
Sudski procesi
Hapšenja, optužnice, razgovori: Pravosuđe je silovito krenulo na studente
Združeno i zaverenički upregli su sve moguće snage bezbednosne i pravne karike režima da što više studenata zadrže iza rešetaka
Kada se iz javnog prostora izbaci mogućnost sporenja uzajamno suprotstavljenih političkih programa ne može više biti reči o demokratskoj republici već o autokratskom režimu. Takva nepolitička zajednica neminovno srlja u propast. Javni neprijatelj je, utoliko, uslov mogućnosti politike. Drugim rečima, ne može se prekid opštenja s javnim neprijateljem pravdati privatnim, ili moralnim razlozima. To je shvatila i Milica Đurđević Stamenkovski
Prva reakcija Milice Đurđević Stamenkovski, po objavljivanju preliminarnih rezultata beogradskih izbora, bilo je da sve može da zamisli osim da uđe u koaliciju, ili čak razgovor, s organizacijom u kojoj je Dragan Đilas. Mogla bi se ta izjava tumačiti na više načina, a jedan je ponudila i sama Stamenkovski, naime njena je politička organizacija toliko principijelna da ne dolazi u obzir neprincipijelna saradnja. Šta bi, u ovom slučaju, imalo značiti principijelno, odnosno neprincipijelno, može se samo nagađati, a o principijelnosti se da govoriti tek posle dužeg bivanja u politici (a ne ovako blanko). Šta bi, međutim, imao značiti princip u politici? Kakva je to politička pozicija koja bi na principu stajala kao na nekakvom čvrstom temelju bez kojeg bi se, naprosto, srušila?
Drugi primer koji bi nam mogao biti od koristi jeste insistiranje na tome da ne postoji ni zamisliva mogućnost niti cena za koju bi Srbija ušla u NATO. Zbog čega? Zbog toga što nas je NATO bombardovao. Ko smo to mi? Pa, mi. U takvom viđenju stvari ne ulazi se u identitetske zaplete – može, recimo, biti da NATO nije gađao Srbe nego režim Slobodana Miloševića, na primer – niti u razloge intervencije: šta bi, na primer, bilo s kosovskim Albancima da NATO nije intervenisao? Kako god, takav stav prema NATO-u ne govori ništa o principijelnosti već samo o tome da onaj ko zastupa takvo gledište meša javno i privatno.
U privatnom životu možemo se toliko naljutiti na nekoga da prestanemo da opštimo s njim. Za takvu odluku nikome ne moramo da polažemo račun. Možemo to nazvati principijelnom odlukom, psihološkom uslovljenošću, tvrdoglavošću, ili na bilo koji drugi način, ali važno je da za takvo držanje odgovaramo samo sebi ili, eventualno, privatnom krugu ljudi.
Javni neprijatelj je, pak, nešto sasvim drugo i uvek se tiče čitave zajednice, ili makar dela zajednice koju zastupamo, što, između ostalog, znači da privatne sentimente i psihološke uslovljenosti ostavljamo, koliko je god to moguće, po strani.
Ili – da ponudimo jedan filozofski motiv – zajednica (communitas) je uvek komunikacija (opštenje). Zajednica je opštost koja se gradi uzajamnim opštenjem. Nema zajednice bez opštenja njenih pripadnika, bilo da je reč o prijateljima, bilo neprijateljima. Opštenje (komunikacija) uslov je postojanja političke zajednice i, uostalom, njenog zdravlja. Politika je, utoliko, prostor u kojem se događa opštenje. Jedan od razloga duboke krize srpske zajednice u tome je što je režim Aleksandra Vučića ukinuo javni prostor kao mesto opštenja političkih aktera. Vučićev režim je iz javnog prostora izbacio sve javne neprijatelje. Kada se, pak, iz javnog prostora izbaci mogućnost sporenja uzajamno suprotstavljenih političkih programa – a upravo je sporenje suština politike – ne može više biti reči o demokratskoj republici već o autokratskom režimu, o monarhiji, o vladavini jednog koji je preuzeo monopol na javnu reč. Takva nepolitička zajednica – a Srbija je, danas, to, nepolitička zajednica – neminovno srlja u propast.
Javni neprijatelj je, utoliko, uslov mogućnosti politike. Drugim rečima, ne može se prekid opštenja s javnim neprijateljem pravdati privatnim, ili moralnim razlozima. Da je to i Stamenkovski (brzo) shvatila pokazuje i to što su se njeni predstavnici, dva dana posle njene izjave, našli na sastanku kojim je, čak, predsedavao Đilas. Kao što je, uostalom, posle svega, Đilas predložio sastanak Vučiću. Kao što, najzad, Zelenski i Putin moraju da razgovaraju, osim ako ne dođe do potpunog vojnog ili ekonomskog sloma jedne od strana.
Utoliko ni za ulazak Srbije u NATO ne postoji principijelna politička prepreka (dok privatnih prepreka ima makar onoliko koliko je ljudi ubijeno u intervenciji 1999. godine), već samo procena u kojoj meri takav jedan potez donosi (ili ne donosi) dobrobiti zajednici.
Čitajte dnevne vesti, analize, komentare i intervjue na www.vreme.com
Združeno i zaverenički upregli su sve moguće snage bezbednosne i pravne karike režima da što više studenata zadrže iza rešetaka
Sve u duhu „snage jedinstva“ Policijska brigada i Žandarmerija preprečile su put studentima koji su pošli na vojnu paradu i građanima koji su im se priključili. Došlo je do jurnjave po blokovima
Novinaru “Vremena” koji trideset godina prati vojsku nije odobrena akreditacija za vojnu paradu “Snaga jedinstva”. Ali su svečane pozivnice zato dobili višestruko osuđivani kriminalci, ratni profiteri i dezerteri, ubice, penzionisani oficiri koji ratišta nisu videli, samozvani vojni analitičari i slične pojave
Studenti u blokadi saopštili da će se danas, 20. septembra, u 10 sati okupiti na kružnom toku kod opštine Novi Beograd, pod parolom „Sloboda je najskuplja srpska reč“
Akreditovani novinari, koji će pratiti Vojnu paradu, ne mogu „tek tako“ da se pojave u masi kod Palate Srbija
Jovo Bakić, profesor Filozofskog fakulteta u Beogradu
Imamo ljude koji će se obračunati s kriminalom Pretplati seArhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve