Racionalan i manje mističan

Sedamdesetosmogodišnji njemački kardinal Jozef Racinger, bivši prefekt Kongregacije za doktrinu vjere, bivšeg Svetog oficija, dakle, bivše Svete inkvizicije, i dekan Kardinalskog zbora koji je upravljao Vatikanom u vrijeme agonije Ivana Pavla Drugog – izabran je za „Petrova nasljednika“ i u prvoj gesti svoje pontifikalne funkcije odabrao ime Benedikt XVI . Ovaj izbor nailazi na različite i često posve suprotne ocjene u svijetu, jer svatko u tom izboru učitava vlastita očekivanja i predrasude, kako prema samoj osobi novoga pape tako i prema njegovoj funkciji ili katoličkoj crkvi u cjelini.

Svi kritičari, pa i oni najoštriji, govore o „briljantnom teologu“ koga poznavaoci stavljaju uz bok dvojice najvećih katoličkih teologa prošloga stoljeća (Francuza patera Henrija de Lubaca ili Švicarca Hans-Ursa von Balthazara) i o intelektualcu koji uživa veliki ugled i izvan crkvenih krugova, za što je primjer Jirgen Habermas, koji je s Racingerom vodio značajnu filozofsku raspravu prošloga proljeća. Od imenica i pridjeva nanizanih na naslovnicima svjetskih novina mogla bi se napraviti lijepa kolajna po svačijem ukusu: od anglikanskih tabloidnih anatema „Papa Ratzi“ ili „Božji rotvajler“ preko „Velikog inkvizitora“ i „Panzerkardinala“ pa do osuda koje su došle iz američke homoseksualne zajednice u San Francisku da se radi o „notornom homofobu“.

SKROMNI SLUGA: Teško bi bilo, ali i zaludno, iz njegova golemog opusa koji se otvara interpretacijom pitanja doktrine, u rasponu od ostavštine Augustina, Tome Akvinskog ili Bonaventure pa do genetskog inženjeringa i drugih „pošasti“ postmodernizma, predstaviti koherentnu teološku poziciju, jer, kako sam kaže u homiliji za prošlonedjeljne ceremonije „ustoličenja“, on nije izabran za papu da bi „primijenio svoje ideje“.

Ipak, zanimljivo je izdvojiti nekoliko najnovijih izjava ovog „skromnog i poniznog sluge u vinogradu Gospodnjem“, kako je sebe predstavio s balkona bazilike Sv. Petra odmah nakon izbora, a izrečenih za mise na Veliki petak Ljeta Gospodnjeg 2005: „Koliko samo prljavštine ima u Crkvi… koliko oholosti, koliko samodovoljnosti“; Ili ona gotovo heretička a odnosi se na Crkvu, tu „barku koja tone, koja pušta vodu na sve strane“, ili, ocjena da su za pontifikata Ivana Pavla II „stadioni bili puni, ali crkve prazne“, a koje ukazuju da glavna briga Benedikta XVI možda neće biti toliko obrana kontinuiteta dugotrajnog pontifikata Ivana Pavla II – s kojim ga je vezivalo dugogodišnje prijateljstvo i najtješnja suradnja – koliko kontinuiteta same dvomilenijske tradicije Crkve, pa, i samo u toj mjeri, kontinuiteta u pontifikatu njegova prethodnika.

Ima katoličkih teologa koji ukazuju na razlike između Ivana Pavla II i Benedikta XVI, po kojima je novi papa „racionalniji i manje mističan“ od svog prethodnika, čiji je pontifikat prošao u znaku naglašenog marijanskog kulta.

NOMEN EST OMEN: U pokušajima odgonetavanja koraka koje će poduzeti Jozef Racinger kao Benedikt XVI poseže se i za njegovim izborom imena Benedikt. Po mnogima, to je izraz velikog značenja koji papa pridaje misiji istoimenog mu prethodnika Benedikta XV izabranog samo mjesec dana po izbijanju Prvoga svjetskoga rata, a zbog radikalnog pacifizma, strogog neutralizma i neuspjelih diplomatskih mirovnih inicijativa, Klemanso će ga nazvati „švapskim“, Ludendorf „francuskim papom“, dok će mu jedan Leon Bloa, francuski književnik strogih katoličkih nazora, prišiti nadimak „Pilat XV“. No, sam Benedikt XVI na ovu se temu izjasnio vrlo jasno u junu prošle godine, kad je kao izaslanik Vatikana na proslavi 60-godišnjice savezničkog iskrcavanja u Normandiji izjavio i ovo: „Ako je ikada u povijesti bilo pravednog rata, to je bio ovaj… Ova je tvrdnja utoliko značajnija jer na temelju jednog historijskog događaja pokazuje neprihvatljiv karakter apsolutnog pacifizma.“

Poznati pravoslavni teolog Žan-Fransoa Kolozimo, profesor u Institutu pravoslavne teologije u Parizu, ističe ovih dana kako poziv Benedikta XVI na jedinstvo kršćana pretpostavlja ponajprije ponovnu izgradnju jedinstva same katoličke crkve, uklanjanja njenog unutarnjeg „raskola“. Nakon što je dao bilancu 26-godišnjeg pontifikata Ivana Pavla II, obilježenu ponajviše „izostalim susretom s pravoslavnim svijetom“, Kolozimo naglašava tu vapijuću razliku između uspjeha međuvjerskog dijaloga i neuspjeha ekumenskog dijaloga, dijaloga sa „sestrinskim crkvama“, kao što su protestantske ili pravoslavne crkve, za što odgovornost snosi i dosadašnji prefekt Kongregacije za doktrinu vjere. Kardinal Racinger autor je spornog dokumenta Dominus Jesus, u kojem protestantskim crkvama niječe karakter „istinske crkve“, jer ne priznaju „apostolsko nasljedstvo“, te o njima govori kao „crkvenim zajednicama“. Povodom proslave početka trećeg milenija, 2000. godine, Racinger je uputio svim dijecezama i notu kojom se pravoslavnim crkvama ukida izraz „sestrinske“ i tako, prema ruskim izvorima, onemogućio susret pape Ivana Pavla II i patrijarha Alekseja II.

„Zašto se sa zadovoljstvom Židova i muslimana može jedino mjeriti nepovjerenje pravoslavaca i protestanata?“, pita se Kolozimo i nastavlja kako se neuspjeh ekumenskog dijaloga, velikim dijelom objašnjava ohrabrivanjem „unijatske crkve“ na račun ruske pravoslavne crkve, koja je od 1917. pa do 1945. dala bar isto toliko mučenika koliko i „cjelokupno preostalo kršćanstvo u dva tisućljeća svoga postojanja“.

Osim ovog „vrućeg dosjea“ koji se poklapa sa linijama ekspanzije Zapada kao geostrateškog pojma, a koji bi se mogao pokazati ključnim za pontifikat Benedikta XVI, postoje i drugi veliki izazovi pred kojim se nalazi novi pontifeks maksimus, od problema laiciteta, teologije prosperiteta i njenih „mega crkava “ koje više podsjećaju na Vudstok nego na zajednicu vjernika okupljenih u molitvi, širenja novog „religioznog senzibiliteta “ koji ne zna i ne želi znati za vjeru u Boga koji transcendira ljudsko biće, već za „boga“ koji je izjednačen s terapeutskom metodom ili unutarpsihičkim stanjem… pa sve do pitanja definicije kršćanskih korijena evropske civilizacije ili posve aktualnog pitanja ulaska Turske u Evropsku uniju.

Suvremeni „svijet bez duše i Boga“ našao je u kardinalu Racingeru oštrog tužitelja, i premda njegove „pancer divizije“ nisu u stanju nametnuti moralni poredak svijetu, drugog ozbiljnog protivnika na planetarnoj razini Benedikt XVI nema, nakon propasti crvotočnog Berlinskoga zida.

U intervjuu koji je prošlog augusta dao pariškom „Figaro Magazinu“, kardinal Racinger poziva Stari kontinent da bude ponosan na svoje kršćansko nasljeđe. Nakon što je definirao Evropu kao kulturni, a ne geografski kontinent, on podsjeća kako su obnova Evrope nakon Drugog svjetskog rata i početak evropske integracije bili mogući zahvaljujući ponajviše ljudima koji su imali duboke kršćanske korijene: Rober Šuman, Šarl de Gol, Konrad Adenauer ili Alčide de Gasperi, i kako je opasno „tajiti tu stvarnost“. Naglašavajući kako je Turska u povijesti uvijek predstavljala drugi kontinent, u stalnom kontrastu spram Evrope, i kako bi bila „greška“ izjednačiti ta dva kontinenta tako što bi se primila Turska u Evropsku uniju, Racinger nastavlja: „Turska, koja se smatra laičkom državom, ali na islamskom temelju, mogla bi pokušati osnovati jedan drugi kulturni kontinent sa susjednim arapskim zemljama i tako postati protagonist jedne kulture koja posjeduje svoj vlastiti indentitet.“