

Lični stav
Kome treba genocidni narod
Ispraćaj osuđenog ratnog zločinca Ratka Mladića uz vojne počasti logičan je epilog decenijske medijske i političke rehabilitacije
Izopačenim režimima ove vrste treba po jedan dinko gruhonjić na svaka dva-tri meseca kao pogonsko gorivo. On(a) će nešto reći, oni će mu/joj dopisati deo teksta koji im je potreban ili će ga protumačiti na sebi svojstveno bolestan način i zatim tu opaku konstrukciju rastrubiti na sve četiri strane sveta, i eto efekta zvanog “shit hit the fan”
Naša groblja prepuna su žrtava Tamare Skrozze. Prednjači, sasvim prirodno, somborsko gradsko groblje. Čak ni živi se ne usuđuju da naglas izgovore njeno ime, samo nešto promrmljaju ili bace aluziju krsteći se po triput, nakon čega jato vrana uznemireno prhne put neba, dok se strah taloži nad ravnicom kao pepeo što kulja iz garavih odžaka koje su odavno napustile rode bežeći sa tog mesta okovanog prokletstvom.
Kasnije, preselivši se u glavni grad i postavši javna ličnost, i Skrozza je znatno proširila svoj zločinački repertoar, da bi, evo, sad došla i do ubistva predsednika države. Ne, ne bojte se, predsednik je živ i na sigurnom i sve moždane funkcije su mu u norm… uobičajenom stanju, ali samo zato što ga ova država dovoljno dobro čuva od onih koji ne vole ni njega, predsednika, pa samim tim ni nju, državu. Tako da je i Tamara dolijala na vreme, koordinisanom akcijom pod šifrom “Tupoljev 2024”.
Mora da se šalim? Naravno da se šalim. Ali, zašto vam onda ništa nije smešno? Zato što tako biva kad Informer i slični uzmu da se šale pa vas zapandrče, sve sa imenom i likom, na naslovne strane i u udarne vesti iz besvesti, proglase vas atentatorom i teroristom, pa vi sad živite s tim kako znate; i vi i vaši bližnji, koji nemaju vašu kakvu-takvu oguglalost na maligne laži.
“Dospeti na naslovnu stranu” svugde je neka vrsta društvenog uspeha, ali ne i u Srbiji, jer ako vas, recimo, Informer stavi na front pejdž, a niste ni Vučić ni neko od njegove dvorske posluge, to nikako ne sluti na dobro: radije proverite da li vam je pasoš u ispravnom stanju i da li vam jatak održava planinsku pojatu urednom i snabdevenom cepanicama. Jer ste se svakako našli na poternici, samo još treba videti šta je vaš magnum krimen za danas.
Enivej, Skrozza ovih dana prolazi ne kroz toplog nego vrelog zeca zato što je u jednoj televizijskoj emisiji rekla kako joj se čini da bi štošta danas u našim životima bilo bolje da je famozna noć između 5. i 6. oktobra 2000. izgledala bitno drugačije, i da su neki ljudi tada trajno nestali iz naših života, za dobro svih nas. I njihovo, pridodajem.
Možda je Tamara mogla reč i misao i obazrivije sročiti, da ne ostavi ni milimetar prostora trovačima, mada opet teško da bi je zaobišao javni progon. Izopačenim režimima ove vrste treba po jedan dinko gruhonjić na svaka dva-tri meseca kao pogonsko gorivo. On(a) će nešto reći, oni će mu/joj dopisati deo teksta koji im je potreban ili će ga protumačiti na sebi svojstveno bolestan način i zatim tu opaku konstrukciju rastrubiti na sve četiri strane sveta, i eto efekta zvanog “shit hit the fan”.
Jasno je njima, dakle, da ta strašna, krvožedna Skrozza nije ni rekla ni želela reći da je kolovođe naše bede, sramote i nesreće trebalo pobiti, nego da je trebalo, ako hoćete da upotrebimo i tu reč, revolucionarno delegitimisati njihovo buduće sudelovanje u javnom i političkom životu. Preventiva je pola zdravlja! To je samo po sebi drastično i vrsta je istorijskog presedana, ali postoje situacije koje zahtevaju takav demonstrativan diskontinuitet. To ne znači da zbog toga neko treba da popije metak ili omasti konopac. Ali može i treba da znači da treba da plati zakonu ono što mu je ostao dužan. Počevši od te noći, zašto da ne? Bilo je dovoljno slobodnih ležajnih kapaciteta u najuglednijim srpskim zatvorima.
Ne govorim ovo ni napamet ni sa tzv. naknadnom pameću. Prva kolumna koju sam napisao posle 5. oktobra 2000. bila je zgroženi protest zato što su neki demonstranti izbubecali i natamburali onog bednika sa RTS-a, beše li Komrakov ili onaj drugi: u demokratiji se pravda ne deli na bazi (u)ličnih impresija i privatnog besa, a država ima monopol na primenu sile, u okviru Ustava i zakona. Tačka. Šta tačka, tačketina!
Ono što je meni u ovakvim namerno nakaradno postavljenim pretresanjima interakcije prošlosti i sadašnjosti uvek najzabavnije jeste uloga koju sebi tu dodeljuje režiser svih naših novijih predstava i univerzalni preglumljivač-dramoser Aleksandar Vučić: dok su devedesete tekle uživo, trtio se da je jedan od najtvrđih kamena-mađaša između Srbije i propasti – a Srbija propala još pre nego što je jado stigao na Pale kao wannabe novinar! – a posle se kleo kako on u toj vlasti nije bio nikakav faktor, samo levo smetalo, anonimus, pikzibner, ministarčić… Pa molim vas, kome se u životu nekad nije omaklo da bude ministar u zločinačkoj vladi? Nisu li takve krize identiteta sastavni deo odrastanja u turbulentna vremena?
Ne znam, bogme, meni nije. A znam da nije ni Tamari. Radili smo uvek isti posao iza kojeg podjednako možemo stati i tada i sada. Jel’ ima tu nešto nejasno ili da crtam dalje?


Ispraćaj osuđenog ratnog zločinca Ratka Mladića uz vojne počasti logičan je epilog decenijske medijske i političke rehabilitacije


U reviziji istorije i gradnji mita o bezgrešnim Srbima nema mesta za zločine učinjene u ime Srbije i Srba, samo za žrtve i heroje. Pitam se čemu onda onaj odlazak u Srebrenicu, kada je isti ovaj Vučić želeo da se pokloni žrtvama koje su ubijene kada je srpskim jedinicama komandovao Ratko Mladić


Dok god ne uspemo da otkrijemo čemu ćemo posvetiti svoje talente i snage, nema nikakvog načina da dostignemo unutrašnji mir i doživljaj zrelosti. Ovo može biti potpuno drugačije kod različitih ljudi – zaštita ugroženih, pomoć obolelima, kreativne aktivnosti, obrazovanje mladih, istaživački napori i mnogo toga drugog – ali ima neuporedivo jači efekat na naš osećaj blagostanja i zadovoljstva životom nego bilo koji “spoljni” faktor, poput položaja u društvu, obrazovanja ili bogatstva
U sistemu podele vlasti sudovi treba da se ponašaju kao sudovi i ne treba da odlučuju o svakom političkom neslaganju niti da budu mesto za rešavanje opštih društvenih i ideoloških rasprava. Njihova uloga je da zaštite konkretna prava i interese kada postoji stvarna povreda ili opasnost da će do nje doći. Zato pravo na pristup sudu nije potpuno neograničeno. Ovo pravilo postaje posebno važno kada šteta pogađa životnu sredinu, javni prostor ili kulturno dobro, kao vrednosti koje pripadaju svima, ali ne mogu same da se obrate sudu


Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve