Tito je bio glumac

Deset godina istraživanja i tri godine pisanja rezultiralo je sa 700 stranica knjige Tito, povjerljivo i osobno Borisa Rašete. U izdanju zagrebačke Frakture ova knjiga je postala hit – u prva tri meseca imala je čak tri izdanja, a uskoro će se pojaviti i na srpskom tržištu u izdanju Porta Librisa. Rašeta je pokušao da istraži psihologiju Josipa Broza Tita, koji je kroz celi život prošao bez trauma. “Moj je život bio težak, ali ja sam ga živio radosno”, rekao je Tito Vladimiru Dedijeru. Istražujući kako je to moguće, Rašeta je preslušao sate razgovora sa Hertom Haas, Milovanom Đilasom i drugim ljudima iz Titove neposredne okoline pokušavajući da dođe do psihološkog portreta te jedinstvene ličnosti, možda prvog svetskog državnika koji se, krećući iz blatnjave zagorske potleušice, formirao kao brend, čovek u belom odelu.

...

SVETLA POZORNICE

Mladi se šegrt – bilo je to u ljeto 1909. u Sisku – kriomice uvukao u kazalište. Nije mu bilo prvi put, ali sada se osjećao neobično. Predstava je bila drugačija – raskošnija, veselija, na momente frivolna. Ugledao je mlade glumice u blještavim, svilenim kostimima, s elegantnim frizurama, otmjene, visoke, bogate Crnogorce u pariškom “Maksimu”. Razigrani komad u kojemu dugonoge, prpošne ljepotice, okićene biserjem pjevaju vrckave arije, ljube se, plešu i ispijaju potoke šampanjca fascinirao ga je. Vesela udovica, popularna opereta Franca Lehara, tih je godina žarila i palila evropskom scenom.

Te je noći nemirno spavao. Ujutro je otišao do impresarija glumačke trupe. Želio je na pozornicu. Nakon kraće pjevačke probe šef trupe primio je sedamnaestogodišnjaka.

Josip Broz uskoro je debitirao na pozornici u Osijeku, kamo je trupa otišla nakon Siska. Na prvu pozornicu u životu stupio je kao statist. Svojim scenskim nastupom bio je tako zadovoljan da je odlučio ostati na sceni i kruh ubuduće zarađivati kao glumac. Šefu kazališne družine zacijelo je slagao važne detalje – tko je, koliko ima godina, od čega živi. Prešutio je da napušta siguran kruh (do kraja školovanja ostala mu je samo godina dana), što je za dijete iz siromašne zagorske obitelji bio golem rizik. Ali svjetla pozornice bila su neodoljiva. On, običan zanatski učenik, bez ikakve umjetničke naobrazbe, slabo načitan, odlučuje riskirati. Možemo s dosta razloga pretpostaviti da to i nije doživljavao kao hazard, već kao zov prirode, koja će ga tridesetak godina poslije lansirati na najizazovniju pozornicu svijeta, ratnu i političku.

Kazališna epizoda u Titovim je biografijama prešućena, zaobiđena ili gurnuta u fusnote, a te bilješke često govore znatno više od glavnog teksta. Titova kazališna epizoda otkrivena je tek 1954. godine. Novinar Ivan Flod opisao je kako je predsjednik s gostima sjedio u hotelu “Central” i ležerno pripovijedao zgode iz svoga života. U gradskom kazalištu sačuvano je nekoliko dokumenata iz kojih se vidi da je 1909. primio honorar od trideset kruna kao statist u Veseloj udovici. Titu su pokazali priznanice za honorar i on ih je parafirao. Izvanredno se sjećao svih detalja. Bez greške je naveo datum stupanja na pozornicu, 22. lipnja 1909, da bi potom nabrojio i glumce koje je tada upoznao. Nije zaboravio napomenuti da je na sceni imao tako dugo nalijepljene brkove da ga nitko – na njegovu žalost – nije mogao prepoznati. Tito sa 62 godine pamti datum svog nastupa u osječkom teatru, pamti imena glumaca, pamti svoju frustraciju – zbog brkova njegova slavna uloga nije mogla biti prepoznata. Na velikoj sceni, a anoniman. Koje prokletstvo! Malokad će poslije Josip Broz propustiti priliku pokazati tko je glavni na pozornici, osim u krvavim godinama Velike čistke, kad je promućurno zaključio da mu je bolje ostati u sjeni, pa mu je kratkotrajni bijeg iz povijesti spasao glavu.

Titova operetna epizoda upućuje na histrionski karakter. Sa sedamnaest godina on je na pozornici, u sićušnoj ali uzbudljivoj roli velikog komada; vidio je sjaj scene, osjetio miris slave, čuo gromovit pljesak. U arhivu osječkog kazališta nalaze se dokumenti koji potvrđuju da je operetna grupa u Osijeku gostovala punih jedanaest dana: od 22. lipnja do 2. srpnja 1909. Josip Broz nije ostavio drugih detalja o utiscima koje je na njega ostavila Vesela udovica. Možemo, ipak, pretpostaviti da su u stanovitom smislu bili formativni.

NA LEPOM PLAVOM DUNAVU

Sin Titova brata Martina, Franjo, rado je pričao kako je njegov bratić Joža u Austriji prije Prvoga svjetskog rata kao mladi radnik stalno posjećivao kulturne priredbe. Bio je smješten u Wiener Neustadtu, ali je zbog njih nedjeljom odlazio u Beč, grad u kojemu živi i Adolf Hitler. Zanimaju ga koncerti, kazalište, ples i, prvi put u životu, ljepotice. “Kad bi se navečer spremio za izlazak, znao sam da je u pitanju ili tajni politički sastanak ili neka lijepa raspuštenica”, reći će njegov nećak Franjo u seriji Svjedoci testamenta. Tajni politički sastanak? Već tad? Lijepa raspuštenica? Obje Franjine izjave ostat će zauvijek u sferi apstrakcije.

Brozovu sklonost opereti prvi je uočio slovenski dramaturg i režiser Žarko Petan. Broza su obično tumačili kao “bravara”, a taj je ključ posve neodgovarajući za ulazak u unutarnji svijet čovjeka koji će u drugoj polovini 20. stoljeća biti jedini državnik svijeta kojega cijene i Istok i Zapad, i Sjever i Jug. Petan Broza vidi kao “tipičnog histriona, koji je cijeloga svoga života, iz dana u dan, stvarao samo jednu jedinu veliku umjetninu, chef-d’oeuvre, (remek-djelo) vlastiti život”, što je, vjerujemo, mnogo bliže istini.

Slavni austrijski skladatelj opereta Robert Stolc u autobiografiji Servus Du cijelo je poglavlje posvetio Titu, s kojim se sreo 1967. kada je jugoslavenski predsjednik u Državnoj operi uživao u Štraušovoj opereti Šišmiš, kojom je Stolc dirigirao. Maestro Stolc nije znao da je Tito još u mladosti bio naklonjen njegovim melodijama. Bio je silno iznenađen, i to više nego ugodno iznenađen kad je od Broza saznao da je kao mladić znao napamet sve njegove arije i da ih i u poznim godinama ponekad pjevuši. Silno mu je polaskao rekavši da se njegova glazba i dalje svira u svim državama nasljednicama Dunavske Monarhije.

“Sretan sam što ovo čujem od vas, vaša ekselencijo”, rekao je Stolz. ‘Inače, prvi grad izvan Graca u kojem sam nastupao kao dirigent i u kojem sam skladao prvu operetu bio je Maribor. Maribor je kralj valcera.’ Tito me potapšao po ramenu. ‘Zaslužujete biti počašćeni zbog toga’, rekao je. Pozvao je jednog od svojih pomoćnika. ‘Zanima me koliko će ti trebati
da pronađeš Orden jugoslavenske zastave za maestra Stolca?’ Nakon nekoliko minuta ađutant se vratio, i to ne praznih ruku.”

Tako je bivši drugi kapetan gradskog kazališta u Marburgu dobio najviše odlikovanje koje je jugoslavenska vlada mogla dodijeliti umjetniku: Orden jugoslavenske zastave sa zlatnom vrpcom. Maestro se nije sjećao naziva odličja – od naših riječi sjećao se samo jedne, “odrezak”. “Očito je Tito kao mladić naučio bolje njemački dok je radio u Neudorfu kraj Beča, nego što sam ja svladao slovenski u Mariboru. Bio sam zapanjen njegovim rječnikom. Mogao je ispravljati svog službenog tumača, koji ga je pratio u Beču, prilično precizno i bez razmišljanja”, zapisao je Stolc.

Žarko Petan ispričat će još nekoliko vrlo dojmljivih crtica o Brozu. Vladimir Dedijer otkrio mu je da je Broz prije Drugoga svjetskog rata, dok je živio kao komunistički ilegalac u Zagrebu, naučio od jednoga glumca (to je, navodno, bio prvak Hrvatskog narodnog kazališta Dubravko Dujšin) kako da šminkom, bojenjem kose i sličnim kazališnim pomagalima posve izmijeni izgled. O Brozovim preobrazbama svjedoče mnogi njegovi tadašnji suradnici.

Vodeći predratni slovenski komunisti Edvard Kardelj i Franc Leskošek sjećaju se da je dolazio na ilegalne partijske sastanke uvijek gospodski dotjeran; dakako, po mišljenju partijskih kolega, tako se odijevao zbog konspiracije, da bi zavarao policijska njuškala. Iz istoga izvora dolazi još jedna iznenađujuća informacija: “Nokti su mu uvijek bili izmanikirani – i to, valjda, zbog konspiracije”, pomalo ironično završava Petan.

ODLAZI I RANKOVIĆ

Bila je večer, oko devet sati, 17. ili 19. studenog 1965. kad je na vratima Ćosićeva stana zazvonilo zvonce. Pisac je otvorio vrata; pred njim je stajao neki pukovnik. “Povjerljivo mi je rekao da me zove drug Maršal da odmah dođem u njegov kabinet. Kola me čekaju pred kućom.”

Ćosić je Tita zatekao kako hoda po prostranom kabinetu. Bio je ozbiljan i strog, “kao na Augustinčićevom portretu”. Rukovali su se i sjeli u fotelje, jedan nasuprot drugome.

Ćosić je tad čuo monolog koji ga je zaprepastio. Stari mu je objasnio kako su se u Partiji stvorile dvije frakcije, koje će razbiti jedinstvo Partije i Jugoslavije. Nositelji frakcija su Kardelj i Ranković; Kardelj lijeve, a Ranković desne. “Ja sam učinio sve da to spriječim i neutraliziram”, rekao je Broz, “ali me odavno ne slušaju. Iako su stari komunisti, obojica tjeraju po svome i bore se za vlast”. Prema staroj partijskoj tipologiji frakcija, “lijeva” (Kardeljova) zagovara disoluciju Jugoslavije; desna (Rankovićeva) nacionalistička je i centralistička. Prije 27 godina on se uspeo na vrh zagrebačke organizacije tako što je porazio obje. Kad se obračunavao s Đilasom, rekao je: “Nema tu ništa organizirano” (misleći na frakcije). Ovdje su se, međutim, formirale dvije grupe – a to onda znači borbu za vlast. Tito Ćosiću kaže da ga njih dvojica “već odavno” ne slušaju. “Ja to više ne mogu trpjeti”, rekao je Tito i tu zašutio. Očekivao je Ćosićev komentar, ali pisac je bio preneražen.

“Ne mogu razumjeti da takvi komunisti kakvi su Kardelj i Ranković mogu danas stvarati frakcije”, procijedio je nakon dulje šutnje preneraženi Ćosić pa zbunjeno dodao: “Vas su, druže predsjedniče, dezinformirali.”

“Raspolažem točnim obavještenjima. I Marko i Bevc su protiv mene! Vi ste naivni, ne poznajete ljude koji vole vlast. Oni su spremni i preko leševa do svog cilja”, rekao je Tito. Dugo ga je uvjeravao u postojanje frakcija pa mu, navodno, rekao kako će na Dan armije, 22. prosinca, reći narodu što se događa u partijskom i državnom vrhu. Ćosić kaže da je u njegovu glasu, kojim je dominirala ljutnja na suradnike, osjećao “neki njegov duboki strah”.

“Narod to mora znati. Ja sam odgovoran za Jugoslaviju i neću dozvoliti da je netko zbog svojih bolesnih ambicija rastura. Tolika se krv prolila za ovu zemlju…” govorio je Tito.

Što je to toliko uzrujalo Tita? Aleksandar Ranković istupio je početkom 1965. protiv najavljenih reformi. Njegov je govor uzrujao Kardelja i Bakarića, koji su zagovarali promjene. U kadroviranju se Ranković obilno služio Udbinim dosjeima. “Iza kulisa je izbila žestoka borba u koju je bio upleten i Boris Kraiger, potpredsjednik Saveznog izvršnog vijeća, koji se snažno angažirao protiv srpskih konzervativaca. Tito se u toj situaciji osjećao sve više ugroženim, jer mu se činilo da mu prijete sa svih strana…”, piše Pirjevec.

Ćosića je najviše mučilo pitanje: zašto je baš njemu odlučio sve to reći? Uskoro je saznao odgovor, koji ga je zaprepastio. “Ti ćeš rukovoditi Partijom u Srbiji…”, rekao mu je Tito.

Dodao je: “Krleža će biti direktor ‘Borbe’. Razgovarao sam s njim i on je pristao…”

“Sledio sam se i saslušao njegov plan za razbijanje Kardeljove i Rankovićeve frakcije. Pribrao sam se i odlučno rekao: ‘Hvala vam, druže Tito, na povjerenju. Ali ja sam nesposoban za tu dužnost. Ja ne mogu biti predsjednik Partije. Ja sam pisac i želim ostati samo pisac’.”

Ćosić piše kako je svojim odgovorom “razočarao i naljutio” Tita, koji nije očekivao neprihvatanje njegove odluke. “Uvjeravao me, praskao na Rankovića i Kardelja, hodao po kabinetu i pušio. Trudio sam uvjeriti ga da ja nisam čovjek koji ima sposobnosti potrebne za rukovodioca Saveza komunista Srbije. Govorio sam mu da završavam roman, u čiji uspjeh sumnjam… Uvjeravao sam ga da sam u takvom stanju nesposoban i nespreman politički raditi bilo što.”

Razgovor je trajao do ponoći. Bio je “bez suglasja, mučan”. Ćosić je ostavio Tita “veoma neraspoloženog i zabrinutog”. Za ovaj njegov iskaz, dakako, nema svjedoka: odvijao se između četiri zida, u četiri oka.

Nije posve jasno zašto bi Tito Srbiju povjerio baš mladom piscu, a Krleža ponudu za “Borbu” nikad nije ni spomenuo, pa je čitatelj prinuđen vjerovati ili ne vjerovati izvoru; no najvažnija je stvar neupitna – Titova politička tehnologija. Opet smo na djelu vidjeli čovjeka koji se trudi, zove, nagovara, uvjerava i ništa mu nije teško.