ga Somborac nije oživeo na trećoj strani „Blica“. „Nije da mi to nismo imali, ali smo zaboravili“, kaže Marko Somborac u razgovoru za „Vreme“. „Imali smo Pjera Križanića i Ivu Kušanića na prvoj strani ‘Politike’ i Ota Rajzingera u ‘Vjesniku’, i to je bilo sasvim na nivou onoga što danas rade Amerikanci. Naravno, u to vreme nije bilo moguće ići predaleko u političkom smislu, ali sećam se i danas nekih njihovih radova. A zatim, imamo Coraxa, samo što je njegov stil specifičan, bez reči.“
Rođen 1976, Marko Somborac je upao u nezgodan generacijski procep: tokom njegovog detinjstva, strani i domaći strip je bio u punoj ekspanziji, a taman kad je odrastao cela ta scena je zamrla. „Upisao sam srednju dizajnersku školu jer sam čuo da su je mnogi strip crtači završili, mada tada nisam imao sasvim jasnu predstavu šta je to dizajn“, kaže on. Kasnije je završio višu likovnu i pokušavao da izgradi sopstveni stil. „Eksperimentisao sam, pokušavao da crtam avanturističke i superherojske stripove, ali sam na kraju shvatio da najviše volim da crtam Šešelja“, kaže uz smeh. Prvi kaiš za „Blic“ objavljen je 5. decembra 2005, mada je potrajalo neko vreme dok je dobio sadašnju ležernu formu. Somborac kaže da je tretman koji ima u „Blicu“ veoma zaslužan za rastuću popularnost njegovog stripa. „Da su me gurnuli negde pozadi mogao sam da budem tri puta bolji i duhovitiji, a opet bi malo ko to primetio.“ Dodaje da nikada nije iskusio nikakav oblik cenzure i da ima potpunu slobodu u svom poslu.
Crtati ovakav strip iz dana u dan, i pritom održavati kvalitet nije nimalo lako. Neke Somborčeve kolege u Americi imaju pomoćnike – crtače i scenariste – koji im pomažu da se izbore sa ubitačnim tempom, ali on se oslanja isključivo na sopstvene snage. „Obično imam dva-tri kaiša u šteku, ali ne volim da ih koristim. Jeste teško, ali to je ipak nešto što sam oduvek želeo da radim. Kad vidim da se ljudima to sviđa, ili kad pogledam nešto što sam radio pre nekog vremena, pa se i ja nasmejem, onda je to vredno truda. Ne znam koliko dugo ću izdržati opterećenje; ja bih voleo što duže, ali vremenom ću i ja steći neke ‘robove’, pa će oni sve da rade, a ja ću se samo potpisivati, kao Dizni.“
Autori retko liče na svoje radove, ali Marko Somborac je čovek nenametljiv i duhovit na jedan dobroćudan način, baš kao i njegovi stripovi. Koliko god zloba bila prisutna u našem političkom životu, u dnevnim kaiševima u „Blicu“ nikada nema pakosti, i to je jedna od najboljih osobina njegovog humora. „Svaki dan poneko od naših političara kaže ili uradi nešto smešno, i to mi mnogo pomaže“, kaže Somborac. „Trebalo bi da im dajem procenat.“
Druga važna osobina ovih stripova je nepristrasnost: kad pročitate Somborčeve stripove na gomili, nikako ne možete da na osnovu njih uočite autorovu sklonost ka nekoj posebnoj političkoj opciji: ravnomerno su zastupljeni svi lideri vladajuće koalicije, kao i opozicionari. „Trudim se da to bude ravnomerno, ali šta ću nacrtati za sutrašnji broj zavisi od aktuelnih događaja i inspiracije. Koštunica mi je često najsmešniji, ali onda posle uvek gledam da sledećeg dana potkačim nekog drugog. Najvažnije je ipak da to što uradim bude smešno, i da stigne na vreme u redakciju.“
Somborac kaže da nikada nije dobio nikakvu reakciju od političara koje crta, niti je ikog od njih lično upoznao. „Rekao sam u jednom intervjuu da sam u poštanskom sandučetu našao cedulju na kojoj je pisalo ‘Tako mi preambule, sad si preterao!’, ali to je bila šala.“ A koga bi želeo da upozna, ako bi mu se pružila prilika? „Koštunicu, Mladića i Ahtisarija! I Karlu…“
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
Kolona koja je krenula od Rektorata stigla je do sedišta Republičke izborne komisije. Ispred ulaza, studenti su uz trubače zaigrali kolo. Neuobičajena atmosfera za predavanje izborne liste: bez usiljenosti, klasičnih političkih govora i naučenih stranačkih koreografija. Više je ličilo na spontano slavlje nego na početak zvanične izborne procedure. Kutije su zatim podigli predstavnici studenata sa svih univerziteta u Srbiji. Pored njih se nalazila maketa beogradskog Pobednika, koji je takođe držao kutiju sa potpisima. Potpisi više nisu izgledali kao mrtvo slovo na papiru. Ljudi koji su ih nosili govorili su da pred sobom nose nadu čitave Srbije
Odluka studentskog pokreta da svoju ogromnu društvenu energiju prevede u izbornu politiku trenutno je najvažniji politički eksperiment u Srbiji, ako ne i šire
Naši političari nisu profesionalni, već hronični političari. Hajde da im u Skupštini ponudimo obrazovni program. Možda zvuči detinjasto, ali ako ljudi sa ove liste pokažu zbog čega su tu i budu vodili računa o tome šta govore, nisam siguran da rijaliti može da pobedi
Katarina Popović, profesorka Filozofskog fakulteta u Beogradu
Treba da budemo budni i spremni da branimo izbornu volju, ali masovna izlaznost i ubedljiva pobeda Studentske liste to će uraditi na najbolji način. Studenti imaju rešenja, čak i kada javnost o njima nije obaveštena – priroda izborne kampanje zahteva da se sve ne otkriva. Imaju scenario A, B I C za izborni dan i vreme posle njega; planiraju i – pošto su pametniji, oni ne popuštaju, već se organizuju. Nemam nikakvih sumnji u pobedu Studentske liste na ovim izborima
Predsednici SAD i Srbije pokazali su kreativan pristup stvaranju paralelne stvarnosti. Kao i kod Trampa, ne postoji kod Vučića nijedan drugi motiv osim očuvanja lične vlasti, ništa što bi koristilo zajednici, te svako obećanje koje daje nije tu da bi bilo ispunjeno već da bi umirio i mobilisao svoje (slabije obrazovane ili starije) glasače. U toj inflaciji obećanja gubi se i vrednost obećanja. U odgovornim zajednicama obećanje je performativni čin: obećati znači ispuniti obećanje, ne obećavaš ako ne možeš ispuniti. U tome leži razlika između istine i laži. Šta ostaje? Ništa, zapravo, osim sluđenih i dezoijentisanih građana koji sve više postaju podanici
Hašim Tači je bio zločinac i kad je kao predsednik sedeo sa Vučićem i baronesom Ešton. Sada je samo osuđen. O licemerju u „regiji“ i plemenskom moralu koji prevazilazi krvna zrnca
Prvi na Studentskoj listi Ilija Srdanović bi oberučke trebalo da prihvati poziv na TV duel Aleksandra Vučića, prvog na listi Ujedinjena Srbija. Naravno, pod određenim uslovima
Naprednjaci su ugrabili sve notare da bi prvi predali listu. Bio je to mali autogol – jer studenti su od prikupljanja potpisa napravili feštu i odličnu reklamu. Tako nekako će izgledati cela kampanja
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.