Nisam siguran da činim dobro time što se, kao građanin Hrvatske, petljam u polemiku koja je žestoko suprotstavila ne samo vjernike i nevjernike već i same vjernike, koji više i ne biraju riječi kojima se međusobno anatemiziraju i, što me najviše boli, dehumaniziraju. Ali budući da se smatram kršćaninom koji živi prema Pavlovoj “Nema tu Jevrejina ni Grka, nema roba ni gospodara, nema muškoga roda ni ženskoga; jer ste vi svi jedno u Hristu Isusu” (Daničić-Karadžić, Gal, 3, 28), dakle, budući da za mene u tim kršćanskim stvarima, parafrazirajući apostola Pavla, ne postoji ni Hrvat ni Srbin, imam veliku potrebu da nešto, premda stidljivo i nadam se nenametljivo predložim.
Gotovo sam siguran da nije teško shvatiti kako stoje stvari na načelnoj razini. Pojasnio je to u razgovoru za “Večernji list” iz Zagreba paroh dubrovački Vladan Perišić, doktor filozofije i umirovljeni profesor, a svojedobno i dekan Bogoslovskog fakulteta Univerziteta u Beogradu, koji je dao podršku studentima i na ovim stranicama (vidi “Vreme” br. 1775). Kaže dr Perišić da “tko god ima imalo savjesti, morao bi podržati studentske zahtjeve jer oni nisu samo studentski nego su zahtjevi čije ispunjenje utemeljuje svako zdravo i normalno društvo”.
Nesreća je u tome, kaže uvaženi professor i paroh, što smo uopće došli do toga da treba zahtijevati jednu tako samorazumljivu stvar. “Da podsjetim, studenti traže samo da institucije profunkcioniraju. Da rade ono na što ih obvezuju ustav i zakon. A tko će obnašati koje funkcije, njih ne zanima. Sve dok se poštuju zakoni. Prema tome, ovdje se očito ne radi o stranačkim protestima i tzv. obojenim revolucijama, kako to insinuira u kriminal ogrezla vlast. Ovdje je riječ o nečemu novome i sasvim drukčijem. O zahtjevu za vladavinu zakona koja treba dovesti do pravednijeg društva”. Dao im je dr Perišić punu podršku jer i on želi živjeti u uređenoj državi.
Umjesto da se natežemo oko toga je li blaženopokojni patrijarh gospodin Pavle imao ovu ili onu intenciju toga 11. marta 1991, kada je izašao pred studente da ih zamoli da se raziđu u miru pa doživio i mirno podnio jako zviždanje mase te povike “izdaja, izdaja!”, ne treba da zaboravimo da je, kada je “kolenopreklono” zamolio studente da se raziđu u miru, “da sva ova pitanja naša… da se raspravljaju na mestu na kome se i mogu raspravljati mirno i razumno u opštem interesu”, i kada im je rekao “poći ću… poći ću i na onu drugu stranu da ih isto kolenopreklono molim da se u opštem interesu u ovako teškim prilikama u miru raziđemo”, ne treba, dakle, da zaboravimo da je onda na scenu nastupio episkop i profesor Atanasije Jevtić da sanira, to jest pokuša kontrolirati štetu – dakle, umjesto da se vrijeđamo i množimo napade, je li moguće zamisliti scenarij u kojem bi strasti splasnule?
Nisam naivan, dapače, svjestan sam da je srpsko društvo “u akutnoj političkoj i moralnoj krizi”, bez jasnih naznaka njenog razrješenja i okončanja. Od tragedije na novosadskoj željezničkoj stanici nalazi se u stanju kako institucionalnog tako i izvaninstitucionalnog previranja…
Već nedeljama se u različitim medijima objavljuje na desetine vrednosno divergentnih tekstova u kojima se analiziraju gore spomenuti događaji. Svaki od njih na svoj način dotiče “tragiku naše stvarnosti” (prezviter dr Zoran Devrnja, profesor Pravoslavnog bogoslovskog fakulteta u Beogradu), ali osoba sam posvećena dijalogu i pokušajima razumijevanja, što sam naučio i u praksu proveo osobito od kako sam 2014, kada nam je kao mitropolit došao u Zagreb, produbio prijateljstvo s patrijarhom Porfirijem.
Imajući u vidu da me to prijateljstvo obavezuje, želio bih naglas nešto razmisliti i kazati vam da bi strašno ljekovito bilo kada bi patrijarh Porfirije, možda s pomoćnim episkopima i drugim suradnicima, a po mogućnosti pred narodom, molitveno odšutio tih već globalno poznatih 15 minuta za duše žrtava iz Novog Sada.
Siguran sam da bi ga se optužilo da se svrstava, a neki bi u Crkvi kazali da je patrijarh služio i pomene i parastose za unesrećene u Novom Sadu, što je točno i što, objektivno, za Crkvu ima daleku veću važnost od bilo kakve druge akcije… i jasno mi je da bi inicijativa pravila jedan neprirodan most preko svih spomenutih zgusnutih događaja i aktera, ali važnije mi je, jer pouzdano znam da Porfirije poštuje svačiju savjest kao sveti prostor, to da patrijarh, gestom koja mi se sada pričinjava iznad svih gesti, pokaže, euharistijski rečeno “slikama svemu kraj”, to jest kako je uz izvorne zahtjeve studenata, kako se slaže s načelnim stavovima dr Perišića i kako baštini mirotvorni duh patrijarha Pavla. Prihvaćam da me se optuži za naivnost, ali ne i za manipulaciju: dobri Pavle bi odšutio tih ljekovitih, mističnih 15 minuta sa studentima.
Autor je teolog, novinar i aktivista
