U drugom terorističkom poduhvatu niko nije stradao, ali više ništa nije bilo isto
TRAGIČNI NESPORAZUM: Brat ubijenog brazilskog mladića
Raspoloženje u Londonu se promenilo: nema više one zadivljujuće ostrvske odmerenosti, neverovatnog stoicizma sažetog u idiomu stiffupperlip, uverenja da se tako nešto više ne može dogoditi. Kao da iščezava raspoloženje prkosnog, samouverenog otpora terorističkom ludilu: Ljudi su uplašeni, ljuti, frustrirani.
Bobiji više nisu fotogenični nasmešeni džentlmeni u uniformama, neizbežni živopisni detalj na foto-uspomenama mnogobrojnih turista. Gradom krstare policajci ozbiljnog lica, manje je turista, ali i vedrih potrošača na Oksford stritu. Gradom krstare policajci u civilu, nije nimalo neobično da je deo grada, ili čak čitav park obeležen policijskom trakom i zatvoren za javnost. Nije neobično ni da vas taj policajac u civilu zamoli da napustite odredjeni kraj. Svi bez reči i objašnjenja slede ove zahteve.
Kada su bombe eksplodirale 7. jula, London je na momente podsećao na one stare filmove u kojima se Englezi tako besprekorno ponašaju za vreme bombardovanja: povredjeni, hitna pomoć, slučajni prolaznici, zaista su pokazivali junački stoicizam, skromnost i dostojanstvo. Gradonačelnik Londona Ken Livingston je kao i ostali političari i sa leva i sa desna, politički korektno i emotivno poručio javnosti: „Stanovnici Londona neće dozvoliti teorirstima da unesu razdor u naše redove, ostaćemo zajedno, solidarni… I zato sam ponosan što sam gradonačelnik Londona…“
I zaista, sledećih dana sve je izgledalo kao da život dalje teče normalno. Gradonačelnik Livingston je čak u ponedeljak posle bombi, otišao na posao podzemnom železnicom. Bila je to jasna, provokativna politička poruka. Sugradjani su sledili njegov primer.
Na internetu na sajtu werenotafraid.com sve je prštalo od hrabrih, odlučnih, solidarnih, ali etnički, verski, politički tolerantnih poruka koje su se svodile na – mi se ne plašimo.
London se mogao pohvaliti i divnim vremenom, turisti su počeli da se vraćaju u velikom broju: velika izložba u Nacionalnoj galeriji privukla je čak 20.000 posetilaca. I pored upozorenja službi bezbednosti da će možda biti još terorističkih napada, preovladavalo je uverenje – ne, život teče dalje.
Drugi teroristički napad sve je promenio. Ipak, bilo je pokušaja da se prkosno nastavi kao da se ništa strašno ne dešava: u živopisnom kraju Šepards buš grin došlo je do jedinstvene ulične veselice, sa pevanjem, igranjem i kriglama piva, naravno! Prilično frivolna reakcija s obzirom na to da je u obližnjoj stanici podzemne železnice pronadjena neeksplodirana bomba.
U drugom terorističkom poduhvatu niko nije stradao, ali više ništa nije bilo isto. Mnoge mirne, ušuškane krajeve Londona zaposeli su pripadnici antiterorističkih jedinica, nekim stanovnicima Londona je savetovano da ne izlaze iz kuća. To je trajalo puna dva dana.
Kada je policija ubila nedužnog Brazilca, strah je porastao za još jedan stepen. Mnogi gradjani Londona, naročito mladji i ne baš anglosaksonski plavokosi i plavooki, suočili su se sa još jednim teškim zadatkom: ne samo da treba da uočiš potencijalnog teroristu i da pametno reaguješ nego moraš i da paziš kako izgledaš i kako se ponašaš da te ne bi neko slučajno zamenio za teroristu!
Kada je milanski Inter otkazao utakmicu u Londonu gradonačelnik Livingston nije krio da se ozbiljno naljutio: „Ne smemo dozvoliti teroristima da promene naš način života. To je njihov cilj!“
Sad se ipak sve promenilo: jedan novinar priča da je morao da prodje policijsku kontrolu da bi otišao da kupi pola litra mleka. Na ulicama više nema mladića i devojaka sa ruksacima na ledjima, ljudi izbegavaju gornji sprat u dabl-dekerima, a jedan televizijski komentator je zabeležio da se u glavnom gradu Britanije udvostručila prodaja bicikla.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
Kolege iz Evropske unije ponovo su besne na premijera Mađarske Vikora Orbana koji je blokirao kredit Ukrajini vredan 90 milijadri evra. Zašto? Pa zato što mu se može da svoje lične interese stavlja ispred jedininstva unutar EU
Rat u Iranu otvorio je pukotine u američkom vojno-industrijskom kompleksu. Dok Donald Trump traži brže povećanje proizvodnje, proizvođači oružja suočavaju se sa ograničenjima kapaciteta, sporim investicijama i neizvesnim budžetskim okvirom
Na samitu u Briselu, lideri EU su jasno stavili do znanja da neće slati vojne snage SAD i Izraelu u sukobima na Bliskom istoku, ističući energetske i humanitarne posledice rata
Semjuel Klinton Hajnot bio je pre dve decenije glavni strateg američkog ratnog vazduhoplovtsva. On objašnjava zašto je Ormuski moreuz slaba tačka napada na Iran, zašto u ratnim uslovima ne može da se obezbedi stopostotno siguran prolaz tankera sa naftom
Prisluškuju li vas? Bez brige – prisluškuju. Prikupljaju li vaše lične podatke? Nego šta. Prate? Sasvim moguće. Prete li vam? Kako je kada to osetite na sopstvenoj koži, pitajte Verana Matića
Istorijski skup od Petnaestog marta nije bio „propuštena prilika“ nego važna stanica u borbi protiv režima. Narod je tada video koga je više, ali sada se vodi drugačija igra
Zbog čega Darko Glišić vreba starije osobe? Kako režim po ko zna koji put hoće da ih prevesla? Šta im Aleksandar Vučić daje desnom, a uzima levom rukom? I šta nam govori dramatično poskupljenje domova za stare
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!