Za nas koji dolazimo sa Balkana sve deluje kao paralelni univerzum. Ovde nema drame i vidljivih prenaglašenih emocija. Postoji jedno temeljno uverenje da je život ozbiljna stvar, ali da se u toj ozbiljnosti mora naći prostor za igru, harmoniju i nežnost. I da se to ne postiže slučajno, nego vežbom, redom, kulturom
Postoji nešto duboko uzvišeno i zbunjujuće u tišini japanskog jutra. Ne govorim o muku zamračene hotelske sobe u zoru ili tišini koja se širi hramovima, dok njima, iz poštovanja prema nepoznatom, nečujno hodate. Govorim o tišini gradskog metroa u koji ulazite sa hiljadama ljudi bez ijednog zvuka, o nestvarnom miru ulica kojima hodate dok pored vas prolazi nebrojeno ljudi i automobila, o odsustvu svake pompe i galame tamo gde ih vaš sluh najviše očekuje. Larma, graja i buka ne postoje u rečniku Osake, ali ipak, Osaka nije nema.
Ovaj grad vas prvo podseti da ste samo gost i da, u skladu sa tim, sebe prebacite na japanska podešavanja. Sa jedne strane, to znači pomeranje sata sedam časova unapred, dok sa druge znači pomeranje svesti unazad, u prošlost, u jednostavno, u red. Tako usklađeni sa frekvencijom Japana, spremni ste da upoznate Osaku – grad kontrasta, bogate istorije, najbolje hrane i blagih osmeha, grad spokoja.
HRANA KAO FILOZOFIJA
fotografije: z. pavlovićHARMONIJA: Osaka
Ako bi Japan bio metafora za dom, Osaka bi bila njegova kuhinja. U ovom gradu se ne jede tek tako, bez reda i s nogu. Ovde je obed ritual, a hrana se ne služi samo za stomak, već i za dušu i karakter. Grad me je nahranio na mestima gde bih u Beogradu prošla nesvesno – u podrumima, malim zbijenim gostionicama smeštenim u haustorima zgrada, prostorima koji izgledaju kao da prodaju rezervne delove za automobile, a ne najbolji ramen koji sam ikada probala. Bez dekoracije, nepotrebnog luksuza, bez viška. Samo tačno onakva hrana kakva ti zasiti i stomak i srce.
Osim na desetine načina pripremanog sušija, neizostavnog ramena i čuvenog kolača kasutera, u Osaki ćete imati jedinstvenu priliku da probate okonomiyaki, japanske palačinke od kupusa, testa i raznih dodataka, kao i popularni street food takoyaki, kuglice od komadića hobotnice. Moj favorit će zauvek biti ramen.
DOTONBORI U TRI ČINA
Čuvenu četvrt Dotonbori ne treba samo obići, treba je obilaziti. Koliko god puta da zađete u uske ulice preplavljene turistima, možete da birate da se u njima tako izgubljeni satima besciljno šetate.
Prvi susret sa Dotonborijem ostavlja vam utisak zaslepljenosti logoramom kojom se krećete, nepreglednim radnjama, restoranima, malim zanatskim radionicama i blagom napetošću hoćete li sve stići da obiđete i šta ako baš ta četvrt krije sve što vam je ikada bilo (ne)potrebno da kupite. Kada vas taj, prvi, plitak nagon prođe, zapravo shvatite da ste na izvoru mnogo većeg nematerijalnog bogatstva oličenog u kulturi zbijenoj u uskim ulicama, koje kriju još jedan važan deo priče o Osaki. Dotonbori živi 24 sata, a tamo je svako došao po svoje – turisti po porciju selfija na kanalu i street food za mamurluk, lokalci po predah od napornog radnog dana. I sve to bez tenzije, stresa i prekih pogleda. Jer, svi pripadaju.
foto: z. pavlović…
Sa nestajanjem prvih znakova džet lega nestaje i osećaj da ste došli u grad dalek hiljadama kilometara od vašeg doma. Nestaje i ona nelagoda od preterano čistih ulica i džepova punih papirića, jer zašto nigde nema nijedne kante za smeće. U Osaki brzo postajete lokalac i, iako velika većina njih ne zna ni reč engleskog jezika, sporazumećete se rukama, osmehom i najvažnije – strpljenjem. Osaka će vas prigrliti, nahraniti, prevesti, ugostiti, ali najbitnije, ona će vas naučiti kako da usporite i osvrnete se na ono što je zapravo vama važno.
I možda je ovaj utisak baš toliko jak i idiličan upravo zbog toga što prvi put nisam povela nijedan ozbiljniji razgovor sa nekim lokalcem o tome šta ga muči, zašto je ponekad tužan i ko je njega i kada izneverio. A nije da nisam imala priliku. Jedne večeri, umorni od hodanja i znajući da nemamo mnogo vremena za predah, počeli smo gotovo panično da pretražujemo barove u blizini. Na mapi ih je bilo na desetine, a oko nas nijedan vidljiv golim okom. Noćni život Osake sakriven je u podrumima, haustorima, na spratovima zgrada sa zavučenim ulazima. Posle nekoliko minuta tumaranja ukrug, pronalazimo bar – podrumski speakeasy prostor, gust dim, paralelni svet. I u njemu vladaju pravila, samo druga.
Kultura grada prenesena je i na Yumeshimu, veštačko ostrvo na kome se trenutno događa Expo 2025. Iako je već prvog dana tu svetsku izložbu posetilo više od sto hiljada ljudi, svi su strpljivo satima čekali da uđu, a zatim ponovo satima čekali u redovima za posetu paviljonima raznih svetskih zemalja, ali i onim koje su kreirale čuvene japanske i svetske arhitekte.
Osaka broji gotovo tri miliona stanovnika, a kao treći najveći grad u zemlji ne zaboravlja svoje trgovačke korene, koje slavi kulturom u kojoj su gostoljubivost, praktičnost i otvorenost ukorenjeni u svakodnevni život. U njegovom karakteru već postoji ono što ovih dana na Yumeshimi svet pokušava da nauči – kako da unaprediš, osnažiš i povežeš živote svih u zajednici.
Za nas koji dolazimo sa Balkana, Osaka opet deluje kao paralelni univerzum. Ovde nema drame i vidljivih prenaglašenih emocija. Postoji jedno temeljno uverenje da je život ozbiljna stvar, ali da se u toj ozbiljnosti mora naći prostor za igru, harmoniju i nežnost. I da se to ne postiže slučajno, nego vežbom, redom, kulturom. U tom smislu, tema Dizajniranje budućeg društva za naše živote nije toliko futuristička koliko je urgentna. Kako će izgledati društvo koje uspe da izgradi ravnotežu između napretka i smisla ne zaboravljajući na element igre. Taj odgovor ćemo pokušati da pronađemo u Beogradu 2027. godine.
UMESTO KRAJA
I dok hodam natrag i spremam se za povratak u Beograd, svesna sam da moj mehur japanskog spokoja polako puca. Ali sada znam za još jedno mesto na koje ću se (možda) vraćati po isti. To je Osaka – grad bez mnogo engleskog, sa mnogo čovečnosti.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
U čemu se sastoji delotvoran otpor totalitarizmima i falsifikovanju sećanja? Srđa Popović je ukazivao na srpski primer. Otpor falsifikovanju prošlosti sastoji se u stvaranju simbola koji nas ponovo povezuju i koji deluju kao pesak koji smo bacili u zupčanik falsifikatorske mašinerije. Otpor je u podsećanju na to kakva je stvarnost i u ponovnom uspostavljanju zajedničkih tačaka
Od presude protiv Marin Le Pen i njenog Nacionalnog okupljanja, na koju su gotovo svi već pomalo zaboravili, Francusku potresaju sve mračnije afere prošarane mimovima Makronovih (u najmanju ruku) bizarnih dogodovština, a sve na fonu dubokog političkog tavorenja i laganog posrtanja pod teretom krize budžeta i javnog duga. Čak ni nedavna pobeda PSŽ u Ligi šampiona nije mogla da prođe bez “očekivano” tragičnih incidenata, što je samo još jedan od pokazatelja daleko šire društvene krize u koju je Francuska zapala
Zemljotres magnitude između 5,8 i 6,2 stepena Rihtera pogodio je u utorak ujutru Marmaris u Turskoj grčko ostrvo Rodos. Jedna devojčica izgubila je život, na desetine ljudi je povređeno
Zakleo se Vučić u vlast i u med da će u Kosjeriću da zavede red, mogla bi da glasi pesmica o apsurdno brutalnoj funkcionerskoj kampanji koja se vodi u ovoj malenoj opštini
Izgleda da je predsednik Srbije momački nagazio na žulj Putinu. Zašto? Zato što mu Zapad možda i može pomoći u pokušaju da izađe na kraj sa studentima i velikim delom pobunjenog društva, a Moskva ni u teoriji
Predsednik Srbije Aleksandar Vučić pokušava da uništi srpske Univerzitete kako bi opstao na vlasti. Ne shvata pritom da bez Univerziteta gubi društvo iz kojeg, kao i svaki parazit, isisava životodavne sokove. On ubija ono što ga drži u životu
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!