Hrana i emocije

Nije veliki greh što T. Vojnić ispoljava bunjevački lokalpatriotizam u pogledu krofni. Kulinarski ukus je uvek bio psihoantropološka pojava, koju je nemoguće objektivizirati, osim ako, recimo, nije reč o poređenju bunjevačkih krofni tete Lepe i tete Marice. Zato je vrlo nezahvalno upoređivati jela i slatkiše, s kojima smo formirali emocionalnu vezu, sa sličnim proizvodima van naših granica, naročito ako tamo ne živimo. Pošto živim u Americi već skoro 30 godina, mogu da se osvrnem s nešto malo degustatorskog autoriteta na američke krofne iliti „doughnuts“, prema kojima se autor članka odnosi s neopravdanom snishodljivošću. Pre svega, one se javljaju u barem desetak raznih popularnih vrsta, a najpoznatija je ona u obliku prstena, glazirana šećerom ili čokoladom, koju i najčešće jedu američki policajci uz kafu. Kad su te krofne svježe, pa još iz prodavnice Krispy Kreme, ne zaostaju nimalo po ugođaju za krofnama sa bivših Jugo-prostora. Uzgred rečeno, prema Vikipedijinom članku i slikama, američke krofne ne bi se mogle nazvati „berlinerima“.