
Svet mode
Preminuo čuveni modni dizajner Valentino
Osnivač slavne modne kuće Valentino preminuo je u 93. godini života
OTIMANJE GODIŠNJICE: Protest „stožeraša“ u Vukovaru 18. novembra 2013. / foto: ap
Na dan kada su iz vukovarske bolnice pre dvadeset i dve godine odvedeni ranjenici, kasnije pobijeni na Ovčari, gradom su prolazile dve kolone: jedna državna i jedna "stožeraška", koja je preprečila put "uljezima" iz aktuelne vlasti, sačinjena od onih koji inače lupaju ćirilične table. Začudo, nije im zasmetala parola ispisana ćirilicom okačena negde usput: Зоки, дођи на кафу
Ovo što se u Vukovaru dogodilo prije nekoliko dana nije ništa drugo nego puč: „stožeraši“ su otjerali državni vrh, pokazujući da su spremni i na nasilje, kojega nije bilo samo zbog popustljivosti aktualne vlasti u Hrvatskoj.
Sve je bilo najavljeno: mjesecima već talambasaju o progonu ćirilice iz Vukovara okupljeni u Stožeru za zaštitu hrvatskog Vukovara, danima najavljuju da će 22. obljetnicu pada grada obilježiti u „svojoj“ koloni… Ništa od svega toga, od novih ratnih pokliča i mržnje koja se neprestano prosipa u javnosti, vlast u Hrvatskoj nije ozbiljno shvatila. Naprotiv: u ponedjeljak 18. novembra – na dan kad su iz vukovarske bolnice odvedeni ranjenici, kasnije pobijeni što na Ovčari, što u zgradi Veleprometa, što na još neznanim toponimima grada – a taj se dan obilježava kao Dan sjećanja, državna svita se okupila baš kod bolnice. Predsjednik Ivo Josipović, premijer Zoran Milanović, ministar policije Ranko Ostojić, predsjednik Srpskog nacionalnog vijeća i saborski zastupnik Milorad Pupovac i još mnogi drugi, među njima i predstavnici diplomatskog kora i za Vukovar i Vukovarce najvažniji Vesna Bosanac, Mile Dedaković Jastreb i Branko Borković zvani Mali Jastreb; već tamo iz spomenutog Stožera nije bilo nikoga, kao što nije bilo niti predstavnika HDZ-ovske opozicije i njenog prvog čovjeka Tomislava Karamarka: bili su u onoj drugoj koloni.
„STOŽERAŠKA“ KOLONA: Ti drugi, „stožeraši“, napravili su svoju vlastitu kolonu koja se trebala – kao i ova državna, vođena protokolom – pokloniti sjenima poginulih i ubijenih. U trenutku kad su se dvije kolone trebale spojiti u jednu, nastao je skandal: „stožeraši“ ovu „po protokolu“ organiziranu nisu htjeli pripustiti u svoje redove, probili su se među te „čudne ljude“ tek drčni Borković Mali Jastreb i Dedaković Jastreb (godinama bolestan, u kolicima), koji su hadezeovske metode spoznali odavno, od fizičkih napada do negiranja njihove uloge u obrani Vukovara.
I hrvatsko-haški generali su bili tu: Mladen Markač, Mladen Čermak i po prvi puta otkako je na (nepravomoćnoj) slobodi Ante Gotovina, uz neizbježnog Marka Perkovića Thompsona, koji je poslije izjavio ono što je i bio smisao te „stožeraške“ kolone u kojoj nema mjesta za državni vrh, da je on sa „svojim Vukovarcima“, a ne s tim nepoželjnim uljezima koji su na vlasti u Hrvatskoj.
I zanimljivo, nikoga od svih tih „stožeraša“ nije zasmetala parola koja je izvješena negdje usput, sve na ćirilici: „Зоки, дођи на кафу“, iako su dvije-tri table skinute s pročelja neke od zgrada u gradovima i mjestima u kojima živi više od 33 posto Srba, a na kojima su nazivi institucija ispisani na oba pisma (nisu dvojezične, naime!), svakodnevna vijest posljednjih mjeseci u Hrvatskoj.
U svakom slučaju, državni vrh je podvio rep i pokupio se; umjesto da se pridruže „stožeraškoj“ koloni, otišli su do stratišta na Ovčari, položili vijence i vratili se u Zagreb. Poslije su trčali po televizijama u pokušaju smanjivanja štete, pa se čulo (predsjednik Josipović) i to da su u svoj toj opstrukciji sudjelovali HDZ i njegov šef Karamarko, da su svojim povlačenjem izbjegli sukobe kojima se težilo. Ukratko: već su narednoga dana ublažili svoje ocjene svega što se događalo, da bi premijer Milanović lakonski zaključio da „Svatko bira svoj put, tamo treba živjeti i dalje…“, pa dodao: „Ekipa je otišla. Zabava je završila. Neki među njima su se izgalamili i sada tamo treba živjeti dalje. Vukovarci su, kada je Vukovar u pitanju, rekli što misle o svojoj vlasti prije pola godine. Četiri godine prije toga, većina ljudi je opet izabrala mir, toleranciju, suživot, koliko god to bilo teško. Nije to jednostavno u Vukovaru. Nisu Vukovar i Samobor isto. Ali su se ljudi za to opredijelili, a nekima to ne paše.“
PRISEĆANJE: Kao i prije više od desetljeća, najprecizniji je u ocjeni bio bivši hrvatski predsjednik Stjepan Mesić: po njemu, sve što se u Vukovaru dogodilo 18. novembra je „dobro pripremljena, organizirana i financirana akcija“ u Vukovaru, kojom je demonstrirana nepostojeća podjela na „narod“ i „državni vrh“, pokazala svu pogubnost neodlučnosti u suočavanju sa sve agresivnijom desnicom. Podsjećanja radi, upravo je Mesić u septembru 2000. godine – kad je sve bilo mnogo teže, Hrvatska daleko od Evropske unije, a Franjo Tuđman tek otišao na „vječna lovišta“ – penzionirao sedmoricu hrvatskih generala koji su – zašto to ne reći? – pripremali puč vrlo nalik na ovaj viđen proteklih dana u Vukovaru.
Prisjećaju se toga u Hrvatskoj ovih dana, jer – vratimo se početku cijele priče – nisu tek „dvije kolone“ pokazatelj onoga što se događa, nisu one tek prvi pokušaj puča u državi i njenom zakonodavstvu, to je tek posljedica: moglo im se, pogotovo nakon što je samo prije nepunih godinu dana predsjednik Josipović „dezavuirao“ odluku o umirovljenju pobunjenih generala („Ja nikada ne bih pozvao umirovljene generale koji su pamfletom išli protiv sustava, a posebno još u uniformama da dođu na prijem“, rekao je Mesić Hrvatskom radiju), ugostivši ih na svečanosti u Predsjedničkim dvorima.
Viđeno u Vukovaru ovih dana je također jedna vrsta puča, u kojem samozvani „stožer“ mjesecima pravi kaos (navodno) zbog ćirilice, da bi sve kulminiralo praktičnom zabranom predstavnicima najviše vlasti i diplomatskog kora da slobodno hoda vukovarskim ulicama i to u trenutku kad bi jedino riječ pijetet trebala biti svima došlima u mislima, ali i djelima. Vidjelo se to i u odnosu na Bojana Glavaševića, danas pomoćnika u Ministarstvu branitelja. Bojan Glavašević je, inače, sin na Ovčari mučki ubijenog novinara Siniše Glavaševića; niti njemu „stožeraši“ nisu dozvolili da u miru i vlastitoj tuzi ovogodišnjeg 18. novembra prođe ulicama svoga grada, kojega je prije 22 godine napustio kao izbjegličko dijete i bez oca. Suprotno: ti „stožeraši“ su mu odavno poručili da njegov otac pripada više njima no njemu, vlastitoj krvi i nasljeđu.
PIJETET I PUČ: Tu se, upravo zbog pijeteta, treba prisjetiti dijela teksta Bojanovog, kojega je objavio na zagrebačkom Tportalu, prije dvije godine, povodom 20. godišnjice pada grada: „Čovjek je prije svega živo biće, koje pati kada ga se mlati čeličnim šipkama, i koje umire kada se u njega ispali rafal iz automatskog oružja. Potpuno je svejedno gdje je rođen, je li govorio ‘mleko’ ili ‘mlijeko’ i pripadnikom kojeg naroda se smatrao… Svi ubijeni u ovom prokletom ratu su žrtve, nebitno je s koje strane. Kada to osvijestimo, i prestanemo prebrojavati leševe s ‘naše’ i ‘njihove’ strane, tada ćemo se početi suočavati s traumom. Kada se to dogodi, moći ćemo započeti s nastavkom naših života. U toj priči postoji jedan veliki problem, a to su političari. Ljudi koji se jako vole pokazati u Vukovaru svake godine oko godišnjice, govoriti velike riječi, biti plemeniti i suosjećajni za medije i svoje biračko tijelo, a nakon toga potpuno zaboraviti na Vukovar. Dogodine.“
Treba se sjetiti i mlade Ivane Simić Bodrožić, Vukovarke i književnice (Hotel Zagorje, kao najpoznatije) koja i danas ne zna gdje su joj očeve kosti i koju razni „stožeraši“, ne samo ovi aktualni, razvlače po mržnjom natopljenim tekstovima i blogovima samo zato što žena ne želi da mrzi i što od vukovarskog porijekla nije napravila biznis, naprotiv, ljudskošću se rukovodi bez obzira na strašno teško nasljeđe koje ona, kao i svi koji su stradali svuda, ne samo u Vukovaru, nosi kroz život.
Treba podsjetiti i na Milorada Pupovca, koji je u Saboru dan nakon incidenta pozvao na minutu šutnje za poginule: „Da ustanete i da pokažete da možemo biti veći nego što smo bili jučer“, rekao je, i teško da se tome može nešto dodati.
Vukovar je, međutim, sa svime što se oko njega događa ovih dana, samo simbol onoga što se događa u svim ostalim gradovima, ali i glavama mnogih desnici naklonjenih. Reći će neki da ih sve podsjeća na devedesete, na onaj jezik mržnje, pa potom i na akte mržnje od kojih je sve krenulo, da se ljude opet dijeli i stavlja u razne nepoćudne ladice, da previše uzmicanja ima pred onima koji organiziraju referendum o svetosti – braka, crkve, nacije – i da sve to, kako se stidljivo pomalja u istupima mislećih, jako nalikuje na vremena Vajmarske republike.
I svaka sličnost sa Srbijom, hajdemo reći, posve je slučajna. Jedina je razlika u tome da je u posljednjem ratu netko pobijedio, a netko drugi nije.

Osnivač slavne modne kuće Valentino preminuo je u 93. godini života

Uzrok nesreće još nije poznat, i zaista je čudno da se iskliznuće iz šina dogodilo na pravoj deonici pruge koji je obnovljen u maju, rekao je španski ministar saobraćaja

Teško da će se pucati zbog Grenlanda, ali Donald Tramp sada dobija odgovor na najavljene dodatne carine na evropske proizvode

Dok se svaki četvrti stanovnik sveta bori da redovno ima dovoljno hrane, a skoro polovina svetske populacije živi u siromaštvu, superbogataši su sve bogatiji - samo u 2025. bogatstvo milijardera raslo je tri puta bržim tempom nego ranije

Dresirani mišar po imenu Tukuman uspešno nadzire pistu na aerodromu u Nantu. Njegova misija je da rastera galebove i druge ptice kako ne bi upale u motore aviona. I navodno mu ide odlično
Novi Trampov poredak (I)
Najpoželjnija nekretnina za američkog predsednika Pretplati seArhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve