Poraz velikih partija

Prošle nedjelje obavljeni su parlamentarni izbori u Hrvatskoj: rezultat je praktično izjednačio dvije najveće i glavne stranke, Socijaldemokratsku partiju i Hrvatsku demokratsku zajednicu, ali im je dodao šahovsku pat-poziciju, koaliciju nezavisnih lista Most s 19 mandata, bez koje niti jedan „tabor“, uvjetno lijevi i desni, ne mogu sastaviti vladu i buduću vlast.

Jedino je Boris Dežulović, hrvatski novinar i pisac, u Mostaru te izborne nedjelje vidio simboliku: ovi su izbori bili 8. novembra 2015. godine, 22 godine nakon što je u hrvatsko-hercegovačkim vojnim redovima donesena odluka da se 9. novembra 1993. godine sruši čuveni Mostarski most.

Nitko se te godišnjice osim njega nije sjetio, a trebali su tako posvađani međusobno i socijaldemokrati i hadezeovci da se prisjete, ako ni zbog čega drugoga – dok se slažu oko gradnje Pelješačkog mosta, koji bi trebao prekoračiti ono malo „meandrirajuće“ granice između dviju država – onda zbog toga što ih je sad u njihovim političkim ambicijama blokirala koalicija Most, raznorodna ekipa koja je – kao u Srbiji tzv. bijeli listići i apstinenti – prikupila glasove onih građana kojima je zlo i od SDP-a i od HDZ-a, pa su odlučili svoj glas dati nekom sasvim drugom; koliko i drugačijem, ostaje da se vidi.

ČINJENICE I PROGNOZE: Izborni rezultati kažu ovo: i HDZ i SDP dobili su po 56 mandata. Tome HDZ-u treba u startu pribrojati još tri mandata dijaspore (uglavnom iz Bosne i Hercegovine), ali SDP-u su se odmah pridružila tri mandata Istarskog demokratskog sabora (IDS), a mogu računati i na pripadnike manjina. Sasvim sigurno na srpske glasove, sa tri mandata, ali i još nekim brojem od ukupno njih osam „manjinaca“ u saboru.

Svejedno, nijedna od dvije najveće stranke nema šansi bez pomoći koalicije Most sastaviti većinu od 76 zastupnika (od ukupno 151). U trenutku kad nastaje ovaj tekst (utorak poslije podne) više je glasina nego provjerenih informacija. Svi su iznenađeni rezultatima – i HDZ i SDP, koji se još svađaju tko je „relativni pobjednik“ ovih izbora – ali ponajviše koalicija nezavisnih lista Most, čiji su (relativno malo poznati široj javnosti) predstavnici i javno priznali da ovakav rezultat nisu očekivali.

Sad traju pogađanja i trajat će idućih dana. Po političkim i inim analitičarima, nekoliko je opcija. Prva, da se Most prikloni jednoj od stranaka i njihovih koalicija i da uđu u izvršnu vlast zajedno s njima. Druga, da se ne priklone niti jednoj opciji, nego da podrže manjinsku vladu ili HDZ-ove „domoljubne koalicije“, ili SDP-ove koalicije po kojoj „Hrvatska raste“. Treća je opcija da, jednu ili drugu grupaciju, ucijene svojim programom i s jednom od njih uđu u vlast, ali da njihov bude premijer (ništa čudno: sjetimo se kako je Ivica Dačić postao premijer Srbije). Četvrta je da ne podrže nikoga, pa da se ide na nove parlamentarne izbore, a peta da SDP i HDZ naprave nekakvu – po uzoru na Njemačku i Austriju – „veliku koaliciju“, što je ujedno i najneizglednija opcija, jer bi u tom slučaju i jedna i druga stranka uzrokovale bijes svojih ionako svjetonazorski suprotstavljenih birača.

O tome tko god se iole interesirao, zna sve: SDP je u prošlom svom mandatu bio uglavnom stranka koja ništa radikalno nije mijenjala, a morala je, s obzirom na sve što ju je snašlo kad je vlast preuzela, sve ono što je devastirano tokom prethodne vlasti HDZ-a. Tek u posljednjoj godini mandata počeli su se baviti svojim poslom, zabilježili mršava poboljšanja u državnom budžetu, ali građani su dotle u velikom broju osiromašili i našli se pod udarom ovrha – srpski: izvršenja – i deložacija i još koječega. Slika Zagreba, na primjer, sve je poraznija, sve je više prizora u kojima građani kopaju po kontejnerima i skupljaju prazne flaše i konzerve ne bi li dobili pola kune po prikupljenom, a čak se i tu najavljuju restrikcije.

S druge strane, HDZ je obećavao silne promjene: te da će zemlju privredno oporaviti, te imaju nekakav silno obećavajući njemački ekonomski program, te će vratiti dostojanstvo „hrvatskom narodu“, pa se neće više moći bez krivične odgovornosti rušiti hrvatske svetinje, poput „istine“ o Domovinskom ratu, i još onoliko obećanja koja su obećavala pravu policijsku državu u kojoj u svoja četiri zida možeš što hoćeš lajati, ali u javnom prostoru ima da se držiš partijski ustanovljene istine.

LIČNA KARTA MOSTA: I tu se pojavio Most: prvi predvodnik je Božo Petrina, mladi tridesetšestogodišnji gradonačelnik Metkovića, psihijatar po struci, koji je od gubitaške općine uspio napraviti „normalno-ekonomičnu“ lokalnu samoupravu. Smanjio je besmislene troškove, u početku i plaće u općini, burazerske poslove i sve ostalo što je i naša svakodnevica, pa je situacija krenula nabolje. U ono malo njegovih istupa koliko ih je hrvatska javnost mogla vidjeti, odavao je čovjeka koji je pošten, koji hoće dati nešto za zajednicu rukovodeći se javnim, a ne svojim privatnim interesom, koji je konzervativan i koji se neće izjašnjavati o tradicionalnim traumama hrvatskog društva, tipa ustaše-partizani.

Drugi istaknuti član Mosta liječnik je Drago Prgomet, koji je bivši član HDZ-a kojega je napustio nakon sukoba s Tomislavom Karamarkom. Nakon izbora je javnost uzbudio izjavom da poštuje legitimitet i jedne i druge stranke, ali da o novom mandataru odlučuje Most, „a to neće biti ni Karamarko, niti Milanović“. Usput je bio jako iznenađen kad je u utorak čuo čaršijsku glasinu da je upravo on, Prgomet, budući mandatar nove vlade. I o njemu će se još čuti, ali je činjenica da je upravo to što se sukobio s Karamarkom i to što je napustio HDZ ono što intrigira i zainteresirane i javnost: može li se pomiriti sa Karamarkovim HDZ-om?

Najkoloritniji lik iz Mosta je Stipe Petrina, načelnik općine Primošten, koji je na svom terenu napravio vrlo slično onome što je napravio i Petrov: pokazao poštenje u vođenju općinskih poslova, smanjio korupciju i s time se približio građanima bez uobičajenog populizma. Ne samo to, on je bio istinski branitelj u ratu, nije se time okoristio – bar tako kažu upućeni – a danas kaže da će istog trenutka ako se koalicija Most odluči za HDZ, on koaliciju napustiti. Zalaže se za tzv. vladu nacionalnog jedinstva, u koju bi ušli predstavnici svih stranaka koje su prešle izborni prag, trgovanje sa dvije najveće stranke naziva izdajom nacionalnih interesa, a pred Mostom je – kaže – borba možda čak i važnija od one iz 1991, jer tad je bila borba za opstojnost države, a danas za ekonomsku opstojnost. Ako bude drugačije, ako Most pristane na koalicije, to će biti kraj Mosta – kao i ono „filmsko“ rušenje (Hajrudinovog) mosta na Neretvi, reče on.

U međuvremenu, vijesti stižu jedna za drugom i teško ih je provjeriti. Aktualni premijer Zoran Milanović, po nekim medijima, već je u izbornoj nedjelji napravio neke „mostove“ ka Mostu, a prvi ih je u postizbornoj noći pozvao na suradnju. Karamarko i njegovi su u utorak najavili početak pregovora, Most je to demantirao, ali se pojavila i vijest da se Karamarko toga dana vidio s nadležnima na Kaptolu koji je – tvrde neki – također politički faktor, pa se usput provlači i priča da je metkovićki Božo Petrov blizak crkvi, jer mu je netko od crkvenih ljudi rođačkog porijekla posudio novac za stan ili kuću, a da je i sam naginjao crkvenom pozivu, da je bio blizak franjevcima, pa da se tek potom predao medicini.

REFORME ILI POGODBE: Tek sada izlaze i neki njihovi, Mostovi, reformski zahtjevi ispod kojih – kako kažu – neće. Tu ima svega i svačega, opisanog na načelnoj razini, od ekologije do poljoprivrede i lokalne samouprave, pa tako i – sudeći po onome što je objavio portal index.hr u utorak po podne – Most, navodno, kaže: „O micanju uhljeba i racionalnijoj javnoj upravi posljednjih smo dana mogli dosta toga čuti. Za Most racionalna javna uprava podrazumijeva paket reformi u svim dijelovima organizacije države i lokalne samouprave, počevši do smanjenja broja saborskih zastupnika, izmjene izbornog zakonodavstva, smanjenja broja teritorijalnih jedinica, reforma lokalne samouprave ne samo u odnosu na broj lokalnih jedinica nego prvenstveno i na način njihove organizacije i međusobne operativne povezanosti u određenim poslovima i ulogama koje nadilaze posebno jedinice lokalne samouprave s manjim brojem stanovnika, prijelaz dijela dužnosnika u volonterske službe, smanjenje broja državnih agencija, optimizacija radnih procesa i uklanjanje administrativnih barijera i nepotrebnih „poslova“ itd…“

Dobru dijagnozu rezultata donio je riječki „Novi list“, iz pera Denisa Romca, koji piše: „Jedini istinski pobjednik ovih izbora zapravo je Most, politička grupacija koja do prije mjesec ili dva jedva da je postojala na nacionalnoj političkoj sceni, a danas je postala treća politička snaga u zemlji. Bez Mosta ni Karamarko ni Milanović ne mogu politički kapitalizirati osvojene mandate. I zato je ovo jedinstvena situacija za Hrvatsku. Tek nakon ovih izbora, naime, treća politička snaga ozbiljno je zaprijetila tradicionalnom duopolu HDZ-a i SDP-a, što se nikad nije dogodilo u dva i pol desetljeća višestranačja u Hrvatskoj. No, ni Most neće baš uživati u svojoj pobjedi. Pred Mostom je, zapravo, najveće iskušenje. Ta politička grupacija, koja i nije prava stranka – riječ je o politički labavom i ideološki fluidnom savezu lokalnih čelnika – na lokalnoj razini otkazala je poslušnost velikim strankama, ponajprije HDZ-u, pokušavajući dokazati da tzv. treći put u Hrvatskoj ipak nije iluzija.

Ključ njihova uspjeha krije se u njihovom obećanju da će dekonstruirati HDZ-ov i SDP-ov politički monopol i njihov klijentelističko-partitokratski sustav, koji opstaje bez obzira na to je li na vlasti lijevi ili desni blok. Budućnost Mosta, pak, ovisi isključivo o ovom protuslovlju: njegovi čelnici obećali su biračima da će odoljeti sirenskom zovu vlasti, dok formiranje buduće vlade nije moguće bez njihove potpore. Ustajala hrvatska politika ulazi u jedan veliki eksperiment, kojem je zasad nemoguće prognozirati ishod.“

Ishod je, međutim, već prognozirao srpski premijer Aleksandar Vučić svojom brzopletom čestitkom Tomislavu Karamarku, u trenutku kad još nije bilo jasno da su HDZ i SDP izjednačeni u broju dobijenih glasova. Ministarka vanjskih poslova Vesna Pusić komentirala je to, kako tumačimo, zovom jednih nacionalista da u susjedstvu pobijede isti takvi, a za srećan kraj to nema nikakvog upliva: ovi iz Mosta su ideološki raznoliki ili bar još neuhvatljivi, na „groblje velikih lidera“ – što kaže novinar Marinko Čulić – otišli su i Ivo Josipović i Jadranka Kosor, a sa sitnim snagama su opstali nekad veliki, poput ratnog zločinca Branimira Glavaša koji će, bez obzira na odluke Mosta, i dalje odlučivati u Hrvatskom saboru.

A to je činjenica koja – kad se pogleda preko hrvatskog plota na srpsku stranu – i dalje govori o odnosima među državama i narodima i koja je, makar i ovako periferna u konkretnom slučaju, nekakva konstanta.