Kako je puk’o SNS

Okupljanje naprednjaka u devedeset i pet gradova Srbije u znak podrške Vučiću nije vijest, već tuča između njih u Veterniku. A baš na tom kontramitingu marširali su Maja Gojković, Vučević i gradonačelnik Novog Sada Žarko Mićin. Oni su tu bili u svojstvu građana specijalne namjene, ništa nisu vidjeli ni čuli.

Veternička razmjena aperkata i krošea dolazi pravo iz temelja SNS-a. Dok stranački povjerenici javno pjevaju “Aco Srbine, mi ti se kunemo”, prašte uzajamni obračuni iza zatvorenih vrata. Otprilike prije godinu dana, podilazili su Vučiću stavljanjem vukova na šalice i slične predmete. Ovaj simbol im se pokazao savršeno prikladnim. U SNS-u čovjek je čovjeku vuk.

Vučić je partiju izgradio na uzurpaciji javnih resursa. Aktivisti i karijeristi u SNS-u nose u žutoj kesi sa sendvičem i sokom potencijalnu državnu funkciju i pripadajuće bogaćenje na raketni pogon. Uz jakog sponzora i malo sreće, preko noći se može postati direktor javnog poduzeća, gradonačelnik, ministar nečeg i – što da ne – premijer. Sve što je pretendentu potrebno jesu rezultati u utjerivanju glasova svim sredstvima i pregalaštvo u armiranju sultanističkog kulta ličnosti.

Sastanci organa SNS-a nisu forumi gdje se utvrđuje stranačka politika, nego poligoni za egzaltirane zakletve na lojalnost. Također i prilika za namještanje biznisa, ugrađivanja, podjele interesnih sfera, raspodjelu sinakura. U teoriji se zna tko je čovjek Maje Gojković, a tko Mirovićev i što mu pripada. Uzdizanja jednih nema bez pada drugih. Otud tolike intrige, prozivanja po tabloidima, a bilo je i tuča po odborima.

Ako je ikad postojao bilo kakav entuzijazam unutar SNS-a, davno je ispario. Ostale su rivalske frakcije u interesno-poslovnoj organizaciji povezane strahom od budućnosti i gubljenja funkcija za koje nisu sposobni, niti dostojni. Ti kadrovi djeluju poput sovjetskih birokrata u pozno doba Leonida Brežnjeva. Šetkaju se od funkcije do funkcije, nepromenljivi, okoštali, prevaziđeni, bez ikakve ideje u glavi, posvećeni vlastitom bogaćenju i kolekciji privilegija. Energija koju proizvode radeći u korist građana nije dovoljna ni za punjenje baterije digitalnog sata.

Formalni predsjednik SNS-a Miloš Vučević nalik je dječaku koji za učešće i u najnevinijoj igri mora pitati tatu. Svaki put kad Bata Gašić stane ispred mikrofona, neminovan je skandal. Istupanja i izjave Ane Brnabić odgovaraju iritaciji kože poslije ujeda komarca. Ostali se kreću u rasponu od jednog do drugog člana navedene trojke. No, većina naprednjačkih funkcionera ništa drugo nije u stanju reći izuzev “Zahvaljujući predsedniku Vučiću”… Rizično je. Tko šuti i radi samo ono što mu se kaže, ne može ni pogriješiti.

Ako je ovako u vrhovima SNS-a – a jeste – kako li je tek u njenim nižim nivoima? Sve što sablažnjava na nacionalnom nivou, u lokalu se multiplicira. I sam Vučić to priznaje kada povremeno proziva glavare iz unutrašnjosti. No, drugih nema, a teško da će ih i biti. Primjeri ambicioznih preletača pokazuju zašto svaki od kandidata mora prihvatiti oduzimanje pravne i djelatne sposobnosti prije nego što uđe u program dubinske šešeljizacije. Danas ovo odgovara ispunjavanju prijave za pristanak na krivično procesuiranje.

Vučić je najavljivao Pokret za narod i državu ne bi li oživio umornu i ocvalu partiju. Eto novog početka, bez repova naprednjačkih afera i drugih nepočinstava. Koliko ovo odgovara stvarnosti, eno Đure Macuta živog i zdravog, pa neka kaže. On je jedini poznati premijer za čijeg je mandata u zgradi Vlade policija imala mučionicu… Osim nešto malo kozmetike ništa se ne može uraditi u stranci koja statistima plaća aplauze na mitinzima.

U ovoj situaciji, Vučić je dospio u najdužu političku krizu u novijoj istoriji. Znajući bolje od ikog kapacitete i rejting svih svojih ljudi, potegao je najjače naprednjačko oružje. To jest – samog sebe. Njegova obraćanja vjerojatno su donekle stabilizirala stranku i umirila one koji vjeruju da im Vučić lično isplaćuje zarade i penzije, a pride i nabavlja lijekove. Ovo je do sada palilo, ali – hoće li i dalje?

Naime, s vremenom je Vučićeva logoreja postala materijal za sprdnju na društvenim mrežama. Stalne prijetnje i njegove tvrdnje o pobjedi nad “obojenom revolucijom” svakodnevno je demantiralo širenje protesta. Kredibilitet šefa države i cijelog SNS-a sa koalicionim partnerima našao se u slobodnom padu.

Sve do sredine augusta Vučić je držao SNS na političkoj margini. Umjesto političkih aktivista, oslonio se na plaćene ćacije i batinaše, a stranačke odbore pretvorio u njihove arsenale i servise. Cilj mu je bio da pokaže kako je “tiha većina” konačno digla glavu i stala na crtu “blokaderima”. Efekt je bio obrnut. Ispalo je da ga na vlasti drže plaćenički eskadroni batinaša i brutalna policija, pa je prinuđen da u stranim novinama piše pisma čitalaca. Interesantno je da nije na Zapadu angažirao nekog profesionalnog širitelja istine o Srbiji.

Na kraju, Vučić je ipak isukao partiju. U već poslovičnom kopiranju studenata i pobunjenog društva, pokrenuo je val podrške samom sebi. Ta okupljanja u nešto manje od sto varoši u Srbiji lišena su elementarnog sadržaja. Srž im je u izražavanju plaćene ljubavi šefu države. Sklerotičan kakav jeste, SNS ništa bolje nije mogao smisliti.

Ti mitinzi dodatno sluđuju naprednjačke birače. Umjesto da su proaktivni, pokazali su svu raskoš reaktivnosti; umjesto da doprinesu stabilnosti zemlje, dodatno je destabiliziraju; umjesto da pokažu snagu stranke, izvrgavaju je podsmjehu. U istom okviru Vučić je predstavio “čudesne mere” na određeno vrijeme. Mada građani nemaju ništa protiv jeftinijih kobasica ili majoneze, neusporedivo im je više stalo do okončavanja sistemske korupcije, vladavine prava i demokracije. A ništa od ovog nije u ponudi na rafovima SNS-a.

Razaranjem normalnog političkog i parlamentarnog života, Vučić je osakatio i vlastitu partiju. U institucionalnoj pustoši i ona je postala višak, zamijenio ju je Informer kao direktna veza između vođe i naroda. A zašto i ne bi? Ne govori D. J. Vučićević ono što čuje od naprednjačkih ministara i poslanika, već oni ponavljaju njegove rečenice sa “Kolegijuma”.

Iako je i dalje zastrašujuća paradržavna mašinerija koja je opljačkala narodne pare, masakrirala institucije i osedlala veliku većinu medija, SNS-a se približava gubitku vlasti. U tom kontekstu, vjerojatno i vlastitoj dezintegraciji. Izuzev privatnih interesa stranačkih tajkuna, korupcionaša, politikanata, intriganata, lokalnih kabadahija i njihove klijentele uhljeba, ta partija više ne zastupa nikog. Naravno, oni neće ni od čega prezati da mamuzajući jašu Srbiju bar još godinu dana, mjesec, dan, sat, minutu, sekundu… Ali strah je nestao, laži su provaljene, a sva obećanja ­iznevjerena.