Paralelna realnost odigravala se pred zgradom Narodne skupštine u nedelju uveče.
Na delu je bilo sučeljavanje tuge i nekakvog slavlja; sučeljavanja ljudi koji podržavaju ženu koja štrajkuje glađu tražeći odgovornost za smrt sina i još petnaestoro ljudi, naspram lojalista dovedenih da brane šatorsko naselje koje već gotovo osam meseci okupira centar Beograda.
Teške patriotske note, pojačane do maksimuma, odzvanjale su oko Narodne skupštine, maltretirajući ženu koja je izgubila dete i sve one koji su izašli da je podrže.
Bilo je to mučenje zvukom koje po definiciji podrazumeva korišćenje buke ili muzike za nanošenje fizičke ili psihičke patnje. Ova metoda se često koristi u svrhu ispitivanja, kažnjavanja ili mentalnog slamanja pojedinaca.
Žrtve mogu biti izložene ekstremno glasnoj buci, visokofrekventnim zvucima, ili čak ponavljajućoj muzici tokom dugih vremenskih perioda, sa ciljem da im se uskrati san ili izazovu anksioznost, paranoja, oštećenje sluha, dezorijentacija i drugi ozbiljni psihički i fizički problemi.
U konkretnom slučaju ćacadi u toru ispred Narodne skupštine, radi se o svesnom ponižavanju, iživljavanju i demostraciji sopstvene moći, sa ciljem da se na drugoj strani izazove osećaj bespomoćnosti.
„Zvučno oružje” iz Ćacilenda protiv pravde
Festivalska atmosfera, kolo iza kordona policije u punoj opremi za razbijanje demonstracija, patriotske pesme koje trešte do iznemoglosti – tako su ukratko izgledala dešavanja iza ograde kojom je omeđan tzv. „Ćacilend” u nedelju, 2. novembra uveče i do duboku u noć.
Na delu je bilo sučeljavanje dve Srbije – one koja traži pravdu i one koju je oblikovala vlast pod „dirigentskom” palicom Vučić Aleksandra, potkrepljena retorikom i slikom koju svakodnevno serviraju režimski mediji.
Policija, u punoj opremi i u „niskom startu“, čuvala je one koji su s razglasa, pojačanog do bola, puštali patriotske pesme. Na taj način maltretirali su sve s druge strane ograde. Među njima i Dijanu Hrku, ženu koja je odlučila da istupi, da se bori za pravdu čak i po cenu sopstvenog zdravlja.
A muzika koja je treštala do duboko u noć nije bila izraz patriotizma, već demonstracija sile. Sile koju mesecima demonstrira neugledni kamp u nekadašnjem Kraljevskom parku i ispred zgrade Skupštine.
Sile koja je sinoć iskoristila takvo „zvučno oružje” protiv svih onih koji traže pravdu i odgovornost za obrušavanje nadstrešnice i smrt 16 ljudi stradalih pod stotinama tona armiranog betona.
„Pošla majka da potraži sina“
Sa četničkih pesama prelazilo se na Kosovo, slavili su se bojevi, igrale su delije, evocirao se Vidovdan. Puštali su se ženi koja tuguje za stradalim sinom i stihovi „Pošla majka da potraži sina”.
I tako u krug. Ređala se pesma za pesmom na ne tako bogatom saundtreku. Kao da je neko namerno želeo da razjuri okupljene muzikom koja nije izazivala ništa osim besa i negodovanja među onima s druge strane ograde. A oni su kratke pauze između pesama koristili da zvižde, duvaju u vuvuzele, šalju uvredljive poruke na račun predsednika države i njegovih lojalista u Ćacilendu.
Slavlje u Ćacilendu trajalo je do duboko u noć. Muzika je grmela do dva sata posle ponoći, u noći između nedelje i ponedeljka.
Građani su pokušavali da prijave uznemiravanje javnog reda i mira. Rečeno im je: „Tu vam je 300 policajaca, prijavite njima“.
Policajcima koji su čitavo veče stajali u niskom startu, spremni da rasteraju one koji su došli da podrže Dijanu Hrku.
Slika iz Novog Sada
Nedelja u Beogradu uz taktove patriotskih pesama bila je sušta suprotnost prizoru samo dan ranije u Novom Sadu, na obeležavanju godišnjice pada nadstrešnice.
Dok je hor pevao stihove: „Sve je isto u mom kraju, samo mene više nema“, Dijana Hrka je koračala ka mestu nesreće, da položi venac tamo gde je pre godinu dana stajao njen sin.
Pred novosadskom Železničkom stanicom – tišina, suze i dostojanstvo. Pred Ćacilednom – buka, refreni o bojevima i zvučnici koji su zaglušili svaku emociju osim besa.
Dva grada, dve slike iste zemlje.
Jedna u kojoj se tuga pretvara u borbu za pravdu. I druga, u kojoj se bol pokušava ugušiti muzikom.