
Podkast
„Ova situacija“: Nova nada
Rekapitulacija jedne teške godine, uz izbor reči godine, događaja godine, tu je i osvrt na sva važna, a nedavna dešavanja u zemlji i svetu.

Koliko god bilo nihilističko i blesavo, glasanje za pulmologa s posebnim potprirodnim moćima manje je sumanuto, a verovatno i manje opasno nego glasanje za Dverozavetnike, Jeremije, Šešeljaše i slične
Nekoliko tekstova pre ovog bavi se izborima; nekoliko tekstova posle ovog bavi se izborima. Kad malo bolje pogledaš, takoreći svi tekstovi u ovom broju “Vremena”, osim možda onog o novom-starom albumu Nila Janga, bave se izborima – a čime bi se drugim bavili? Što je negde manje mogućnosti slobodnog izbora, to se o onome čega nema više govori i piše. Paradoks? Ne, teška patologija, žestoka terminala. S medikamentima se zakasnilo, možda još samo hirurgija ima šanse.
I dok vi pomišljate i domišljate da je pisac hteo bog-zna-šta da kaže ovom medicinskom metaforikom, hajde da – kad smo već tu – ostanemo još malo u području medicine. Tačnije, kod jednog lekara, pulmologa dr Nestorović Branislava.
Mnogi, vidim, misle da je uspeh njegove liste glavno iznenađenje ovih izbora. Imam svedoke da sam taj uspeh, ako je to uspeh, najavio još ranije, jedino čime sam umereno iznenađen je to što mahnitajući televizijski doca nije osvojio još više glasova, možda i duplo više. Ne brinite, biće sledeći put…
Osim što su iznenađeni, mnogi su i šokirani, da ne kažem uvregjeni. Kao, to je civilizacijski slom, ovo-ono… Kao prvo, podsećam vas da je Donald Tramp, kojem niko priseban ne bi poverovao ni da je Zemlja okrugla (1. zato što on to ne zna, 2. zato što bi, sve i da zna, slagao, iz interesa ili čistog zadovoljstva) bio predsednik SAD i da će to možda biti opet. O čemu mi nakon toga da govorimo, šta nam je referentna tačka za poređenje? Kao drugo, nije li Srbija pre koju godinu na predsedničkim izborima poklonila nadrealnih 9, 43 odsto glasova izvesnom Belom Preletačeviću, tj. tipu koji: 1. ne postoji, 2. i u onom vidu u kojem postoji nije niko i ništa i ne zna se zašto bi bio izabran makar za predsednika kućnog saveta? Kao treće, koliko god bilo nihilističko i blesavo, glasanje za pulmologa s posebnim potprirodnim moćima manje je sumanuto, a verovatno i manje opasno nego glasanje za Dverozavetnike, Jeremije, Šešeljaše i još neke koji ostadoše ispod cenzusa. Možda i zato što im je Nestorko pokupio glasove?
U redu, ali nije li Nestorović ipak politički pajac? I nije li prilično verovatno da je teledirigovani pajac, a da se daljinski koji radi na njegovoj frekvenciji nalazi negde u indikativnoj blizini Vučića? Naravno, Nestorović jeste pajac, ne samo politički – čovek ima neverovatno širok spektar dejstva, naročito glede umrtvljivanja moždane aktivnosti. Ne verujem da ga je moguće slušati duže od pola sata a da posle možete da se prisetite koji ono beše glavni grad Francuske, na koju nogu se obuva leva cipela i kako vam se zove šurnjaja. Da li radi na daljinski videće se uskoro, ali mensčini da to i nije najbitnije: on je svakako zvezda u usponu.
Negde do ove tačke ćemo se verovatno uglavnom lako složiti. Ali, sada je vreme da zaronimo malo dublje u kolektivno nesvesno i da budemo spremni na pošteno pretresanje onoga što tamo ugledamo. Zašto je, dakle, jedan Nestorović relevantan mislilac i opšti pozitivac za tako mnogo ljudi, čak i onih formalno obrazovanih, kad ga je naša slavna meritokratija tokom svoje dvogodišnje diktature do te mere ozloglasila da bi trebalo da bude čudno što uopšte sme da izađe na ulicu nemaskiran?
Hm, kad smo već kod te stilske figure, možda baš zato što je Nestorović uvek izlazio na ulicu nemaskiran, čak i kad su svi drugi navukli čadore?
Hajde da se podsetimo. Upoznali smo Nestorovića kada je zajedno s Vučićem lupetao gluposti o kovidu kao “najsmešnijem virusu” i tome slično. Nema ničega naročito smešnog u virusu koji je u stanju da vas osakati ili ubije. Dakle, kada je “korona” zahvatila i naše krajeve, teško da je iko na Nestorovića gledao drugačije nego kao na još jednog režimskog pajaca na navijanje.
Ako se to u međuvremenu promenilo, do toga nije došlo zbog promene kod Nestorovića nego zbog promene konteksta. Zapravo, celog društva, pa i celog sveta. Bilo je neophodno suočiti se s ozbiljnim zdravstvenim izazovom i preduzeti neke mere, ali stvari kao da su izmakle kontroli: zavladala je globalna korona-panika i što je najgore, nisu je širile neznalice nego stručnjaci i drugi intelektualci, a ta panika je omogućila da svet gotovo preko noći utone u korona-totalitarizam gotovo bez ikakvog otpora. Prisilno ostajanje u kućnom pritvoru, za mnoge 24-časovno, zabrana napuštanja mesta prebivališta, potpuna izolacija, brisanje lica s mape ljudskog tela, smrt tzv. kulturnog života, u dobroj meri čak i privrednog, atmosfera zazora i denunciranja… “Strah jede dušu”, što bi rekao Fasbinder, a veliki Đorđo (Giorgio) Agamben će, pišući upravo o korona-tiraniji: “Goli život, i strah od njegovog gubljenja, nije nešto što ujedinjuje ljude”. Zato što su “druga ljudska bića sada viđena samo kao potencijalni prenosioci zaraze koje treba izbeći po svaku cenu”. Agambenovi uvidi ostaće najbriljatnija hronika jednog mračnog doba.
Dobro, to je Agamben, ali šta tu radi Nestorović? E pa, kakvi smo mi Italijani, takav nam je i Agamben… Ne, radilo se samo o jednom: iako ostajući pajac koji je koronatotalitarizmu kontrirao odlaskom u drugu krajnost do ili blizu negiranja postojanja koronavirusa i zaraze, nasmejani dottore je za mnoge nasmrt preplašene ljude, koji su tražili način da prestanu da se plaše, bio zračak svetlosti. I to su mu zapamtili. Zašto on, a ne neko ozbiljniji i verodostojniji? Zato što su se ozbiljniji i verodostojniji sakrili u mišju rupu. A kad god se to desi, pajaci preuzmu program, šta je tu čudno?

Rekapitulacija jedne teške godine, uz izbor reči godine, događaja godine, tu je i osvrt na sva važna, a nedavna dešavanja u zemlji i svetu.

Kakav je Vučićev plan za opstanak na vlasti? Zbog čega mu ne može upaliti? Na koji je način Srbija postala međunarodna parija? Kako su studenti prošli sa zastavama kroz narod i postali imuni na napade? Zašto je 2026. izborna godina i početak početka normalizacije Srbije

TV fenomen prethodne godine svojevrsna je medijska kontradikcija. Vlast organizuje šetnje koje parališu predgrađa gradova, tabloidi izveštavaju o “stotinama hiljada građana” kojima smeta što ne mogu slobodno da se kreću, idu u porodilište i po penziju pa blokiraju po Srbiji, gde je jedina blokada Ćacilend ispred Skupštine

Dva različita rezultata psiholoških istraživanja kažu: uz upotrebu nagrade postižete ono što ste hteli, a uz upotrebu kazne ne. Dakle, ako hoćete da vaše dete promeni svoje ponašanje, “dajte mu poklon” kad god uradi nešto dobro; ako ga budete kažnjavali za nepoželjno, dogodiće se samo to da će početi da krije od vas šta je uradilo. Drugo, ako neko ima “unutrašnju motivaciju” za bavljenje nekom aktivnošću i počne da dobija previše pohvala ili poklona kao nagradu (“spoljašnju motivaciju”), ovo može početi da umanjuje ili čak potpuno uništiti to inicijalno uživanje i želju da se nečim bavi
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve