Žalosni slučaj građanina Purde

Hrvatsko-srpska priča o hrvatskom branitelju, Vukovarcu, Tihomiru Purdi isključivo je politička i pokazuje kako se obje države tako lako poigravaju s ljudskim životima.

Evo odmah argumenata: Purda je uhapšen zbog navodnog ratnog zločina u Borovu naselju u Vukovaru 1991. godine, na temelju potjernice države Srbije i na temelju spisa nekadašnjeg Vojnog suda, koji sadrži njegovo – i ne samo njegovo – priznanje zločina, dato u neljudskim uvjetima u nekom logoru u Srbiji.

Prema dostupnim podacima, Purda – koji i dalje čeka ishod ekstradicionog postupka u Sarajevu – optužen je da je 5. novembra 1991. godine, zajedno sa braniteljima Petrom Janjićem Tromblonom i Dankom Maslovim pucao na skupinu ranjenika i vojnika JNA. Ubijena su dvojica vojnika, a ranjen je desetar Boban Gačić, koji je od zadobijenih rana ubrzo umro; uzgred, Gačića je upravo suosumnjičeni Janjić Tromblon, koji tvrdi da su vojnici JNA ranjeni od minobacačke granate, odveo u vukovarsku bolnicu. Ta optužba stoji u Izveštaju o kršenju međunarodnih i humanitarnih prava koji je 1992. sačinila Vlada SR Jugoslavije, kojoj je po svemu dosad viđenom bilo svečano nebitno tko je i gdje stradao. U međuvremenu, predmet je preuzelo nadležno Tužilaštvo za ratne zločine i valjda po inerciji raspisalo potjernicu, jer bi se, inače, netko zapitao zbog čega od svih „dokaza“ u spisu postoji tek Purdino priznanje i iskazi hrvatskih ratnih zarobljenika, dati pod prisilom i batinama u srpskim logorima koje, doduše, država niti dan-danas ne priznaje.

Direktor „Veritasa“ Savo Štrbac za Radio Slobodna Evropa kaže: „Pažljivo sam pregledao spise iz ovog predmeta i na osnovu predočenih dokaza, a posebno iskaza svedoka, ni ja ne bih osudio Purdu, ni danas ni pre 20 godina. Jedino mi je žao što je Hrvatska naprasno počela da vodi računa o ‘pravu i pravdi’, a ni sami ne znaju koliko su Srba osudili na višedecenijske kazne sa mnogo manje dokaza i činjenica.“

Štrbac je u pravu, ali o tome nešto kasnije.

VETERANI PROTIV MAĆEHE: Hrvatska je strana pak jednako nezainteresirana za sudbinu konkretnog svog državljanina, jer su politički krugovi odmah počeli sa izjavama u skladu s onom nekadašnjeg suca Milana Vukovića da „nijedan Hrvat u obrambenom ratu nije mogao počiniti ratni zločin“. Još bez ikakvih činjenica, svi su se upinjali da Purdu odmah oglase nevinim, pokazujući (osim rijetkih izuzetaka, poput predsjednika Ive Josipovića) da ni sami nisu u ozbiljnom suočavanju s prošlošću odmakli od susjeda u Srbiji. Dok su u Hrvatskoj saslušani Purdini suborci, koji su svi odreda rekli da su zbog torture u zarobljeničkim logorima bili u stanju potpisati bilo što (kaže jedan od njih: I da sam mučiteljima jamac za kredit, i to bih potpisao u tim uvjetima), pa i lažno priznanje o zločinu, već se na noge digla cijela zemlja, silne veteranske udruge koje već tjednima organiziraju okupljanja po svim krajevima zemlje.

U svemu tome je, međutim, najmanje nesretnog građanina Purde, pa su se prosvjedi pretvorili u ono što vlasti ni najmanje ne prija. Tako je premijerka Jadranka Kosor od majke postala maćeha za branitelje, pa je u Dalmaciji bila prisiljena pravdati se da je upravo ona najglasnijima u aktualnim prosvjedima osigurala „respektabilne penzije“. Mnogi od njih uzvraćaju prijetnjama, pa tako „Veliki Jastreb“ Mile Dedaković upozorava da je Hrvatska, ukoliko se nastave prosvjedi branitelja poput prošlotjednog u Vukovaru, „vrlo blizu Kaira“, iako to većina branitelja ne želi i sve će učiniti da do toga ne dođe. U Grubišnom Polju su pak neki od okupljenih branitelja zazveckali oružjem i – sve uz zvuke Thompsonovog ganganja – odaslali Vladi, Saboru i predsjedniku Josipoviću zahtjev za „trenutačno i bezuvjetno zaustavljanje daljnjeg progona hrvatskih branitelja“, uz još deset zahtjeva, među kojima i ukidanje Zakona o općem oprostu, koji je, kako kažu, pretvoren u revizionizam Domovinskog rata i sredstvo za povlašteni status srpske nacionalne manjine, te ukidanje državne financijske potpore organizacijama i publikacijama koje „kriminaliziraju i izvrgavaju ruglu Domovinski rat“.

Okupljanja, u trenutku pisanja ovog teksta, i dalje traju: evo su se baš ovoga utorka veterani okupili u Rijeci, u kojoj vozači automobila koji prolaze pokraj njih trube „za Purdu“, a za subotu se u Zagrebu priprema novi veliki skup.

MUKE SA REGISTROM: I to ne ide bez sukoba. Jedna od organizacija, HVIDRA, tako je optužena da „šuruje“ s HDZ-om i pokušava instrumentalizirati branitelje, dok prilično žestok Pokret Stop progonu hrvatskih branitelja, koji okuplja nekoliko udruga i koji traži ukidanje Zakona o općem oprostu (koji je obustavio postupke protiv Srba optuženih za oružanu pobunu od 1991. do 1995), tvrdi da gotovo 50 odsto branitelja uopće nije u članstvu bilo kojeg veteranskog udruženja, te pita tko zastupa njihove stavove. Tako Renato Šelj, jedan od članova tog pokreta, kaže: „Kada bi se branitelji upitali čime se privatno bave oni koji ih predstavljaju, shvatili bi zašto ih predstavljaju na taj način ili ne predstavljaju. Ako se netko sastane s premijerkom i dogovori da svaki zakon o pravima hrvatskih branitelja bude što restriktivniji ili da se u interesu branitelja njima oduzme deset posto od mirovine, onda bi taj predstavnik udruge trebao pročitati statut udruge i štititi interese svog članstva“, dodajući da su mnogi braniteljski predstavnici već trebali biti „istjerani iz tih udruga“.

Valja pritom znati da su braniteljski redovi brojčano rasli iz godine u godinu – zahvaljujući nekadašnjoj majci, danas maćehi premijerki Kosor – pa ih danas ima više od pola milijuna. Veliki broj njih uživa (ne baš male, niti za hrvatske prilike) penzije, jer je država davnih godina odlučila da je jednostavnije gurnuti ih iz aktivnog života, s obzirom na to da su njihove firme upropastili tajkuni i političari u vrijeme dok su oni bili po ratnim rovovima. Najgore u svemu je to što u registru branitelja nije napravljena razlika između „žita i kukolja“, već su se tu našli oni koji su stvarno branili zemlju i oni koji su tu nezasluženo i koji nerijetko imaju povelike i ničim zaslužene privilegije. Taj registar i dan-danas nije objavljen, upravo zahvaljujući Kosorovoj i HDZ-u, koji ovih dana pokušavaju svom protivljenju dodati još jedan argument: eto, kao što je nastradao Purda, tako bi mogli – ako se njihovih imena dočepa neprijatelj (čitaj Srbija) – nastradati svi oni koji su upisani u registar.

Time sam HDZ i Kosorova stavljaju znak jednakosti između onih koji su branili zemlju i onih koji su počinili zločine; to je jasno i samim braniteljima, koji u velikom broju podržavaju objavljivanje braniteljskog registra, bar u normalnim vremenima, ne i ovih posljednjih tjedana kad svi nešto vrište, prijete i kukaju nad Purdinim slučajem, za kojega ih je – bar kad je vlast posrijedi – baš briga.

SPISKOVI I POPISI: Da nije tako, ne bi bilo niti famoznih spiskova (hrv: popisa) osumnjičenih i optuženih Srba koje hrvatske vlasti hapse kako im padne na pamet. Tako je, nakon silnih godina i sastanaka, u januaru ove godine srpskom ministarstvu pravde dostavljen navodno pročišćen spisak navodno sumnjivih. No, na tom je navodno ažuriranom spisku 1549 imena, 15 više nego na onom koji je dostavljen polovinom prošle godine. Ta činjenica govori da na hrvatskoj strani ne postoji stvarna želja za pravnom državom: ne bi se toliko sramotila s postupcima koje je vodila, u odsustvu ili kad „nahvata“ nekoga sa spiska, sa sucima sumnjivog znanja i morala i sa profesionalnim lažnim svjedocima koji lažu pred sudovima diljem Hrvatske.

S druge strane, Srbija je Hrvatskoj dostavila nešto manje od 40 imena njenih državljana protiv kojih je u Srbiji pokrenut postupak, bilo istraga, bilo optužnica. Detalje još ne znamo, ali bi bilo jako zanimljivo doznati da li su na tom spisku, na primjer, i potpredsjednik Sabora Vladimir Šeks i tek nedavno uhapšeni (a bio je i haški osumnjičenik) notorni Tomislav Merčep (ali i ratni zločinac Branimir Glavaš), jer je sasvim pouzdan podatak da su nekadašnji jugoslavenski vojni organi protiv njih podigli optužnicu koja im, međutim, nikad nije uručena, pa nije stala na pravnu snagu.

Kako god slučaj građanina Purde završio, on je sasvim nevažan u državnim pričama obe zemlje. Jedne koja i dalje nosi sramotu logora na koje odbija staviti i spomen-ploče, koja odbija procesuirati logorske mučitelje i dželate i koja se na osnovu priznanja iznuđenih torturom usuđuje raspisivati međunarodne potjernice. I druge, koja apsolutnu nevinost priznaje samo „svojima“, dok za ostale nema ni tu pretpostavku, koja i dalje žmiri pred zločinima nad onima koji bi, po ustavnom slovu, trebali biti jednaki pred zakonom i koja se – kao i Srbija – mentalno nije mnogo udaljila od ratnog i poslijeratnog kaosa, o čemu svjedoči i val protesta koji se valja po Hrvatskoj zbog njoj tako nevažnog građanina Purde.