img
Beograd, 14°C
Vreme Logo
  • Prijavite se
  • Pretplata
0
  • Najnovije
  • Politika
  • Ekonomija
  • Društvo
  • Svet
  • Izbori 2026
  • Kultura
  • Mozaik
  • Komentar
  • Štampano izdanje
  • Arhiva
  • Njuzleter
  • Podkast
  • Najnovije
  • Politika
  • Ekonomija
  • Društvo
  • Svet
  • Izbori 2026
  • Kultura
  • Mozaik
  • Komentar
  • Štampano izdanje
  • Arhiva
  • Njuzleter
  • Podkast

Latest Edition

Dodaj u korpu

Milorad Vučelić

Greške i zaključci

24. februar 2005, 00:30 Milorad Vučelić
Copied

"Majstor svih zanata"; "Vreme" br. 737

U prošlom broju „Vremena“ objavili ste iz pera Miloša Vasića tekst koji ste nazvali mojim portretom. Ne želim da polemišem, ali u tekstu ima sijaset materijalnih grešaka, netačnosti i neistina. Ispraviću – ako mi dozvolite – samo neke od njih. Istine radi.

Nisam rođen u Bačkoj Palanci, nego u Sivcu. Nisam potomak dođoša (mada u tome ne vidim ništa loše), jer majka mi je, kao i njen otac, deda, pradeda, čukundeda itd., rođena u Sivcu, a otac mi nije koloniziran u Vojvodinu. Živeo sam do 1955. godine u Subotici i Beogradu, a od 1955. godine u Crvenki gde sam završio osnovnu školu. Gimnaziju sam završio u Vrbasu, a ne u Bačkoj Palanci u kojoj, kao što se lako može zaključiti, nikada nisam živeo. Dakle, nisam mogao biti „drug iz detinjstva Jovice Stanišića“. Nisam, prema tome, pohađao gimnaziju ni sa Mihaljom Kertesom ni sa Radovanom Pankovom. Njih sam upoznao u 44. godini života, a za Stanišića sam čuo i upoznao ga godinu dana kasnije – 1992. godine.

Nisam „počeo da vičem po Beogradu 1973. godine“, jer sam tad bio pod uslovnom kaznom. Naime, 1972. godine sam bio osuđen u Okružnom sudu u Beogradu zbog krivičnog dela uvrede države i predsednika Tita i to na godinu dana zatvora, na dve godine uslovno. Nisam mogao „galamiti“ jer niko nije smeo da mi objavi bilo šta, pa čak ni pozorišnu kritiku.

Nisam bio glavni urednik „Studenta“ 1973. godine, već sam bio urednik „Studenta“ 1970. i 1971. godine, a glavni urednik sam bio u nekoliko zabranjenih brojeva tog lista. Nikada nisam napisao uvodnik pod naslovom „Ne dam Jugoslaviju“, niti sam „uvek umeo da uz veliku galamu probijam otvorena vrata“. Borba protiv ustavnih amandmana 1971. godine, kao uvod u pogubni Ustav SFRJ iz 1974. godine, nije nimalo bila komforna i bezopasna što zna veliki broj profesora i studenata Beogradskog univerziteta, a pogotovo profesor Mihajlo Đurić. Zabranjeno je nekoliko brojeva „Studenta“, redakcija je smenjena, ja sam bio pod tri istrage, zatim osuđen, izbačen iz SKJ-a i oteran sa posla sekretara časopisa „Ideje“. Teško da je to bilo zbog „otvorenih vrata“.

Studentski kulturni centar, u kome sam osam godina (1977–1985) bio sekretar i urednik pozorišnog programa, nije baš, kao ni „polusvet“ – kako kaže M. Vasić – okupljen oko „Vidika“, „parazitirao na komunističkim jaslama“, već je svoje pozorišne i mnoge druge projekte isključivo tržišno verifikovao. Podsećam na : Golubnjaču Jovana Radulovića, Tren II Antonija Isakovića, Korijen stablo i epilog Gojka Nikoliša , Politiku kao sudbinu Esada Ćimića, Oslobođenje Skoplja, Misu u A molu, Karamazove Dušana Jovanovića i Ljubiše Ristića… Nikakvih tu, u SKC-u, nije bilo „troškova, dnevnica i zapošljavanja“. U tim kao ni u mnogim drugim projektima ja nisam samo „vredno gledao“, već u njima aktivno učestvovo i zbog toga bivao partijski u dva navrata kažnjavan kao što sam se 1979. godine vratio u SKJ.

SKC ima veze sa Domom Udbe „Pane Đukić“ baš kao i sa predratnim Oficirskim domom. Bili su u istoj zgradi. SKC je još tu.

Edvarda Kardelja nisam nikada hvalio, a nikada ga nisam u pozitivnom kontekstu ni citirao. Markuzea, Ćosića, Lj. Tadića, M. Markovića, „Praxisovce“ – jesam.

Nisam bio glavni urednik „Književnih novina“. To je bio Miodrag Perišić. Ja sam bio urednik i komentator baš kao i u „Književnoj reči“ koja je takođe bila nekoliko puta zabranjivana, pa i zbog mojih tekstova. U to vreme „brat Jovica“ nije mogao da mi bilo šta savetuje jer ga nisam ni poznavao. Nisam nikada bio saradnik DB-a niti sam išao na informativne razgovore u tu Službu zbog „potpisa nekih peticija“.

Koliko je tačno da sam uz Stanišićev savet znao – a nisam ga ni poznavao – „kad treba napustiti brod koji pokazuje znake strukturnog slabljenja“ vidi se i po tome što sam pored već pomenutih kazni i neprilika i u NIN-u kažnjen poslednjom opomenom pred isključenje iz partije, a moja knjiga Osumnjičeno društvo je poslednja zabranjena knjiga u Srbiji. Povodom tih događaja, pa i u NIN-u, nikada se nisam smejao (ali ni plakao), a pogotovo ne da bi to M. Vasić mogao saznati ili čuti.

Jesam pisao o jugoslovenskoj krizi, učestvovao u mnogobrojnim razgovorima pa i sa slovenačkim i albanskim intelektualcima, organizovao okrugle stolove u „Književnim novinama“, uviđao i slutio a i strepeo od onoga što sledi, ali nikada nikom nisam u bilo kojoj prilici rekao ništa slično ovome: „Vi ćete da ginete u tom ratu, a ne mi“, a pogotovo se nikada nisam javno ni privatno bavio „dužinom one stvari“.

„Irelevantan predmet političke svađe“ sa Slobodanom Miloševićem i to što mi „tu nije nešto mnogo falilo“ vidi se po tome što sam razrešen dužnosti generalnog direktora RTS-a, šefa poslaničkog kluba SPS-a, člana IO SPS-a, a podneo sam i ostavku na mesto poslanika u Narodnoj skupštini. U RTS-u je, zatim, vođena šestomesečna istraga o poslovanju mojih saradnika i mene. Pošto je sve bilo čisto, nije ni moglo biti rezultata.

Otišao sam u privatne poslove i nikada nisam učestvovao u bilo kakvom švercu heroina, nafte, oružja niti cigareta, a pogotovo to nije moglo biti „ugrađivanje uz pomoć prijatelja iz detinjstva“ koga sam upoznao u 45. godini života.

Događaji u Budvi zbili su se 1999. godine, a ne 1997. godine… itd, itd.

Prijatelj sam sa Branom Crnčevićem. Veoma ga poštujem i cenim, ali koliko me pamćenje i obrazovanje služi, misao „nema Boga, pa je sve dozvoljeno“ ipak valja pripisati Fjodoru Mihailoviču Dostojevskom. Oprosti, Brano.

Činjenice su neprikosnovene, komentar je slobodan – staro je novinarsko pravilo. Ne upuštam se stoga u raspravu o kvalifikacijama i diskvalifikacijama izrečenim o meni (uključivši i kletvu „kukala mu majka“!) u tzv. portretu, a na vašim čitaocima je da zaključe da li se na osnovu ovolikog broja materijalnih grešaka mogu donositi valjani zaključci i ocene.

Što se tiče „stida“, „postiđivanja“ i „dobrih argumenata“ kojima mi se mogu „začepiti usta“, mogu da kažem da ću se zaista, uvek stideti zbog onih koji u svojoj političkoj nemoći i intelektualnoj inferiornosti potežu protiv ljudi „argumente“ sinova i kćeri, majki i očeva, tašti i svekrva… Prema tim metodama imam, pored osećaja stida, i ponešto prezira. Isti takav odnos imam i prema onima koji te prepoznatljive metode hvale i umnožavaju.

Copied

Međuvreme

Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!

Više iz rubrike POŠTA

Reagovanje

13.jun 2018. Dragan Todorović, novinar

Haiku za Vesnu Dedić

Seksizam i cena knjige, "Vreme" br. 1431

Reagovanje

06.jun 2018. Vesna Dedić, vlasnik IK "Dedić"

Seksizam i cena knjige

Lajkovac – Festival ženskih tajni poznatih autorki, "Vreme" br. 1430

09.maj 2018.  

Ispravka

Reagovanje

21.februar 2018. Milan Žunić

Podržavamo Vučića i vladajuću koaliciju

Oj, Krajino, noćas si daleko, "Vreme" br. 1415

Ispravka

13.januar 2016. Zoran Devrnja

Netačno navedeni iskazi

"Između Boga i društva", "Vreme" br. 1303

Komentar
Lidija Vukićević polivena jogurtom ispred Skupštine Srbije

Komentar

Uloga jogurta u konstituisanju Skupštine Srbije

Zbog čega je neobična skupina ljudi predvođena Vučićem Aleksandrom, na konstitutivnoj sednici Skupštine Srbije, upala u amok zbog jogurta prosutog po glavi narodne poslanice, „ugledne umetnice“ i, dabome, žene?

Ivan Milenković
Vučić, Jovanov

Pregled nedelje

Skupštinski krindž Aleksandra Vučića

Kako je Aleksandar Vučić uverio javnost da naprednjaci nisu dostojni potpredsedničkog mesta Narodne skupštine i kako mu je njen predsednik – Aleksandar Čupić – pred svima teoretski i praktično objasnio šta je parlamentarizam

Filip Švarm
Aleksandar Vučić

Komentar

Suspenzija SNS-a iz EPP-a: Na mrtvog vuka i zec…

Evropski konzervativci godinama su tetošili SNS i zatvarali oči pred nasiljem i korupcijom. Sada, posle izbornog poraza naprednjaka, puštaju ih niz vodu. Prekasno, ali ipak…

Nemanja Rujević
Vidi sve
Vreme 1872
Poslednje izdanje

Smena vlasti u Narodnoj skupštini

Većina, manjina i velika očekivanja Pretplati se
Odgovornost institucija

Šta BIA zna i o čemu ćuti u slučaju ubistva Olivera Ivanovića

Vojne službe bezbednosti

Kako do dekontaminacije partijskih lojalista

Intervju: Nebojša Trbović, bivši operativac državne bezbednosti i BIA

BIA mora da izgubi ulogu “velikog brata”

Intervju: Đorđe Đukić, profesor Ekonomskog fakulteta u Beogradu

Život u laži pod naprednjačkom vlašću

Vidi sve

Arhiva

Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.

Vidi sve
Vreme 1872 18.11 2026.
Vreme 1871 11.11 2026.
Vreme 1870 04.11 2026.
Vreme 1869 28.10 2026.
Vreme 1868 21.10 2026.
Vreme 1867 14.10 2026.
Vreme 1866 07.10 2026.
Vreme 1865 30.09 2026.
Vreme 1864 23.09 2026.
Vreme 1863 16.09 2026.
Vreme 1862 09.09 2026.
Vreme 1861 02.09 2026.
Vreme Logo
  • Redakcija
  • Pretplata
  • Marketing
  • Uslovi korišćenja
  • Njuzleter
  • Projekti
Pratite nas:

© 2026 Vreme, Beograd. Developed by Cubes

Mastercard Maestro Visa Dina American Express Intesa WSPAY Visa Secure Mastercard Secure