

Černobilj
Pripjat, 40 godina kasnije
Prošlo je 40 godina od kada je eksplodirala nuklearna elektrana u Černobilju




Koliko god bilo nihilističko i blesavo, glasanje za pulmologa s posebnim potprirodnim moćima manje je sumanuto, a verovatno i manje opasno nego glasanje za Dverozavetnike, Jeremije, Šešeljaše i slične
Nekoliko tekstova pre ovog bavi se izborima; nekoliko tekstova posle ovog bavi se izborima. Kad malo bolje pogledaš, takoreći svi tekstovi u ovom broju “Vremena”, osim možda onog o novom-starom albumu Nila Janga, bave se izborima – a čime bi se drugim bavili? Što je negde manje mogućnosti slobodnog izbora, to se o onome čega nema više govori i piše. Paradoks? Ne, teška patologija, žestoka terminala. S medikamentima se zakasnilo, možda još samo hirurgija ima šanse.
I dok vi pomišljate i domišljate da je pisac hteo bog-zna-šta da kaže ovom medicinskom metaforikom, hajde da – kad smo već tu – ostanemo još malo u području medicine. Tačnije, kod jednog lekara, pulmologa dr Nestorović Branislava.
Mnogi, vidim, misle da je uspeh njegove liste glavno iznenađenje ovih izbora. Imam svedoke da sam taj uspeh, ako je to uspeh, najavio još ranije, jedino čime sam umereno iznenađen je to što mahnitajući televizijski doca nije osvojio još više glasova, možda i duplo više. Ne brinite, biće sledeći put…
Osim što su iznenađeni, mnogi su i šokirani, da ne kažem uvregjeni. Kao, to je civilizacijski slom, ovo-ono… Kao prvo, podsećam vas da je Donald Tramp, kojem niko priseban ne bi poverovao ni da je Zemlja okrugla (1. zato što on to ne zna, 2. zato što bi, sve i da zna, slagao, iz interesa ili čistog zadovoljstva) bio predsednik SAD i da će to možda biti opet. O čemu mi nakon toga da govorimo, šta nam je referentna tačka za poređenje? Kao drugo, nije li Srbija pre koju godinu na predsedničkim izborima poklonila nadrealnih 9, 43 odsto glasova izvesnom Belom Preletačeviću, tj. tipu koji: 1. ne postoji, 2. i u onom vidu u kojem postoji nije niko i ništa i ne zna se zašto bi bio izabran makar za predsednika kućnog saveta? Kao treće, koliko god bilo nihilističko i blesavo, glasanje za pulmologa s posebnim potprirodnim moćima manje je sumanuto, a verovatno i manje opasno nego glasanje za Dverozavetnike, Jeremije, Šešeljaše i još neke koji ostadoše ispod cenzusa. Možda i zato što im je Nestorko pokupio glasove?
U redu, ali nije li Nestorović ipak politički pajac? I nije li prilično verovatno da je teledirigovani pajac, a da se daljinski koji radi na njegovoj frekvenciji nalazi negde u indikativnoj blizini Vučića? Naravno, Nestorović jeste pajac, ne samo politički – čovek ima neverovatno širok spektar dejstva, naročito glede umrtvljivanja moždane aktivnosti. Ne verujem da ga je moguće slušati duže od pola sata a da posle možete da se prisetite koji ono beše glavni grad Francuske, na koju nogu se obuva leva cipela i kako vam se zove šurnjaja. Da li radi na daljinski videće se uskoro, ali mensčini da to i nije najbitnije: on je svakako zvezda u usponu.
Negde do ove tačke ćemo se verovatno uglavnom lako složiti. Ali, sada je vreme da zaronimo malo dublje u kolektivno nesvesno i da budemo spremni na pošteno pretresanje onoga što tamo ugledamo. Zašto je, dakle, jedan Nestorović relevantan mislilac i opšti pozitivac za tako mnogo ljudi, čak i onih formalno obrazovanih, kad ga je naša slavna meritokratija tokom svoje dvogodišnje diktature do te mere ozloglasila da bi trebalo da bude čudno što uopšte sme da izađe na ulicu nemaskiran?
Hm, kad smo već kod te stilske figure, možda baš zato što je Nestorović uvek izlazio na ulicu nemaskiran, čak i kad su svi drugi navukli čadore?
Hajde da se podsetimo. Upoznali smo Nestorovića kada je zajedno s Vučićem lupetao gluposti o kovidu kao “najsmešnijem virusu” i tome slično. Nema ničega naročito smešnog u virusu koji je u stanju da vas osakati ili ubije. Dakle, kada je “korona” zahvatila i naše krajeve, teško da je iko na Nestorovića gledao drugačije nego kao na još jednog režimskog pajaca na navijanje.
Ako se to u međuvremenu promenilo, do toga nije došlo zbog promene kod Nestorovića nego zbog promene konteksta. Zapravo, celog društva, pa i celog sveta. Bilo je neophodno suočiti se s ozbiljnim zdravstvenim izazovom i preduzeti neke mere, ali stvari kao da su izmakle kontroli: zavladala je globalna korona-panika i što je najgore, nisu je širile neznalice nego stručnjaci i drugi intelektualci, a ta panika je omogućila da svet gotovo preko noći utone u korona-totalitarizam gotovo bez ikakvog otpora. Prisilno ostajanje u kućnom pritvoru, za mnoge 24-časovno, zabrana napuštanja mesta prebivališta, potpuna izolacija, brisanje lica s mape ljudskog tela, smrt tzv. kulturnog života, u dobroj meri čak i privrednog, atmosfera zazora i denunciranja… “Strah jede dušu”, što bi rekao Fasbinder, a veliki Đorđo (Giorgio) Agamben će, pišući upravo o korona-tiraniji: “Goli život, i strah od njegovog gubljenja, nije nešto što ujedinjuje ljude”. Zato što su “druga ljudska bića sada viđena samo kao potencijalni prenosioci zaraze koje treba izbeći po svaku cenu”. Agambenovi uvidi ostaće najbriljatnija hronika jednog mračnog doba.
Dobro, to je Agamben, ali šta tu radi Nestorović? E pa, kakvi smo mi Italijani, takav nam je i Agamben… Ne, radilo se samo o jednom: iako ostajući pajac koji je koronatotalitarizmu kontrirao odlaskom u drugu krajnost do ili blizu negiranja postojanja koronavirusa i zaraze, nasmejani dottore je za mnoge nasmrt preplašene ljude, koji su tražili način da prestanu da se plaše, bio zračak svetlosti. I to su mu zapamtili. Zašto on, a ne neko ozbiljniji i verodostojniji? Zato što su se ozbiljniji i verodostojniji sakrili u mišju rupu. A kad god se to desi, pajaci preuzmu program, šta je tu čudno?


Prošlo je 40 godina od kada je eksplodirala nuklearna elektrana u Černobilju


Koliko još studenti i građani mogu da podnesu? Koliko još režim može da povećava represiju? To je naslovna tema novog broja „Vremena“


Zbog čega je Vučića iznervirao susret Vladana Đokića i Marte Kos? Zašto je Srbija postala zemlja represije i dirigovane anarhije? U kakvoj prilici predsednik države može primiti rektora Beogradskog univerziteta


Nova direktorka počela je sa smenama koristeći se oprobanom tehnologijom kojom je svojevremeno udavila B92. Prethodna godina poslužila joj je kao jedini test period za određivanje političke podobnosti i kriterijum za otpuštanja


Jedan američki šekspirolog tvrdio je da je Šekspir izumitelj savremenih ljudi, da nam je on pokazao kako možemo da izrazimo svoja osećanja i oblikujemo svoje identitete. Što se tiče prvog, nama danas deluje neobično da ljudi nekada nisu umeli rečima da ispolje zaljubljenost, ljubomoru, pohlepu, ambicioznost ili tugovanje. Sva je ova osećanja Šekspir, makar do tog istorijskog trenutka, najbolje opisao, a neka je čak opisao prvi u čitavoj istoriji književnosti
Represija i dirigovana anarhija u Vučićevoj Srbiji
Koliko živ čovek može da podnese Pretplati seArhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve