Kapitalistički staljinizam ili staljinistički kapitalizam

Napad hrvatskog predsjednika Ive Josipovića na saborskog zastupnika i predsjednika Srpskog narodnog vijeća Milorada Pupovca – a tema se u hrvatskim medijima i dalje „proizvodi“ – neminovno dovodi do pitanja u kakvom su stanju danas mediji u Hrvatskoj; Pupovac i SNV su, naime, izdavači manjinskog tjednika „Novosti“, koji je po mnogima jedan od posljednjih bastiona tzv. ozbiljnog novinarstva.

Hrvatska je zadnjih godina ostala bez ijednog kritičkog medija, kaže za „Vreme“ novinar Boris Rašeta, nabrajajući: nestao je „Feral Tribune“, u misterioznim uvjetima bankrotirao je „Nacional“, ovih je dana ugasnuo i tjednik „Forum“, kojega je izdavala austrijska Stirija („Večernji list“, „24 sata“…). Pad novinskih naklada i megalomanske ambicije većine izdavača, nakladnike novina gurnuli su u ovisnost o velikim poduzećima ili politici. Prvi osiguravaju reklame (zauzvrat bezuvjetno očekuju lojalnost), a ovi drugi niz povlastica: kredite pod povoljnim kamatama, izuzeće od krivičnog progona, savezništva s tajkunima… Danas je u Hrvatskoj nemoguće proizvesti rentabilno izdanje, tjednik, dnevnik, na temelju naklade, kaže Rašeta i dodaje da je u tim uvjetima nemoguće, u velikom i ozbiljnom mediju, otvoriti ijednu traumatičnu temu. „Hrvatska je mala država, kako bi rekao Igor Mandić – to je država garsonjera – svi se poznaju, ja tebi serdaru ti meni vojvodo, i tu nema iskakanja iz šina.“

ŽUTE ZABLUDE: „Stanje medijskih sloboda danas u Hrvatskoj lošije je nego ikada. Znam da će zvučati jezovito, ali sada je čak gore nego u Tuđmanovo vrijeme. Jest da je spomenuti gospodin volio uređivati televizijske dnevnike i naslovnice najtiražnijih novina direktno iz svoga kabineta, što u tehnološkom smislu podsjeća na kamenu sjekiru ili drveni plug, i danas tih primitivnih metoda više nema“, kaže Marinko Čulić, jedan od najboljih hrvatskih političkih komentatora, prisjećajući se da su tih 90-ih godina postojali „mali, ali žilavi džepovi novinarskog otpora“, od kojih se najduže održao „Feral Tribune“, koji su čuvali dignitet medijske struke i nisu bili spremni oko toga praviti kompromise.

Otkud takva depresija kod novinskih (novinarskih) poslenika? Pogotovo kad se u obzir uzmu brojke, na koje podsjeća Zdenko Duka, novinar „Novog lista“ i predsjednik Hrvatskog novinarskog društva. Jedno istraživanje glavnog distributera novina u Hrvatskoj „Tiska“, koje je predstavljeno prije dva mjeseca, kaže da je ukupna prodaja novina u Hrvatskoj otprilike jednaka onoj iz 2006. godine. Prodaje se 15-ak posto više novina nego 2003. godine, ali i isto toliko manje nego rekordne 2008. godine.

Svi će, pritom, kukati kako se smanjio prihod od oglasa i reklama, pa će zato novinarima plaće i honorari biti drastično smanjivani, time će se pravdati i silna otpuštanja novinara; ta brojka se u Hrvatskoj već izražava u hiljadama.

Milivoj Đilas, novinar koji je neko vrijeme bio u poslovnoj hijerarhiji Europa Press Holdinga, daje brutalnu definiciju: mediji su danas „zarobljeni u smrtonosnoj spirali najneukusnijeg podilaženja oglašivačima kombiniranog s najprofanijim sadržajem koji se nudi čitateljima“. U svom ogledu o „devet zabluda hrvatskog novinarstva“, kojega neki profesori Fakulteta političkih znanosti u Zagrebu preporučuju studentima, on kaže da se „dominacija infotainmenta“ (žutilo, jednostavni jezik), kovanice pod čijim se plaštom u medijima potpuno izbanaliziralo i najznačajnije društvene teme, čini jedinom konstantom hrvatskih medija u postsocijalističkom razdoblju. „U takvom okruženju sve je teže, pa čak i besmisleno propitivati društvenu i političku ulogu novinara.“ U devet zabluda, tu je i činjenica da postoje silni novinarski fakulteti koji izbacuju kadrove koji nikome ne trebaju (pa sa sve masterima i doktoratima), i potcjenjivanje čitalaca i zloupotreba novinara koji svi moraju pisati o svemu, o prešućivanju i „spinovanju“, i to da su novinari jedini u medijskom biznisu kojima ne pripadaju nikakvi bonusi (za razliku od menadžmenta i ostalih), te da je „sustav vrednovanja nečijeg rada u novinama bio, nažalost, razrađeniji u socijalizmu nego što je danas“. To je ono što Viktor Ivančić jasno definira: „Nekada je strah bio u funkciji političke zaštite sistema, a danas je tjeskoba dio samoga radnog procesa, takoreći dio novinarskog teksta. Kada Ninoslav Pavić, vlasnik najveće medijske kompanije u Hrvatskoj (EPH), izjavljuje da je novinar najkorisniji kada strepi, on dobro zna što govori: ta strepnja je pretpostavka njegova profita i osnovni element korupcijske zone iz koje taj profit dotječe.“

OBMANA I LAŽ: Ivančić kaže i to da je, generalno uzevši, današnje hrvatsko novinarstvo, prije svega korumpirano, a punktovi otpora takvome stanju rjeđi su nego ikad. Tzv. slobodno tržište, kaže, razvija se tako što se ekonomska, medijska i politička moć sve čvršće uvezuju, postajući jedna te ista vladajuća sila, koja onda po uzoru na djelovanje mafije preuzima patronat nad svime, uključujući „demokraciju“. Josipovićev napad na „Novosti“, kaže on, bio je klasična demonstracija takve komprimirane moći: šef države organizirao je politički i ideološki odstrel, ali zato da zaštiti kapital i profite svoga prijatelja, a vjerojatno i svoj udio u kolaču, dok su ga u svetoj misiji podupirale najveće medijske korporacije. Vrhunac je, kaže, bio kada je „Jutarnji list“ pompozno objavio „pisma podrške“ što su ih „građani“ slali Uredu predsjednika, pošto ih je Ured prethodno proslijedio lojalnome uredništvu. „To već nije radio ni pokojni Franjo Tuđman. Tehnika više nalikuje onoj iz ranih godina Titove vladavine. U tom smislu svjedočimo nekoj vrsti kapitalističkoga staljinizma, ili staljinističkoga kapitalizma, svejedno“, kaže Viktor Ivančić.

Marinko Čulić kaže da se, za razliku od vremena u kojem se još jasno prepoznavala granica između „mi“ (novinarska struka) i „oni“ (politika ogrezla u kriminal ili zločin, a najčešće u oboje), danas nalazimo u vremenu kad ta granica više nije potrebna. Danas je, ironičan je, blagotvorno vrijeme demokracije i urastanja u Evropsku uniju „što se, istinabog, vrlo brzo pokazalo kao poprilična obmana i laž, ali o tome više nije imao tko javiti“. I kaže, u normalnim situacijama o obmanama i lažima izvještavaju mediji, ali samo pod uvjetom da oni sami nisu obmana i laž, a baš to se dogodilo.

Za srozavanje medija okrivljuju se bogati poslovni krugovi koji su ih okovali marketinškim lancima i sada oni funkcioniraju kao neka vrsta biltena kapitalističkih centralnih komiteta. U tome ima dosta istine, ali to je i demagoška magla ako zanemari da je to moguće jedino ako dobije „demokratski“ blagoslov političara. Trenutno, za to najbolji primjer pruža najveća novinska kuća EPH, koja je neka vrsta oglasne table glavnog „drmatora“ u hrvatskom kapitalizmu, Todorićevog „Agrokora“. Ali, to nije nikakva prepreka da istodobno radosno ne bude i reklamni pano socijaldemokratskog šefa države Ive Josipovića, zaključuje Čulić.

Đilas jasno kaže: problemi počinju u menadžmentima medijskih kuća, koji od svakog projekta očekuju brzi povratak uloženog novca, što je vrsta nemoguće misije u maloj i siromašnoj državi. Da bi se postigao brzi rezultat, dozvoljen je drastično veliki upliv odjela prodaje oglasa na uređivačku politiku, što se povremeno pretvara u otvorenu cenzuru.

Marketing u medijima, konačno, kaže on, shvaćen je kao puko nabavljanje novca od oglasa, a ne kao sveukupna strategija nastupa i prezentacije nekog medija na određenom tržištu. On više nije infrastrukturna podrška mediju, već njegov pokretač.

KRUHOBORSTVO: Čulić to isto slikovito kaže: mediji u Hrvatskoj danas nalikuju na ljude-sendviče, koji s jedne strane nose poruku jednog klijenta, a s druge drugoga, i jedino nema prostora za neku njihovu poruku. Ali, oni se ne žale, ionako je nemaju!

Najzanimljivije je što novinari koji upozoravaju na eroziju medijskih sloboda, na gušenje kritičke riječi, na porast broja zabranjenih tema i slične notorne pojave, u očima većine sve češće bivaju doživljavani kao patetični gnjavatori, žaljenja vrijedni dosadnjakovići koji prežvakavaju neke odavno odbačene matrice, kaže Viktor Ivančić. „Makar sam dosta otvrdnuo na kolektivni debilitet, to me u ovim godinama pomalo zastrašuje“, kaže on, dodajući da te „dosadnjakoviće“ mlada garda gleda „u čudu, s istinskim nerazumijevanjem, a i oni njih“, i da što su mlađi – paradoksalno – to su praktičniji, ozbiljniji i okorjeliji, pa usvajaju egzistencijalnu ucjenu kao presudan profesionalni kriterij. Zaključuje da se dobar dio njih iskreno pita „o čemu te rijetke zaostale novinarske odrtine uopće baljezgaju, zašto naturaju apstrakciju ‘slobode’ iznad realnosti svakodnevnog kruhoborstva, kako mogu biti tako stari i tako infantilni“, te da je to vjerojatno „odgojno-obrazovni učinak kapitalističkoga procvata“.

Rade Dragojević, urednik „Novosti“, smijenjen zbog teksta „Obadva su pala“, ima rješenje koje, nažalost, nije provodivo. On kaže da nezavisno novinarstvo nije brana pred političkim pritiscima, „pa kad je već tako, valjalo bi odustati, u ime navodne objektivnosti, od novinarskog opsluživanja vrijednosti dominantne političke klase“.

I da, svaka sličnost sa srpskom medijskom scenom sasvim je slučajna.