Biciklisti, spremite se

„Legalistički“ ispravna ili ne, jedna tužna analogija nameće se sama po sebi: nekako slično ovom najnovijem potezu našeg premijera Koštunice izgledale su i pripreme za čuveni Miloševićev referendum o „kulturnoj autonomiji“ Srba u Hrvatskoj. „Srbi svi i svuda“, kako se onda govorilo. Srbi ili Crnogorci, svejedno; važno je da glasaju tamo gde nemaju prebivalište i tamo gde ne plaćaju poreze, a sve radi „državnog razloga“ koji se – ovako ili onako – svodi na Veliku Srbiju.

Ova priča ima dva ugla. Jedan je principijelan; drugi je besprincipijelan.

Naime, jedan stručnjak za ustavno pravo trebalo bi da vodi računa o nekim osnovnim principima moderne parlamentarne demokratije. Na primer, da nema oporezivanja bez predstavljenosti; i obrnuto – da se ne može plaćati porez jednoj državi, a glasati u drugoj. O prebivalištu i da ne govorimo… To što u nekim državama i „dijaspora“ može da glasa, samo po sebi je moralni i politički skandal. Dopunska sramota je sistematsko mešanje političke kategorije kakva je državljanstvo sa etničkom kategorijom kakva je nacionalna pripadnost, a to se radi svako malo. I tu smo već došli do besprincipijelnosti.

Dakle, Vojislav Koštunica uprtio je i odneo u Brisel podatak o 264.802 državljanina Crne Gore koji imaju prebivalište u Srbiji, a za koje pretpostavlja da će hteti da glasaju na referendumu o nezavisnosti Crne Gore. Zašto čak u Brisel, a ne na Cetinje, koje bi bilo logično mesto? Mogu se zamisliti dva razloga: Koštunica očekuje da će ti ljudi glasati protiv nezavisnosti; Koštunica zna da se na ideju nezavisnosti Crne Gore u Evropi i među velikim silama ne gleda sa odobravanjem. Zašto bi većina crnogorskih državljana sa prebivalištem u Srbiji glasala protiv nezavisnosti Crne Gore? Možda zato što se na popisu stanovništva 2002. od 7,5 miliona stanovnika Srbije svega njih 69.000 izjasnilo kao Crnogorci? Možda. A onda su počele računice i prebrojavanja. Srpska narodna stranka iz Crne Gore izračunala je da – kad se sve to sada sabere i oduzme – ispada da „državljana Crne Gore srpske nacionalnosti ima oko 380.000, dok Crnogoraca, sa sve onima u Srbiji ima 336.718“, pa je prema tome krava naša. Nekako su izračunali i da od 193.000 državljana Crne Gore koji žive u Srbiji, njih 180.000 su Srbi… (Prema „Danasu“ od 20. juna). To baš nekako ne štima sa Koštuničinim podacima; ali ljudi su, dogovoriće se.

Politička namera iza ovih računica i spiskova, dakle, jasna je. Tu uveliko uz gusle terciraju i Vasojevići i svi ostali.

Sa legalističke tačke gledišta, međutim, postavlja se jedno mnogo zanimljivije pitanje: kako je Koštunica došao do spiska od tih 264.805 lica? Da li je to samo brojka – ili pravi spisak sa imenima i ličnim podacima, kako se to ovih dana u štampi tumači? Vest iz Brisela glasila je: „Koštunica je rekao da je komesaru Renu predao spisak građana Crne Gore koji žive u Srbiji, navodeći da je to zvaničan dokument, koji utvrđuje da praktično skoro polovina državljana Crne Gore živi u Srbiji, ako se imaju na umu svi građani Crne Gore. ‘A to stvari čini još mnogo složenijim i to se mora imati u vidu. Jer svako ima pravo da glasa, a to se odnosi i na državljane Crne Gore koji žive u Srbiji’, rekao je Koštunica“ (Beta, 16. jun 2005). Spisak je jedno, a statistički podatak, brojka, nešto je drugo.

Knjige državljana Crne Gore drži Republika Crna Gora. Evidenciju stanovnika po prebivalištu drži MUP Srbije, ali ta je evidencija službena tajna. Podatke iz popisa stanovništva drži Republički zavod za statistiku, ali ti su podaci po zakonu anonimni. Statistika daje samo brojeve, procente, trendove itd. Ne sećamo se da je bilo javnog poziva crnogorskim državljanima sa prebivalištem u Srbiji da se prijave za glasanje na referendumu o nezavisnosti Crne Gore, iako su se neki, kao Dragan Jočić, ministar unutrašnjih poslova Republike Srbije, prijavili sami. Broj crnogorskih državljana sa prebivalištem na teritoriji Srbije moguće je izračunati na razne načine, ali njihova imena nije moguće dobiti bez kršenja zakona. Rodoljub Šabić, poverenik za dostupnost informacija od javnog značaja, kaže za „Vreme“ da statistički podatak nije teško dobiti: „Najverovatnije po metodologiji jedinstvenog matičnog broja građana (JMBG), ukršteno sa evidencijama MUP-a i podacima iz popisa stanovništva. Sve dok je reč o pukoj brojci, to nije sporno. Ali, ako se na taj način prave spiskovi, to je protivzakonito.“

Zašto je onda Vojislav Koštunica nosio taj podatak u Brisel, umesto da ga je samo dao objaviti kao činjenicu manje-više nespornu? Ima tu još jedno pitanje: ko će i kako praviti biračke spiskove crnogorskih državljana koji imaju prebivalište u Srbiji za glasanje na referendumu o nezavisnosti Crne Gore? Crnogorske vlasti, kako njihovo zakonodavstvo nalaže, ako budu htele, a čini se da neće. Blagota Mitrić, sudija suda državne zajednice, kaže da je ta odluka u nadležnosti tog suda. Šta ako Crna Gora odbije mogućnost da njeni državljani bez prebivališta u Republici glasaju na referendumu? Hoće li nam se ponoviti krajiški referendum? Ako se ponovi, neko će morati da napravi birački spisak. Kako, ako Crna Gora neće, a sva je prilika da neće? Hoće li MUP Srbije?

Ili, još bolje – zašto uopšte praviti birački spisak? Najlakše će biti da glasa ko hoće, pa ćemo imati kontrareferendum u Srbiji, a na temu nezavisnosti Crne Gore.

Reakcije:Tijana Bojanić
Goran Radonjić
broj 756