img
Loader
Beograd, 1°C
Vreme Logo
  • Prijavite se
  • Pretplata
0
  • Najnovije
  • Politika
  • Ekonomija
  • Društvo
  • Svet
  • Kultura
  • Mozaik
  • Komentar
  • Štampano izdanje
  • Arhiva
  • Njuzleter
  • Podkast
  • Najnovije
  • Politika
  • Ekonomija
  • Društvo
  • Svet
  • Kultura
  • Mozaik
  • Komentar
  • Štampano izdanje
  • Arhiva
  • Njuzletter
  • Podkast

Latest Edition

Dodaj u korpu

Olimpijski debakl

Ugled u ko­šu

26. avgust 2004, 14:57 Vla­di­mir Stan­ko­vić
Copied

Ni­je ni fer ni pro­fe­si­o­nal­no vi­še pa­žnje po­sve­ći­va­ti oni­ma ko­ji gu­be ne­go oni­ma ko­ji po­be­đu­ju, ali šo­kant­ni re­zul­ta­ti ko­šar­ka­ša pro­sto se na­me­ću kao te­ma Olim­pi­ja­de

(Od spe­ci­jal­nog iz­ve­šta­ča „Vre­me­na“ iz Ati­ne)

JAO: Ming

Ma­lo poš­to je Ki­na po­be­di­la Sr­bi­ju i Cr­nu Go­ru (67:66) i po­sla­la je u bor­bu za pret­po­sled­nje me­sto sa An­go­lom, pri­šao mi je Pe­ter Vil­fan, ne­ka­da­šnji re­pre­zen­ta­ti­vac, biv­ši član Olim­pi­je, Ju­go­pla­sti­ke i Par­ti­za­na, i pi­tao:

„Znaš li ko­li­ki je bio do­sa­da­šnji skor sa Ki­nom?“

Od­go­vo­rio sam da ne znam tač­no, ali da si­gur­no ni­smo iz­gu­bi­li.

„8:0, 5:0 na olim­pij­da­ma i 3:0 na svet­skim pr­ven­stvi­ma“, ra­por­ti­rao je Vil­fan, da­nas ko­men­ta­tor slo­ve­nač­ke dr­žav­ne televizije. Po­tom je iz­ne­na­dio dru­gim pi­ta­njem:

„A znaš li ko­li­ka je bi­la pro­seč­na raz­li­ka u tih osam utak­mi­ca? ‘Sa­mo’ 42,5 po­e­na. U Atlan­ti pre osam go­di­na bi­lo je +63 (133:70)“, si­pao je kao iz ru­ka­va do­bro pot­ko­va­ni Vil­fan. Ni­šta od to­ga što je spre­mio ni­je mo­gao da ko­ri­sti jer je TV Slo­ve­ni­je ot­ka­za­la pre­nos po­što se utak­mi­ca „či­ni­la ne­za­ni­mlji­vom“. Me­đu­tim, pre­tvo­ri­la se u sen­za­ci­ju olim­pij­skog tur­ni­ra, čak ve­ću od dva po­ra­za ame­rič­kog tzv. drim ti­ma, pr­vo od Por­to­ri­ka pa po­tom od Li­tva­ni­je. U pr­vih pet ko­la svet­ski pr­vak (SCG) i olim­pij­ski šam­pion (SAD) na­ku­pi­li su čak šest po­ra­za s tim što smo mi sa četiri mo­ra­li da igra­mo za pret­po­sled­nje me­sto, a Ame­ri­kan­ci su sa dva ipak pro­šli u če­tvrt­fi­na­le i za­dr­ža­li op­ci­ju, ne mno­go re­al­nu, da ipak od­bra­ne ti­tu­lu.

Šta se de­ša­va­lo sa ko­šar­ka­ši­ma? Jed­nog od­go­vo­ra ko­ji bi ob­ja­snio sve – ne­ma ni­ti će ga bi­ti. Naj­ve­ći de­bakl u isto­ri­ji na­še ko­šar­ke (Ob­ra­do­vić di­xit) po­sle­di­ca je sku­pa eks­ter­nih i in­ter­nih fak­to­ra ko­ji su se slo­ži­li „u kri­vo vre­me na kri­vom me­stu“. Bez re­do­sle­da po va­žno­sti, oni bi mo­gli bi­ti sle­de­ći:

OD­SUT­NI: U od­no­su na In­di­ja­na­po­lis ov­de ni­su bi­li, ne ula­ze­ći sa­da u raz­lo­ge i nji­ho­vu (ne)oprav­da­nost, Vla­de Di­vac, Pe­đa Sto­ja­ko­vić, Mar­ko Ja­rić, Mi­lan Gu­ro­vić i Dra­gan Tar­lać, plus Ča­bar­ka­pa ko­ga je Ob­ra­do­vić ot­pi­sao pred po­la­zak i Ko­tu­ro­vić ko­ji ni­je ni bio u kom­bi­na­ci­ji. Pe­tor­ka Ja­rić, Sto­ja­ko­vić, Gu­ro­vić, Tar­lać, Di­vac je u, naj­ma­nju ru­ku, po kva­li­te­tu jed­na­ka onoj sa ko­jom je Ob­ra­do­vić u Ati­ni po­či­njao utak­mi­ce: Vu­ja­nić, Bo­di­ro­ga, Rad­ma­no­vić, Kr­stić, To­ma­še­vić. Mno­gi će re­ći da je čak i bo­lja, ali ono što je ap­so­lut­no ne­pri­hva­tlji­vo je­ste da start­na pe­tor­ka iz Ati­ne, plus Drob­njak, Ra­ko­če­vić, Šće­pa­no­vić, Av­da­lo­vić, ni­je bi­la u sta­nju da ru­tin­ski pri­ve­de kra­ju utak­mi­ce ko­je su po ko­šar­ka­škim ne­pi­sa­nim pra­vi­li­ma i zdra­voj lo­gi­ci bi­le do­bi­je­ne. Ho­ću da ka­žem da su nam Di­vac, Sto­ja­ko­vić, Gu­ro­vić, Ja­rić i Tar­lać ne­do­sta­ja­li da bu­de­mo olim­pij­ski šam­pi­o­ni, ne da bi­smo po­be­di­li Ki­nu i No­vi Ze­land.

PRI­SUT­NI: Želj­ko Ob­ra­do­vić je po­sle po­ra­za od Ki­ne pri­znao da je do­ži­veo naj­te­ži tre­nu­tak u ka­ri­je­ri do­dav­ši da „ne­ke stva­ri ne raz­u­me“. Ni­je pre­ci­zi­rao na šta, ili na ko­ga, mi­sli, sa­mo je re­kao da „ima vre­me­na za ana­li­ze“. Je­dan od pro­ble­ma je či­nje­ni­ca da je u Ati­ni 12 igra­ča bi­lo pri­sut­no sa­mo fi­zič­ki. Dvo­ji­ca su – do me­ča sa An­go­lom – igra­la vi­še ne­go sim­bo­lič­no (Osto­jić jed­nu utak­mi­cu – osam mi­nu­ta, Po­po­vić dve, deset mi­nu­ta), Šće­pa­no­vić i Pa­vlo­vić igra­li su po osam mi­nu­ta u pro­se­ku, Kr­stić 12, Av­da­lo­vić i Drob­njak 14. Či­ni se da je se­lek­tor u star­tu po­de­lio tim na one u ko­je bez­re­zer­vno ve­ru­je i na one ko­je je mo­rao da po­ve­de jer pra­vi­la na­la­žu da eki­pa mo­ra da ima 12 igra­ča. Pred meč sa Ki­nom se­lek­tor je re­kao da su ne­kim igra­či­ma „pa­le am­bi­ci­je ula­skom me­đu 12“ i da on „ne že­li tu­ri­ste, već igra­če ko­ji mo­gu da po­mog­nu eki­pi kad uđu“, ali že­lje su jed­no, re­al­nost dru­go.

Klu­pa je, da­kle, iz objek­tiv­nih ili su­bjek­tiv­nih raz­lo­ga, bi­la „krat­ka“ ali ta či­nje­ni­ca ne ob­ja­šnja­va ne­što što je u Ati­ni pr­vi put, ili po­sle mno­go, mno­go go­di­na, vi­đe­no kod ko­šar­ka­ša: strah od po­ra­za, ne­si­gur­nost, be­ža­nje od od­go­vor­no­sti, sa­kri­va­nje od lop­te, ner­vo­za, ne­i­nven­tiv­nost, oča­jan na­pad, ne­moć pred zon­skom od­bra­nom… Ka­ko dru­ga­či­je ob­ja­sni­ti 0:10 sa Ki­nom u po­sled­nja tri mi­nu­ta i pre­tva­ra­nje 63:57 u 63:67 uz tri upro­pa­šće­na na­pa­da ta­ko što je lop­ta osta­la u ru­ka­ma 24 se­kun­de?

U ana­li­zi ko­ju će si­gur­no ura­di­ti, Ob­ra­do­vić će ve­ro­vat­no mo­ra­ti da pre­i­spi­ta i „taj­ming“ pri­pre­ma. „Pla­vi“ su po­če­li me­đu pr­vi­ma, još 27. ju­na. To je, re­ci­mo, za Bo­di­ro­gu zna­či­lo 12 da­na od­mo­ra. Špan­ci su star­to­va­li go­to­vo dve ne­de­lje ka­sni­je i ni­je se pri­me­ti­lo da im je ne­do­sta­ja­la sna­ga.

AM­BI­JENT: Zbi­va­nja unu­tar jed­nog sport­skog ko­lek­ti­va su, u prin­ci­pu, kao u bra­ku. Even­tu­al­ne raz­mi­ri­ce, ne­sla­ga­nja, su­ko­bi mi­šlje­nja obič­no ne iz­la­ze iz „če­ti­ri zi­da“. To što je Ob­ra­do­vić u jed­nom tre­nut­ku re­kao da „ne­ki mo­žda ne­će do­če­ka­ti kraj Olim­pi­ja­de“ vi­še je bi­la in­di­rekt­na po­ru­ka igra­či­ma da se pro­bu­de ne­go re­al­na pret­nja da ne­ko stvar­no pre vre­me­na ode ku­ći, ali ni­je po­mo­glo – svi za­jed­no su oti­šli mno­go ra­ni­je ne­go što smo se na­da­li. Na­ši iz­vo­ri tvr­de da u okvi­ru ti­ma ni­je bi­lo ni­ka­kvih pro­ble­ma i da je am­bi­jent bio zdrav. Sad, što se De­jan Bo­di­ro­ga vi­še dru­ži sa De­ja­nom To­ma­še­vi­ćem ne­go sa Pe­trom Po­po­vi­ćem log­ič­na je po­sle­di­ca pa­ra­lel­nih ka­ri­je­ra vr­šnja­ka ko­ji su u ra­znim se­lek­ci­ja­ma za­jed­no od 1991… Ob­ra­do­vić zbog svog po­ne­kad (pre)oštrog na­či­na ko­mu­ni­ci­ra­nja sa igra­či­ma ni­je kod svih omi­ljen, ali sa tre­ne­rom je kao sa ured­ni­kom u no­vi­na­ma: sa­rad­ni­ci ne tre­ba da ga vo­le, ne­go da ga po­štu­ju. Kao pa­me­tan čo­vek on će shva­ti­ti gde je on gre­šio, a vre­me­nom će mu se ve­ro­vat­no raz­bi­stri­ti „ne­ke stva­ri ko­je mu ni­su (bi­le) ja­sne“.

KRI­ZA: Olim­pij­ski de­bakl za­klju­čio je jed­nu od naj­lo­ši­jih re­zul­tat­skih go­di­na u no­vi­joj isto­ri­ji na­še ko­šar­ke. Ju­ni­o­ri su bi­li pe­ti na EP-u u Sa­ra­go­si, mla­di osmi u Br­nu na svom evrop­skom šam­pi­o­na­tu, ju­ni­or­ke ni­su ura­di­le ništa zna­čaj­no, a u „ku­ću ko­šar­ke“ ovog le­ta ušla je sa­mo jed­na me­da­lja – ka­det­ki­nje su bi­le dru­ge na šam­pi­o­na­tu Sta­rog kon­ti­nen­ta. Do­volj­no za pa­lje­nje svih alar­ma u or­ga­ni­za­ci­ji ko­ja je va­ži­la kao uzor­na u sve­mu i ko­ja ne osku­de­va ni u spon­zo­ri­ma, ni u me­dij­skoj po­dr­šci, ni u opre­mi ni­ti u bi­lo če­mu. Kao i u ži­vo­tu, ni­je pro­blem pa­sti, već ne po­di­ći se. Ko­šar­ka mo­ra da smog­ne sna­ge da se po­dig­ne i da već do­god­i­ne na EP-u u Be­o­gra­du vra­ti bar do­sto­jan­stvo, ako ne i sav pret­hod­ni sjaj. U pro­šlo­sti je bi­lo pa­do­va i kri­za, bi­lo je bol­nih sme­na ge­ne­ra­ci­ja, bi­lo je i de­ve­tih me­sta (EP, Hel­sin­ki 1967), bi­lo je i sed­mih (Nant 1983, Štut­gart 1985), ali se u svim tim pret­hod­nim i već za­bo­ra­vlje­nim ne­u­spe­si­ma našla i ne­ka ko­rist. Že­ra­vi­ca je 1967. bio de­ve­ti u Evro­pi sa šest-sedam mla­dih igra­ča ko­ji su tri go­di­ne ka­sni­je po­sta­li svet­ski pr­va­ci u Lju­blja­ni (Si­mo­no­vić, Ka­pi­čić, Ple­ćaš, Šol­man, Žor­ga…). U Nan­tu 1983. po­ja­vio se Dra­žen Pe­tro­vić… Naj­go­re od sve­ga je što iz atin­skog de­ba­kla ne­ma ama baš ništa po­zi­tiv­no da se iz­vu­če. Ume­sto no­vih igra­ča otvo­ri­le su se sum­nje u ne­ke sta­re, ume­sto po­bed­nič­kog men­ta­li­te­ta ima­li smo dru­ži­nu gu­bit­ni­ka, ume­sto hlad­no­krv­nih maj­sto­ra ko­ji me­če­ve re­ša­va­ju is­ku­stvom i kva­li­te­tom, vi­de­li smo upla­še­ne i ne­si­gur­ne igra­če ko­ji su gle­da­li da se što pre ra­to­si­lja­ju lop­te.

Ko­le­ga Ne­ven Ber­ti­če­vić iz za­gre­bač­kih „Sport­skih no­vo­sti“ dao je za­ni­mlji­vu pa­ra­le­lu:

„Ba­ti­na bo­li sa­mo na po­čet­ku… Ta­ko smo se mi pa­li­li po­sle olim­pij­skog sre­bra u Bar­se­lo­ni mi­sle­ći da na sva­kom na­red­nom ve­li­kom tak­mi­če­nju mo­ra­mo bi­ti bo­lji i bo­lji. Kad je ne­stao Dra­žen, kad se po­tro­ši­la ge­ne­ra­ci­ja Ku­ko­ča, Ra­đe i Vran­ko­vi­ća, mo­ra­li smo da se pri­vik­ne­mo da ni­smo ta­ko do­bri kao što ve­ru­je­mo. Bo­le­lo je, ali pre­ži­ve­li smo… Ne ka­žem da će­te i vi na­šim pu­tem, sa­mo ho­ću re­ći da raz­u­mem si­tu­a­ci­ju, ma­da ne raz­u­mem za­što ste u nju do­šli jer još uvek ima­te sjaj­ne igra­če i tre­ne­re.“

Mo­no­log Želj­ka Ob­ra­do­vića:

„Ima­li smo sa­sta­nak pred meč s An­go­lom, ali pri­ča­li smo o pla­no­vi­ma za da­lje. Tre­ba mi­sli­ti na EP kod nas. Ni­ko od igra­ča ne osta­vlja sum­nju da li že­li da igra ili ne… Svi­ma nam je te­ško jer zna­mo šta smo ulo­ži­li, svi su do­šli pr­vog da­na i nik­o ni­je do­šao sa ide­jom da ov­de bu­de jedanaesti. Ali, ta­ko je is­pa­lo… Bi­lo je sve­ga, od
ne­sreć­nih okol­no­sti, Đi­no­bi­li­je­vog ne­ve­rovat­nog ko­ša, skan­da­lo­zne od­lu­ke su­di­ja pro­tiv No­vog Ze­lan­da, ali kad od­i­graš za­vr­šni­cu kao sa Ki­nom…“

„Mo­je me­sto je pr­vo. Kad je re­zul­tat ne­ga­ti­van, ja sam is­pred ti­ma, kad je po­zi­ti­van, oni su is­pred. Ta­ko tre­ba da bu­de, me­ni je ovo naj­te­ži re­zult­at u ka­ri­je­ri, ali valj­da će mi ovo is­ku­stvo po­mo­ći jer se­be još sma­tram mla­dim tre­ne­rom iako me mno­gi vi­đa­ju već go­di­na­ma.“

„Ja­sno je da je re­zul­tat ve­li­ko ne­ga­tiv­no iz­ne­na­đe­nje za sve nas jer smo svi ima­li že­lju da tur­nir od­i­gra­mo do­bro. Zna­li smo da to ne­će bi­ti la­ko, ali smo ta­ko­đe zna­li da mo­že­mo da igra­mo sa svi­ma i to se na kra­ju kra­je­va ov­de po­ka­za­lo. Naj­ža­li­je mi je što smo ve­li­ki deo tur­ni­ra od­i­gra­li do­bro pro­tiv ri­va­la ko­ji za­slu­žu­ju po­što­va­nje. Ni­smo ni­ko­ga pot­ce­nji­va­li. Kao tre­ne­ru, pr­vi put mi se de­ša­va­lo da eki­pa igra do­bro, ali da u svih pet utak­mi­ca za­vr­šni­ca bu­de ka­ta­stro­fal­no lo­ša. Za­što je to ta­ko, još po­ku­ša­vam da ana­li­zi­ram, da vi­dim šta je i da iz­vu­čem po­u­ke.“

„Za­hva­lio sam se igra­či­ma, ima­li smo od­lič­nu at­mos­fe­ru, ni­je bi­lo ni naj­ma­njih in­ci­de­na­ta, čak ni naj­sitni­jih. Žao mi je ulo­že­nog tru­da, že­sto­kog ra­da to­kom dva me­se­ca. Za­vr­ši­li smo ta­ko što mo od pet utak­m­i­ca četiri mo­gli da do­bi­je­mo, a i u toj jed­noj pro­tiv Špa­ni­je bi­li smo bil­zu. Ne mo­že bi­ti re­či da tim ni­je ra­dio i da ni­je že­leo, ali
za­vr­šni­ce su nas uni­šti­le.“

„Ima­li smo sa­mo dva igra­ča ko­ji su no­si­li igru i u re­prezenta­ci­ji i u svo­jim klu­bo­vi­ma. To su Bo­di­ro­ga i To­ma­šević. Svi osta­li su u re­pre­zen­ta­ci­ji do­bi­li ulo­ge i mi­nu­te ko­je ni­ka­da ra­ni­je ni­su ima­li. Vu­ja­nić je pr­vi put star­ter, Ra­ko­če­vić je ta­ko­đe imao za­pa­že­nu ulo­gu, Rad­ma­no­vić je prak­tič­no pr­vi put sa ova­kvom mi­nu­ta­žom iako ni­je de­bi­tant, Vu­le Av­da­lo­vić je bio u svo­joj ulo­zi… Mla­đi igra­či ni­su ima­li is­ku­stva, i to nam je fa­li­lo.

Oče­ki­vao sam da će že­lja na­dok­na­di­ti ma­njak is­ku­stva, i u do­broj me­ri ta­ko je i bi­lo. Je­di­no što se lju­tim na igra­če je­ste za­vr­šni­ca pro­tiv No­vog Ze­lan­da. Mo­že se pro­ma­ši­ti, ali ne mo­že da se ne tr­či, da se ne bra­ni… Sve osta­lo bi­lo je u gra­ni­ca­ma ko­rekt­nog.“


Sjaj­na Oli­ve­ra

U po­je­di­nač­nim spor­to­vi­ma, osim Ja­sne Še­ka­rić, odu­še­vi­la je ma­ra­ton­ka Oli­ve­ra Jef­tić. Po ne­sno­snoj vru­ći­ni, na sta­rom Olim­pij­skom sta­di­o­nu u cen­tru Ati­ne, ušla je u cilj kao šesta i to kao naj­bo­lje pla­si­ra­na Evro­pljan­ka. Ma­lu kri­zu ima­la je na 31. km, ka­da je ose­ti­la bo­lo­ve u mi­ši­ću sto­ma­ka, ali je pro­blem re­ši­la ve­zi­va­njem grč­ke za­sta­ve oko stru­ka, či­me je osvojila ve­li­ke sim­pa­ti­je gle­da­la­ca. Iste ve­če­ri Dra­gu­tin To­pić je de­setim me­stom u sko­ku uvis re­zul­ta­tom 2,29, naj­bo­ljim u se­zo­ni, oprav­dao do­la­zak u Atinu, baš kao i ve­slač­ki dvo­jac Sto­jić–Ste­gić ko­ji je u fi­na­lu bio pe­ti.


Si­gur­ni va­ter­po­li­sti i od­boj­ka­ši

Po­če­li su po­ra­zi­ma, va­ter­po­li­sti od Ma­đa­ra, a od­boj­ka­ši od Po­lja­ka, ali što su Igre od­mi­ca­le po­sta­ja­li su na­ša naj­ve­ća ekip­na uzda­ni­ca. Na dan štam­pa­nja ovog bro­ja „Vre­me­na“, igra­li su u če­tvrt­fi­na­lu, od­no­sno za ula­zak u po­lu­fi­na­le. Ako su us­pe­li, ne­ka od me­da­lja bi­će vr­lo bli­zu. Za­pra­vo, si­gur­ni smo da će na­red­ni, za­vr­šni atin­ski ra­port bi­ti po­sve­ćen nji­ma.


Olimpijada i Grčka: Od antike do dopinga

Ru­tin­sko: „Do you feel sa­fe?“ (ose­ća­te li se si­gur­nim?) upu­će­no VIP go­sti­ma ne­pri­met­no je sme­ni­lo: „I, šta ka­že­te, je­smo li ih do­bro or­ga­ni­zo­va­li?“, upu­će­no sva­kom stran­cu, u ma­ni­ji ko­ja je re­gru­to­va­la i stra­ne do­pi­sni­ke da u grč­koj štam­pi pi­šu ode atin­skim Igra­ma

De­set da­na je pro­šlo, go­sti su po­la­ko po­če­li i da od­la­ze, ali do­ma­ći­ne tek oče­ku­je ve­li­ko spre­ma­nje, svo­đe­nje ra­ču­na i po­mi­re­nje s još jed­nom talasom iz­ne­ve­re­nih oče­ki­va­nja i raz­bi­je­nih ilu­zi­ja… Na te­le­vi­zi­ji, Igre su u pu­nom je­ku: atlet­ski vi­kend je pro­šao uz du­žnu pa­žnju pu­bli­ke čak i na ina­če pra­znim sta­di­o­ni­ma, naj­a­trak­tiv­ni­ji grup­ni spor­to­vi i mno­ga fi­nal­na tak­mi­če­nja tek sle­de. Na naslovnim stranama novina do­ma­ći do­ping-skan­da­l ve­li­kih zve­zda i naj­ve­ćih na­da sme­nju­je ute­šno sla­vlje zbog neo­če­ki­va­nih me­da­lja ko­je su do­ne­li mla­di. Na uli­ca­ma, me­đu­tim, sko­ro da sa­mo vo­lon­te­ri ko­ji u uni­for­ma­ma do­la­ze i od­la­ze s po­sla pod­se­ća­ju na to da se – da­le­ko od je­dva po­re­me­će­ne av­gu­stov­ske sva­ko­dne­vi­ce – od­i­gra­va Olim­pi­ja­da, po­no­vo kod ku­će.

Sve što su bi­le te­me to­kom Ve­li­kog Iš­če­ki­va­nja kao da je pro­gu­tao mrak – ni­je bi­lo blek-auta, TV pre­no­si se odvijaju po planu, ne­ma za­gu­še­nja sa­o­bra­ća­ja – uop­šte, or­ga­ni­za­ci­ja ni­je nig­de pu­kla po ša­vo­vi­ma, ka­ko su na­ja­vlji­va­le ka­san­dre ra­znih pro­ve­ni­jen­ci­ja. Po­vre­me­no, ve­li­ke te­me se pre­o­bra­ža­va­ju u sop­stve­nu gro­te­sku, sa Bez­bed­no­šću na če­lu. Dosa­d ni­je bi­lo ni­ka­kvog te­ro­ri­stič­kog na­pa­da, ali iz­najm­lje­ni po­li­cij­ski di­ri­žabl ro­man­tič­no kra­si atin­sko ne­bo. Jav­nost ni­je oba­ve­šte­na o to­me da li je ili ne pri­ku­pio bi­lo ka­kve uz­ne­mi­ru­ju­će po­dat­ke, ali je svo­ju ko­ri­snost po­tvr­dio na dru­gi na­čin: u spo­ru iz­me­đu or­ga­ni­za­to­ra i de­la vi­so­kih go­sti­ju oko ka­šnje­nje „ša­tla“ za bo­ri­li­šta, fo­to­gra­fi­jom iz ce­pe­li­na do­ka­za­no je da ni­su ka­sni­li vo­za­či, ne­go dre­mlji­vi go­sti, i čast je spa­se­na. Dosa­d ne­za­mi­sli­va pro­por­ci­ja 7:1 za voj­sku u od­no­su na spor­ti­ste (voj­ske i po­li­ci­je oko 70.000, spor­ti­sta ne­što vi­še od 10.000) još jed­nom je po­tvr­di­la da kvan­ti­tet ne mo­že da za­me­ni kva­li­tet, i da ne­ma bo­ga ko­ji će spre­či­ti do­ko­nog po­li­caj­ca pri­prav­ni­ka u pa­tro­li oko olim­pij­skog se­la da u sit­ne sa­te kol­tom upu­ca ko­le­gu voj­ni­ka na stra­ži. Ne u sva­đi, ne­go u igri po­te­za­nja…

Ru­tin­sko: „Do you feel sa­fe?“ (ose­ća­te li se si­gur­nim?) upu­će­no VIP go­sti­ma ne­pri­met­no je sme­ni­lo: „I, šta ka­že­te, je­smo li ih do­bro or­ga­ni­zo­va­li?“, upu­će­no sva­kom stran­cu, u ma­ni­ji ko­ja je re­gru­to­va­la i stra­ne do­pi­sni­ke da u grč­koj štam­pi pi­šu ode atin­skim Igra­ma, a one dru­ge izvela na stub sra­ma. Po­li­tič­ki po­sta­vljen „na­ci­o­nal­ni pri­o­ri­tet“, či­ji je smi­sao bio da obez­be­di sa­rad­nju i „olim­pij­sko pri­mir­je“ iz­me­đu dve­ju ve­li­kih stra­na­ka (opo­zi­ci­o­nog PA­SOK-a i od mar­ta vla­da­ju­će kon­zer­va­tiv­ne No­ve de­mo­kra­ti­je) radi odr­ža­nja „uspe­šnih Iga­ra“, si­šao je me­đu na­rod, ne osta­vlja­ju­ći pro­sto­ra za bi­lo ka­kvu dis­tan­cu ni­ti smi­sao za hu­mor. Igre su shva­će­ne pre­vi­še ozbilj­no, tre­ba se po­ka­za­ti pred sve­tom. Ali po­li­tič­ki ko­rekt­na pri­lje­žnost pu­bli­ke u do­ka­zi­va­nju grč­kog očin­stva nad Igra­ma – ko­je se vra­ća­ju kao hi–tech fran­ši­za glo­bal­nih raz­me­ra – ni u če­mu ne pod­se­ća na onu raz­dra­ga­nost ko­ja se iz­li­la uli­ca­ma ka­da su „na­ši“ u ju­nu po­sta­li evrop­ski šam­pi­o­ni u fud­ba­lu, na iz­ne­na­đe­nje sve­ta, ali i svo­je sop­stve­no.

Ose­tlji­vost mno­gog grč­kog sa­go­vor­ni­ka je ra­zu­mlji­va: ulog je pre­ve­li­k, oče­ki­va­nja su ne­kri­tič­ki i pre­du­go do­zi­đi­va­na jed­no na dru­go. Uvek gla­dan pri­zna­nja i po­hva­le svom an­tič­kom iden­ti­te­tu, onaj deo do­ma­će pu­bli­ke ko­ji se ne ba­vi po ostr­vi­ma mno­go pri­jat­ni­jim stva­ri­ma po­no­san je na spek­ta­ku­lar­nu, ali kon­tro­verz­nu et­nocen­trič­nu ce­re­mo­ni­ju otva­ra­nja Olim­pi­ja­de, u ko­joj ni­je bi­lo ni­če­ga što bi iz­da­le­ka pod­se­ća­lo na njen (pro­kla­mo­va­ni) eku­men­ski i va­ni­sto­rij­ski duh.

Ne­mer­lji­va di­men­zi­ja tre­me oko po­tvr­de iden­ti­te­ta pre­to­če­na je i u mer­lji­ve me­da­lje ko­je je pu­bli­ka oče­ki­va­la, na­ro­či­to po­sle por­tu­gal­ske fud­bal­ske fi­je­ste. In­te­re­so­va­nje je po­tvr­đe­no i na boks-ofi­si­ma: tra­di­ci­o­nal­no ma­hom sport­ski auti­stič­na pu­bli­ka sta­la je, u poslednji čas i pod sun­cem u av­gu­stov­skom sja­ju, u re­do­ve za kar­te za tak­mi­če­nja u ko­ji­ma uče­stvu­ju Gr­ci, na­ro­či­to za ona u ko­ji­ma se oče­ki­vao tri­jumf do­sa­da­šnjih do­ma­ćih olim­pij­skih po­bed­ni­ka, is­ko­va­nih u ido­le. Avaj! Raz­o­ča­ra­nje je sti­glo pre ne­go otva­ra­nje Iga­ra, po­što su sid­nej­ski me­da­lji­sti, sprin­te­ri Ko­stas Ken­de­ris (zla­to) i Ka­ta­ri­na Tha­nu (sre­bro), iz­be­gli do­ping-kon­tro­lu, pa in­sce­ni­ra­li sa­o­bra­ćaj­ku da se ne bi po­ja­vi­li ni pred MOK-ovom Di­sci­plin­skom ko­mi­si­jom, i na kra­ju po­vu­kli akre­di­ta­ci­je. Ne­ko­li­ko da­na ka­sni­je, di­zač te­go­va Le­o­ni­das Sa­ba­nis mo­rao je da vra­ti bron­zu zbog vr­to­gla­vog ni­voa te­sto­ste­ro­na… La­vi­na po­kre­nu­ta na do­ma­ćoj sce­ni tek će se na­sta­vi­ti ka­da se na je­sen za­huk­ta­ju po­li­tič­ka pre­pu­ca­va­nja iz­me­đu sa­da­šnje i biv­še vla­de oko od­go­vor­no­sti ne sa­mo za to­le­ri­sa­nje, ne­go i za ak­tiv­nu po­dr­šku ne­kon­tro­li­sa­nom do­pin­gu u grč­kom spor­tu, ko­ji je to­kom po­sled­nje de­ce­ni­je pro­iz­veo ko­me­te – po­ka­za­lo se – krat­kog tra­ja­nja. U kon­tek­stu me­đu­na­rod­no po­o­stre­ne an­tido­ping-kon­tro­le, na­ci­ja je sa­zna­la da se u spor­tu svi do­pin­gu­ju, ali da – eto – se­lek­tiv­no hva­ta­ju sa­mo „na­še“, ali ne i Ame­ri­kan­ce (isti­ni za vo­lju, od 17 spor­ti­sta ko­ji su do sa­da is­klju­če­ni po­sle do­ping-kon­tro­le, je­dan je Grk i jed­na Ame­ri­kan­ka), ili im „čak si­pa­ju te­sto­ste­ron u sok od po­mo­ran­dže“. Ma­sov­ne sport­ske ilu­zi­je su do­dat­no raz­bi­je­ne ot­kri­ći­ma ono­ga što je – sa­da se is­po­sta­vlja – bi­lo jav­na taj­na, a uklju­ču­je čak i pi­sme­ni pred­log biv­šoj vla­di da za sve­ga šest mi­li­o­na evra do­pin­go­va­njem – le­gal­nim i nelegalnim – 150 spor­ti­sta obez­be­di ki­šu me­da­lja u Ati­ni… Pred­log je od­bi­jen, ali svi ak­te­ri, po­li­tič­ki i sport­ski, još su na sce­ni, iako je vi­dan kraj jed­ne epo­he…

Di­za­nje te­go­va, grč­ki „for­te“ od po­lo­vi­ne de­ve­de­se­tih ka­da ga je uglavnom s al­ban­skim i gru­zij­skim spor­ti­sti­ma za­čeo tre­ner Hri­stos Ja­ko­vu, za­tvo­ri­lo je krug. Pod pri­ti­skom do­ping-skan­da­la, Ja­ko­vu je iz­ja­vio da se po­vla­či; pa­ti­ke je na po­di­ju­mu sim­bo­lič­no osta­vio i vi­še­stru­ki zlat­ni olim­pi­jac i per­ja­ni­ca spor­ta, na­tu­ra­li­zo­va­ni Grk iz Al­ba­ni­je, Pi­ros Di­mas, is­pra­ćen bron­zom u Ati­ni i ova­ci­ja­ma pu­bli­ke. Ken­de­ris i Tha­nu su pro­šlost, ne­ma ni­ko­ga ko će ih opra­ti što su osra­mo­ti­li ze­mlju – ne to­li­ko do­pin­gom, ko­li­ko ne­ča­snim po­na­ša­njem – iako im se pri­zna­je da su sa­mo žr­tve­ni jar­ci ce­le pri­če… Ume­sto njih, sti­žu ne­ki no­vi, ano­nim­ni po­ten­ci­jal­ni ido­li, ali tek po­što se pu­bli­ka opo­ra­vi od ovog raz­o­ča­ra­nja. „Sve je po­če­lo od shva­ta­nja da tre­ba da igra­mo ulo­gu ve­li­ke sport­ske na­ci­je, iako su na­ša de­ca de­be­la i ne­po­kret­na i iako smo sa­mo ma­la ze­mlja od 11 mi­li­o­na sta­nov­ni­ka“, pi­še sa­da ko­lum­ni­sta dnev­ni­ka „To Vi­ma“. „U to smo ube­di­li na­rod ko­ji sa­da ža­li, kao što smo ga ne­ka­da ube­đi­va­li u ‘isto­rij­sku isti­nu’ o Ma­ke­do­ni­ji, o Mi­lo­še­vi­ću, o gro­mo­gla­snom „ne“ za po­nov­no uje­di­nje­nje Ki­pra. Isti­na je da na­ro­di­ma tre­ba­ju mi­to­vi, ali to uklju­ču­je i do­ping sva­ke vr­ste.“

Kraj Iga­ra je već na vi­di­ku, sve­ča­nost za­tva­ra­nja sprem­na, uz na­rod­nu pe­smu i že­te­o­ce (?), ali bez ili sa mno­go ma­nje va­tro­me­ta ne­go pri­li­kom otva­ra­nja, jer je u me­đu­vre­me­nu va­tro­met sa žur­ke „če­lič­ne le­di“ grč­kog Or­ga­ni­za­ci­o­nog ko­mi­te­ta, Ja­ne An­ge­lo­pu­lu-Da­ska­la­ki, spa­lio po­la su­sed­nog br­da. „Vi­so­ka peć“ po­red glav­nog sta­di­o­na, na ko­joj go­ri olim­pij­ski pla­men, ga­si se sva­ko­dnev­no na če­ti­ri sa­ta pred zo­ru, ra­di odr­ža­va­nja; TV pre­no­si, ko­ji­ma je iona­ko sve pri­la­go­đe­no, na­sta­vlja­ju se i sva­ko kroz svo­ju klju­ča­o­ni­cu vi­ri u ono što se pro­da­je kao „olim­pij­ski duh“. In­to­na­ci­ju je, me­đu­tim, na otva­ra­nju da­la su­pru­ga jed­nog od me­đu­na­rod­nih mag­na­ta če­li­ka, An­ge­lo­pu­lo­sa: „Do­bro do­šli na NA­ŠE Igre.“

So­nja Se­i­zo­va

Copied

Međuvreme

Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!

Više iz rubrike Mozaik
Dvojica novinara s gas maskama i šlemovima

Mediji

02.januar 2026. K. S.

Smrtonosna godina za medije: Koliko je novinara ubijeno širom sveta 2025?

Protekla godina bila je izuzetna smrtonosna za novinarstvo - ubijeno je 128 novinara i medijskih radnika širom sveta

Infantino i Tramp

Svetsko prvenstvo u fudbalu 2026.

01.januar 2026. Vukašin Karadžić

Kako su Infantino i Tramp od fudbala napravili soccer

Muzički program na poluvremenu, „četvrtine“, preskupe karte… Sve ide ka tome da će na Svetskom prvenstvu 2026. fudbal postati „amerikanizovan“. A navijačima se to nikako ne dopada

Nova godina

Rečnik

31.decembar 2025. N. Rujević

Nova godina se uvek dogodi

Otkud dolazi reč „godina“ i šta je izvorno značila

MTV

Popularna kultura

31.decembar 2025. I.M.

Kraj jedne ere televizijske muzike: MTV ugasio svoje kanale

Emitovanje kanala MTV Music, MTV 80s, MTV 90s i Club MTV prestalo je ovog jutra u šest časova, čime je završeno značajno poglavlje u istoriji televizije

Sport

30.decembar 2025. Novak Marković

Sportska godina za zaborav: Bilans neuspeha reprezentacije

Mnogo utakmica, malo uspeha i previše opravdanja, tako bi se u par reči moglo opisati sve ono što je reprezentacija Srbije, u većini sportova, uradila ove godine. Gde smo se sve to obrukali i šta nas od reprezentativnog sporta očekuje 2026. godine

Komentar
Predsenik Stbije Aleksandar Vučić sedi zamišljen u kaputu verovatno u helikopteru. Pored prozora vidi se znak Exit

Komentar

Simptomi propadanja režima

Četiri simptoma ukazuju na propadanje režima Aleksandra Vučića. Da se još jednom poslužimo rečima mudrog Etjena de la Bosija: ljudi više ne žele tiranina.

Ivan Milenković
Predsednik Srbije Aleksandar Vučić u kaputu maše rukama

Komentar

Ćao Ćacilendu!

Proglašavajući najveće ruglo svoje vladavine za najveću tekovinu slobodarske Srbije, Aleksandar Vučić je svirao kraj Ćacilendu

Andrej Ivanji
Predsednik Srbije Aleksandar Vučić na džemperu ima bedž sa ćirilićnim slovom

Pregled nedelje

Mozak ćacilendskog psihijatra   

Ništa se ne dešava od onog što Vučić najavljuje, uključujući i obećanje da će dohakati N1 i Novoj S. Zato nemoć i frustraciju krije tvrdnjom da te dve televizije nije zabranio jer mu koristi njihov rad. Jadno, jeftino i prozirno 

Filip Švarm
Vidi sve
Vreme 1825-1826
Poslednje izdanje

Politička 2025.

Godina u kojoj se desila decenija Pretplati se
Izbor urednice fotografije nedeljnika “Vreme”

Slike Godine 2025.

Ova situacija

Šta nas čeka 2026.

Generacija Z

Stasavanje dece revolucije

Intervju: Nebojša Antonijević Anton i Zoran Kostić Cane (“Partibrejkers”)

Život iz prve ruke

Vidi sve

Arhiva

Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.

Vidi sve
Vreme 1825-1826 24.12 2025.
Vreme 1824 18.12 2025.
Vreme 1823 11.12 2025.
Vreme 1822 03.12 2025.
Vreme 1821 26.11 2025.
Vreme 1820 19.11 2025.
Vreme 1819 12.11 2025.
Vreme 1818 05.11 2025.
Vreme 1816-1817 22.10 2025.
Vreme 1815 16.10 2025.
Vreme 1814 09.10 2025.
Vreme 1813 01.10 2025.

Međuvreme

Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!

Vreme Logo
  • Redakcija
  • Pretplata
  • Marketing
  • Uslovi korišćenja
  • Njuzleter
  • Projekti
Pratite nas:

© 2026 Vreme, Beograd. Developed by Cubes

Mastercard Maestro Visa Dina American Express Intesa WSPAY Visa Secure Mastercard Secure