Hoće li Srbija imati parlamentarne izbore na jesen? To zna samo jedan čovjek u zemlji, a sasvim je moguće da još nije prelomio. Ali, ako ih bude, čime li će biti izazvani pošto aktivnostima opozicije sigurno neće?
Naime, predsjednik Srbije nije tek tako u kampanji. Iskustvo uči da je Aleksandar Vučić najprije završi, pa tek onda raspiše izbore. Osim učvršćivanja svog kulta, ovaj put ga motiviraju i odnosi u Srpskoj naprednoj stranci. Stanje u lokalnim odborima nije dobro: članovi se uzajamno vošte, a hoće jedni drugima i da potpale kola. Jednostavno, broj funkcija i sinekura je ograničen, ambicija nije.
Loše stoje i velmože: Ana Brnabić je „pregorjela“, Miloša Vučevića i dalje niko ne shvaća ozbiljno, pojedini ministri poput Danice Grujičić soliraju (inicijativa za zabranu pušenja u kafanama bez da je pitala Sinišu Malog koliko će to štetiti budžetu), bjesne stranački ratovi po modelu Vesić vs. Šapić i ostalo u istom pravcu.
Sličan problem imao je i Slobodan Milošević u drugoj polovini devedesetih godina prošlog vijeka. Zato je formirao Jugoslavensku levicu i povjerio je supruzi Miri Marković ne bi li preko nje kontrolirao tokove moći, kadrova i novca. Ta sektaška i licemjerna grupa na kraju mu se obila o glavu. Vučić to zna – gledao je iz prvog reda – pa ne bi da ponovi grešku. Njegov lični Narodni pokret za državu imaće vrlo široku formu i krajnje elitistički sadržaj.
Ako zaživi ovaj projekt, Vučić može mirne duše dati ostavku na funkciju predsjednika SNS-a. On će svakako postojati i dalje, ali samo kao servis Pokreta. Tu promjenu prosječan naprednjak osjeća u kostima.
Navodno, funkcionari na raznim nivoima zovu jedan drugog raspitujući se je li i koga od njih zvao Darko Glišić. Konkretno: da li u svjetlu Pokreta računa na njih ili ne? A da nije kao prije u SNS-u, svjedoče i izvjesne informacije kako se članstvo više ne može samo javljati da ide na Vučićeve solističke nastupe, već publiku čine isključivo oni koji su dobili poziv iz stranačkog aparata.
Naravno, ništa od ovog prestrojavanja i tihe čistke neće biti vidljivo tokom kampanje. Ali poneki nezadovoljnik možda hoće da istupi i javno podijeli „porodične tajne“. Zbog toga je preventivno pokrenut džihad protiv kredibiliteta nezavisnih i slobodnih medija: eto, izdajnici i lažovi kod izdajnika i lažova.
Uglavnom, predsjednik Srbije kao pobjednik u Kosovskom boju glumiće „faktora mira i investicija“, proevropska opozicija vrtiće se u krugu kalkulacija i nedorečenosti, a ona nacionalistička u čudesnom svijetu fantazija nalik na one o ratu u Ukrajini iz „Aktuelnosti“ Hepi televizije. Dodatno ubrzanje daju im najave da bi izborni censuz mogao biti dignut sa tri na pet posto usred izbornog ciklusa isto kao što je i spušten.
Sve se, dakle, može očekivati osim fer i poštene političke utakmice. Zašto? Zato što poslije svega niko ne može zamisliti Vučića u sučeljavanju sa drugim stranačkim liderima poput Mila Đukanovića sa pet predsjedničkih kandidata. Mada izbori u Crnoj Gori pate od brojnih problema, za Srbiju su nedostižan cilj.
Čitajte dnevne vesti, analize, komentare i intervjue na www.vreme.com
