U sarajevskoj zbirci 1001 noć ima jedna kratka priča dječaka Haruna. Ta priča nosi naslov “Zatvori oči”: “Ja sam nacrtao zatvori oči zato jer je u Sarajevu otvoren kovčeg sa duhovima. Indijana Džons je, kad se otvorio kovčeg, u filmu žmirio i duhovi mu nisu mogli ništa. I u Sarajevu se nikom ne može dogoditi ništa ako na vrijeme zažmiri.” Priča je napisana u vrijeme opsade Sarajeva.
I tako i ja zažmirim i vidim horog Ive Daneua na Kalemegdanu protiv “Partizana” kad je pogodio u posljednjoj sekundi i kad je pobijedila “Olimpija”. A “Partizanova” publika, poslije minut tišine, ustala je i aplaudirala. Zažmirim, ljetnja noć na Kalemegdanu devetstošezdeset i neke. “Crvena zvezda” – “OKK Beograd”. Brojim u sebi koševe Radivoja Koraća. Sa poluodstojanja uvijek o tablu. I zabrojim se. Sjutra u “Sportu” gledam i mislim “Zlatna levica” trideset poena, a ono broj 45. U publici je te noći bio i Ivo Andrić u elegantnom mantilu, velike naočare i bistre, stroge oči.
Opet ljetnja noć, Ulica Zdravka Čelara, avlija “OKK Beograda”. Igraju Korać, Gordić, Nikolić, Trajković… trener Bora Stanković, protiv “Zadra”. Đerđa, Bruno Marcelić, Troskot, Stipčević… I blijedi vitak sedamnaestogodišnjak, visok kao bor, Krešimir Ćosić. I njegov poluhorog preko reprezentativca Rajkovića. Krešimir Cosić, budući Jupiter jugoslovenske košarke. Hala “Pionir”, finale Evropskog prvenstva, Jugoslavija–SSSR. Posljednjih deset sekundi, rezultat 82–80. Dragan Kićanović na kapici reketa driblingom baca na parket najboljeg defanzivca Jedeška. I pogađa. Do kraja četiri sekunde i tajmaut. Trener SSSR Kondrašin gleda put semafora: 84–80. Pogled nasmrt ranjenog tigra.
Zažmirim, hala sportova. Prva utakmica Dražena Dalipagića u “Partizanu”, protiv zagrebačke “Lokomotive”. Čermak traži povratni pas, a Dražen u uglu, ide na skok šut. I zvuk mrežice. Dalipagić, najbolji strijelac i najbolji igrač Svjetskog prvenstva u Manili 1978. Poslije 40 godina u Kumanovskoj ulici kažem Draženu-Praji: “Dao si na prvoj utakmici 15 koševa. – Prevario si se, enciklopedijo, dao sam 17.” Mora fusnota: Bogdan Tanjević mi je u Trstu pričao da je poslije jedne trening utakmice SAD–Jugoslavija Majkl Džordan pitao gdje je onaj čudesni broj 15.
Zažmirim, i opet Manila. Polufinale Jugoslavija–Brazil, rezultat 87–87. Na liniji za slobodna bacanja najelegantniji jugoslovenski igrač Mirza Delibašić. Prilazi mu Moka Slavnić i kaže: “U dvjesto dolara da ćeš promašiti.” A Mirza: “Podižem na 500 da ću pogoditi.” Naravno, bilo je 89–87. Delibašić, melanholija kao polet i kao gospodstvo: “Kad mi riječ sa jezika pođe,/ ko plamen se iz usta pojavi./ Zaljubljen sam, stog je moja pjesma/ Živa rana goruće ljubavi.”
Finale Evropskog prvenstva u Belgiji, možda Brisel. Jugoslavija–Italija. Na poluvremenu Azuri vode 16 razlike. Neriješeno je 10 sekundi do kraja utakmice, na tajmautu Aleksandar Nikolić “nacrta” napad za Dragana Kićanovića. Trojica Azura oko najboljeg strijelca. I loptu dobija Slavnić i hladnokrvno mangupski pogađa za pobjedu. Ove su asove vodili veliki Aleksandar Nikolić, najbolji trener u povijesti jugoslovenske košarke, i Ranko Žeravica.
I tako dolazimo u zagrljaj sa filmom Jure Pavlovića Izgubljeni Dream Team. Jer ljepota je tradicija koju čuvam. Film Jure Pavlovića je malo remek-djelo. Krupni je kadar kao kod Džona Forda, a tišina kao u filmovima Ingmara Bergmana. I vidim kako u ovom filmu čista suza biva vrelo zvuka.
Tim je zajedništvo, al’ u ovom filmu svaki igrač priča za sebe. Svaki član ekipe Jugoslavije bio je majstor u igri jedan na jedan. U takvoj igri jedan na jedan i partizani su probili obruč na Sutjesci. Herojski podvig. Igra i dostojanstvo sve pobijede. Ko u ovoj vasioni može da procijeni da li su za povijest ratni, krvoločni sukobi važniji od drublinga i pasa Kukoča, od kontre Paspalja, lucidnog proigravanja s posta Divca, skoka i bloka Rađe, odbrane i pregleda igre Zdovca, mašte i optimizma Đordjevića, pouzdanog šuta sa poludistance Perasovića, racionalnosti i trojke Sretenovića, postojanosti Jovanovića, drskosti i dobre odbrane i trice mladog Danilovića. I savezni kapiten Dušan Ivković kao uzor strategije harizme i mangupluka.
Ostali su ti majstorski potezi iz Rima 1991. zapisani između njedra zemlje i nebeskog svoda. Pravda i stid lebde ovim filmom. Ti prometejski principi, ili snaga koja boli, snaga koja liječi. Majstorsko rediteljsko čitanje mape lica igrača. I majstorski montirana tišina. Jer tišina se najbolje čuje. Tišina kao muzika i kao komentar zločina i rušenja. I tišina kao komentar igre. Kao dokumentarni, ratni djelovi i kadrovi iz arene u Rimu. To doprinosi posebnom dojmu ritma ove filmske priče.
Teren u vječnom gradu bio je za mlade igrače i ocean i dlan. Najbolji dribling, pas je iskrenost kao iskrenost duše i prstiju. Iskrenost srca i preciznost ruke. Geometrija dvorišta i svemira.
Ovaj film izaziva emociju. Od tragedije, rezignacije, do osmijeha. Prijateljstvo sve nadmaši i zato je Jugoslavija trijumfovala u polufinalu i finalu kad je već počeo da bjesni rat u Jugoslaviji. Nije bilo lako zaboraviti škrinju otrova i mržnje, prijetnje. Al’ uspjeli su to zavjereništvom, prijateljstvom i majstorstvom.
U filmu je precizna geometrija jugoslovenskog prostora i ognja dijamanta igre. Igra dobrovoljnih izgnanika u Rimu ličila je na podjelu beskraja sa najmanjim rastojanjem. Čuje se samo zvuk lopte i tišina mrežice.
Ovakav film ne da mi da izgubim pamćenje i čini glavu melanholičnom i divno ludom. Igra reprezentacije Jugoslavije u Rimu ličila je na sinkopirani džez. Improvizacija kao disciplina. Disciplina kao improvizacija. Otvorene vene biografija igrača hitaju u naše živote, u moj život kao dar i kao dug. Imali su ti čarobnjaci strijelu u grlu i u srcu. Tu bol pobijedili su plemstvom igre. Kao da igraju u svojoj ulici. Ostaje taj trijumf apsolutan, kao Mikelanđelov crtež na plavetnom nebu.
Majstorski prikazani portreti igrača i Dušana Ivkovića podsjećaju na Rembrantove autoportrete. U dubokim očima ogleda se univerzum jugoslovenski tih tragičnih devedesetih, pa sve do danas. Igralište u Rimu bilo je njihova otadžbina, njihovo ponovo stečeno nasljeđe. Rimski dobrovoljni izgnanici slijedili su napjev svoje krvi i ritam koji im darovaše Daneu, Korać, Đerđa, Gordić, Basin, Tvrdić, Čermak, Ćosić, Dalipagić, Simonović, Kićanović, Slavnić, Plećaš, Žorka, Jelovac, Jerkov, Vilfan, Dražen Petrović. To je prepoznatljiva jugoslovenska škola. Njeni su najbolji izdanci Dončić, Jokić, dvojica Bogdanovića, Šarić, Nurkić, Vučević.
Razbijeno ogledalo Jugoslavije ova rimska ekipa pretvorila je u Betovenovu Devetu simfoniju.
Dovodi me ovaj film Jure Pavlovića do tišine koja me dira do srži, do jauka. Jugoslavija je uvijek na početku. I ona će se pojavljivati do kraja kao horizont, kao radoznalost, kao prijateljstvo, kao ljubav, kao Mediteran. Nikad se Jugoslavija ne predaje. Jer sve jeste ako voliš. Najbolje svjedočanstvo ovih riječi je izvrstan film Jure Pavlovića. I partizanski pozdrav i SMRT FAŠIZMU.
