Sjaj crvenog fenjera

Sve je zakuvala grupa novinara i urednika: Lenjin se istakao u „Iskri“, Trocki je osnovao „Pravdu“, a Staljin je 1906. u Tbilisiju uređivao list „Dro“; na gruzijskom – VREME. Nije zato nimalo čudno što je povod za prevrat u Petrogradu 1917. bio – današnjim rječnikom rečeno – gušenje nezavisnih medija. Elem, Privremena vlada je 24. oktobra 1917. (po julijanskom kalendaru) zatvorila štampariju boljševičkog lista „Rabočij put“. Dan kasnije, u devet ujutro, po nalogu predjsednika Petrogradskog sovjeta i Vojno-revolucionarnog komiteta Lava Trockog, četa Litvanskog gardijskog puka sa nekoliko mitraljeza stigla je pred štampariju i rastjerala policajce lojalne premijeru Kerenskom. „Sovjet radničkih i vojničkih deputata ne može trpiti gušenje slobodne riječi“, stajalo je u naređenju koju su nosili sa sobom. Ostalo je istorija: bez štamparije i organizacije, nema revolucije.

EKIPA: Početkom 1917, kosti nekoliko miliona ruskih vojnika ležale su razasute od Kavkaza, preko Galicije do Baltika. U Rusiji, funkcioniralo nije ništa: inflacija, bijeda, glad, korupcija, kriminal… Jednostavno, slom poljoprivredne zemlje u industrijskom ratu.

Car Nikolaj II Romanov i njegov dvor bili su u nekoj vrsti nirvane, slično kao i Slobodan Milošević i Mirjana Marković i njihova Familija prije izbora od 24. septembra 2000. Dok su se poluge vlasti – jedna po jedna – lomile u općem kaosu, vladajuće porodice i u Rusiji i u Srbiji bile su opsjednute miljenicima i ezoteričnim učenjima. Nije da im je manjkalo pametnih savjeta. I Ohrana i Državna bezbjednost znale su da su od režima digli ruke svi osim uske klijentističke grupe oko vladajućih parova. Ali, kao i u Srbiji septembra 2000, tako se ni u Rusiji februara 1917. više nije moglo učiniti ništa.

Baš ništa.

Ako je itko bio iznenađen Februarskom revolucijom i abdikacijom Nikolaja II, to je bio Centralni komitet Ruske socijaldemokratske partije (boljševika); upravo oni ljudi čiji je isključivi životni cilj bio rušenje carstva i izgradnja proleterske republike. „Mi, stari, možda nećemo doživjeti presudne bitke revolucije što dolazi…“, zaključio je Lenjin govor u Cirihu svega mjesec dana prije Februarske revolucije. Ipak, kao i novinari iz nezavisnih medija, profesionalni revolucionari su najbolji kada se nešto krupno događa. Iz izbjeglištva i sibirskog progonstva, boljševičke vođe su se brzo okupile u Petrogradu. Da stignu, nisu birali sredstva: Lenjin se kroz Njemačku provezao u zapečećenom vagonu. Zbog ovog „projekta“, boljševicima je zaljepljena etiketa „stranih plaćenika i domaćih izdajnika“, što svakom tko je živio u Srbiji devedesetih zvuči poznato.

Boljševici su Rusiju zatekli u bijedi i ratnom kaosu. Istovremeno, kako je Lenjin primijetio, riječ je bila i o najslobodnijoj zemlji na svijetu. Neće dugo. Dvovlašće – na jednoj strani Privremena vlada, a na drugoj Sovjeti radnika, seljaka i vojnika – nije se moglo tjerati u beskraj. Kad je opijenost govorancijama, proklamacijama i rezolucijama prošla, narod je i dalje tražio mir, zemlju i hljeb. Jedini koji su mu to obećali – i to odmah – bili su boljševici.

Kasnije, poslije Oktobarske revolucije, nabacivali su se i slijeva i zdesna drvljem i kamenjem na ministre Privremene vlade i njenog posljednjeg predsjednika, Aleksandra F. Kerenskog. Da su bili sposobni – točno je – nisu. Ali da nisu vidjeli provaliju u kojoj je bila Rusija, nitko ne može reći.

Kerenski i kompanija su smatrali da bi zaključenje separatnog mira bilo pogubno za Rusiju: uvjeti koje bi diktirala Njemačka bili bi oni kakvi se daju poraženoj zemlji. Privremena vlada je tvrdila da je ruska vojska 1917. mnogo bolje opremljena nego na početku rata. Tako je i bilo. Međutim, ni Nijemci nisu bili oni iz 1914 – i oni su 1917. po kvadratnom kilometru fronta imali kudikamo više bodljikave žice i topova. Konačno, ratni cilj Rusije – zauzimanje Istanbula i izlazak na Sredozemlje – ni na koji način nije motivirao njene vojnike da vitlajući sabljama kroz blato jurišaju na mitraljeze.

Ti vojnici, regrutirani uglavnom na selu, željeli su samo jedno – zemlju. Kerenskom i društvu jasno je bilo da je agrarna reforma neizbježna. No, sasvim opravdano, plašili su se da rasparčavanje veleposjeda na veliki broj usitnjenih parcela ne dovede do potpunog sloma ionako sustale poljoprivrede.

I na kraju je ostao hljeb nasušni. Sve evropske zemlje bile su gladne u Prvom svjetskom ratu. Rusija posebno. Dok je rat trajao, pomoći nije bilo. Očajna situacija donekle se mogla ublažiti strogom racionalizacijom. Ali, u zemlji dvovlašća, naprosto nije bilo organa koji bi bili u stanju da to sprovedu, sve i da je bilo političke volje. A nije.

Svega rečenog bili su svjesni i boljševici. I to jako dobro. Međutim, njihova vjera u spasonosnu svjetsku revoluciju bila je nepokolebljiva, skoro kao i vjera velikog broja nezavisnih novinara da će Srbija, čim padne Milošević, postati zemlja obećana…

DANAS NAM JE DIVAN DAN: Kada je Privremena vlada 15. oktobra 1917. donijela odluku da se dvije trećine petrogradskog garnizona pošalju na front, uspjeh Oktobarske revolucija bio je odlučen. Ti vojnici i mornari nisu bili kukavice, već ljudi spremni na sve kako ne bi postali topovsko meso u smutnim vremenima. Dva čovjeka ovo nisu shvatila.

Prvi je Kerenski. On se nadao da nekom vrstom lične diktature može spriječiti boljševički prevrat za koji se već danima govorilo da je na pomolu. Osim šake ambasadora Antante u planove predsjednika Privremene vlade nitko se više nije uzdao, čak ni njegovi ministri.

Drugi čovjek je Vladimir Iljič Uljanov Lenjin. Krijući se u Finskoj nakon sloma boljševičkih demonstracija u Petrogradu jula 1917, on se plašio da je Kerenski u stanju da u glavni grad dovede značajan kontingent lojalne vojske. Panično je zaklinjao Centralni komitet da ne odugovlači s pučem: „Istorija neće oprostiti revolucionarima oklijevanje kada bi mogli odnijeti pobjedu danas (a sigurno će odnijeti pobjedu danas), dok se izlažu opasnosti da izgube mnogo sutra; u stvari, izlažu se opasnosti da izgube sve.“

U to vrijeme boljševički CK je bio heterogeniji i svojeglaviji i od redakcije kakvog nezavisnog medija. Generalna uređivačka politika – da se tako kaže – bila je opće prihvaćena i svima jasna. Međutim, pitanja što, kad i kako uraditi na konkretnom planu, izazivala su žučnu raspravu između boljševičkih vođa. Danima su sastančili, preglasavali se, davali ostavke… Dvojica od njih – Zinovjev i Kamenjev – javno su se suprotstavila prevratu u listu „Novaja žiznj“ Maksima Gorkog; čak su i lideri DOS-a bili složniji uoči Petog oktobra 2000. u Beogradu…

Da je preuzimanje vlasti u Petrogradu krajem oktobra 1917. čisto tehničko pitanje, bilo je jasno trećem čovjeku – Lavu Davidoviču Trockom. Njegova koncepcija je bila prosta: na dan Drugog sveruskog kongresa sovjeta u kojem su boljševici imali većinu – zauzeti grad, uhapsiti Privremenu vladu i vlast predati Sovjetu. To se nazivalo sovjetski konstitucionalizam, a tako je i ispalo.

Lenjin se krio gotovo tri mjeseca. Na sam dan ustanka jedva je ušao u dvorac Smoljni, glavni štab njegove partije: kako je bradicu obrijao iz konspirativnih razloga, stražari ga nisu prepoznali, pa se morao umuvati u grupi vojnika koja je ulazila u dvorište. No, sve to nije više bilo važno. Kongres sovjeta je zakazan za 26. oktobar i Trocki je, dan ranije, kao predsjednik Petrogradskog sovjeta i Vojno-revulucionarnog komiteta, pozvao vojnike i mornare iz baze na otoku Kronštat da zauzmu grad.

U samoj izvedbi, Peti oktobar u Beogradu je bio mnogo spektakularnija manifestacija od Oktobarske revolucije. Grupe vojnika bi dolazile redom pred određene objekte ili institucije poput željezničke stanice ili pošte u Petrogradu, tu su se malo natezale sa stražom, ova bi se potom razišla i boljševički komesar bi javio da je zauzimanje završeno. Tramvaji su za to vrijeme normalno vozili, a narod, više ili manje zainteresirano, gledao kroz prozore što se dešava… Jedino u čemu su bolješevici nadmašili DOS bio je marš na glavni grad. Ma koliko da je kolona kamiona i autobusa koju je Velimir Ilić vodio iz Čačka u Beograd bila impresivna, ne može se ni usporediti sa dolaskom pobunjenih mornara iz Baltičke flote u Petrograd. Načičkani na pet razarača i svemu što može ploviti – prastari bojni brod Zarja svobodi teglila su četiri remorkera – sa dugim puškama i u crnim bluzama, mornari su iz baza Helsingfors i Kronštat uz zvukove brodskih sirena pristizali u prestolnicu… A onda su se gubili na prevratničkim zadacima u velikom gradu.

Sve se to dešavalo 25. oktobra. Kada je osvanuo sljedeći dan – dan zasjedanja Drugog kongresa sovjeta i Trockijev rođendan – cijeli Petrograd je bio u boljševičkim rukama. Cijeli? Pa, ne baš. U svom sjedištu, Zimskom dvorcu, i dalje je stolovala Privremena vlada. Kerenski je pobjegao da dovede pomoć, ali svi ostali ministri bili su tu. Štitilo ih je oko tri hiljade oficira, kadeta, kozaka i šezdeset žena vojnika. Vojnici i mornari pod vodstvom boljševika od ranog jutra su se spremali za juriš. I nikako da krenu. Akcija je odgađana iz sata u sat. Tako se i smrklo. Odlučeno je na kraju da se na Petropavlovskoj tvrđavi kao znak za neopozivi napad podigne na jarbol crveni fenjer: tada bi krstarica Aurora ispalila nekoliko ćoraka, a artiljerci sa tvrđave raspalili iz par zarđalih topova. Kad je konačno sve bilo spremno, nitko nije imao crveni fenjer; kada je poslije teške muke pronađen i podignut na jarbol, nije se vidio sa broda… I tako nekako, dok je taj crveni fenjer škiljio, grunuli su topovi sa Aurore i potom sa Petropavlovske tvrđave. Ukupno je ispaljeno trideset i šest granata. Svega dvije su pogodile Zimski dvorac. Nikad se nije saznalo da li potiču sa krstarice ili iz baterije na zemlji. Ministar mornarice u Privremenoj vladi, admiral Dimitrij Verderevski, tvrdio je da fragmenti potiču od brodskih topova. Mornari sa Aurore pak izričiti su bili da su ispalili ćorke. Za Trockog to nije bilo ni od kakve važnosti; te večeri je vlast prešla u ruke boljševika.

Juriš na Zimski dvorac, na način na koji su građani Srbije ušli u Saveznu skupštinu Petog oktobra, nikad se nije dogodio. Obrana sjedišta privremene vlade se osipala tokom cijelog dana 26. oktobra, pojedine grupe mornara i vojnika su ulazile i izlazile, razoružavale kozake i oficire i jednako i same bivale razoružane… Tek duboko u noć, poslije artiljerijskih plotuna, prodrla je u Zimski dvorac veća grupa napadača predvođena boljševičkim komesarima i uhapsila privremenu vladu. U cijelom ovom galimatijasu, bilo je tek nekolicina ranjenih.

Tek poslije zauzimanja Zimskog dvorca nastupilo je pravo iskušenje. Pod parolom „Dokrajčimo ove carističke ostatke“, Preobraženski puk je navalio na podrum pića. Odmah mu je u pomoć pristigao i Pavlovski puk. Onako pijane, rastjerala ih je straža sastavljena od različitih jedinica, da bi se i ona uskoro napila. Smijenili su ih komesari – da bi malo kasnije i oni sami teturali. Oklopna jedinica poslata da zavede red takođe je podlegla. Vatrogasna brigada čiji je zadatak bio da potopi podrume vodom iz Neve, potpuno se potopila u vinu i votki. Na kraju, podrume su zauzeli mornari iz Helsingforsa, prosuli piće i otišli da se napiju na drugom mjestu. Inače, scene razvlačenja namještaja odgovarale su onim od Petog oktobra iz Savezne skupštine.

A ONDA: U međuvremenu, Lenjin je postao predsjednik vlade – sada se zvala Sovjet narodnih komesara – a viđeniji članovi Centralnog komiteta ministri ili narodni komesari. No, ova grupa novinara i urednika ponovo se posvađala. Sada je u pitanju bio održivi razvoj nove uređivačke politike kao partije na vlasti. Veći dio Centralnog komiteta bio je za koalicionu vladu sa drugim lijevim strankama. Lenjin i Trocki su bili protiv. Ipak, pregovori su otpočeli. Nije da partneri nisu htjeli u vladu – jesu. Ali, njihov uvjet – povlačenje Lenjina i Trockog – ekvivalent je zahtjevima Vuka Draškovića Zoranu Đinđiću i Vojislavu Koštunici u ljeto 2000. Nije nikakvo čudo što u oba slučaja nije došlo do sporazuma.

Na kraju, točku na pregovore u Petrogradu stavio je Trocki. Kerenski je uspio okupiti neke kozačke jedinice lojalne Privremenoj vladi i krenuo je s njima na prestolnicu. Trocki im je izišao u susret sa svojim pukovima: komandovali su im caristički oficiri, „preletači“ koji se i po najblažim kriterijumima smutnog vremena nisu mogli nazvati drugačije nego desperadosi. U bici koja je uslijedila slobodno je netko mogao povikati: „Pazite kako pucate na nas, mogli bi ljudi stradati“… Poslije višesatnog natezanja i čarkanja, boljševici su nekoliko puta grunuli iz tri-četiri topa i kozaci su se razbježali. No, uspjeh prevrata je bio osiguran, a Lenjin i Trocki u sedlu.

A onda… A onda su počela zatvaranja novina i hapšenja. Na udaru su najprije bili desničari, zatim liberali, pa desni socijal-revolucionari i menješevici, pa anarhisti, pa menješevici-internacionalisti, pa lijevi socijal-revolucionari… Istina je da se boljševička vlast odmah suočila sa oružanim otporom i raznim vrstama zavjera. Ali, Lenjin, Trocki i ostali bili su velika politička manjina na čelu ogromne zemlje. A kako im nije manjkalo revolucionarnog fanatizma i kako su smatrali da su revolucionari prije njih propadali zbog polovičnih rješenja i nedovoljne odlučnosti, vjerovali su da im je dužnost da ne prezaju ni od čega. Uostalom, nikad nisu ni krili da im je uzor revolucionarni teror Robespjera i jakobinaca u Francuskoj bužoaskoj revoluciji. I još nešto: boljševici su vjerovali da samo oni poznaju prave istorijske i zakone društvenog razvitka, tako su se odgovornim smatrali samo pred povješću i svijetlom komunističkom budućnošću.

Ova grupa urednika i novinara uskoro se prilično promijenila. Sve manje su se svađali, a jedan kolegijum najviših urednika – Politbiro – sve manje je imao sluha za diskusije, debate i rasprave; samo nezavisno novinarstvo postalo je svima njima neugodno sjećanje na nezrelo djetinjstvo. Vlast ima svoju logiku. A revolucionarna vlast u godinama građanskog rata i strane intervencije koji su uslijedili, posebnu logiku. Boljševici su se zafarbali u ćošak – ili će biti povješani i streljani po podrumima ili će oni vješati i streljati efikasnije i više. Teror je zavladao Rusijom. Zarobljenike, taoce, političke protivnike i uopće „sumnjive elemente“ strijeljali su u hiljadama i crveni i bijeli. Na kraju, crveni su pobijedili. I to ne toliko što su Čeke (boljševička tajna politička policija) i Crvena armija bili uspješniji od razjedinjenih kontrareevolucionarnih vojski, već zato što su seljaci, koji su tada činili gotovo devedeset posto Rusije, branili svoje tek dobijene parcele od povratka spahija.

Tri godine Lenjin je vladao Rusijom, kako se to nazivalo, u uvjetima ratnog komunizma: ukinut je bio novac, slobodna trgovina, privatno vlasništvo… Gotovo ničeg nije bilo i gotovo ništa nije radilo; izuzetak je crna burza, Čeke i Crvena armija. A onda su se u martu 1921. seljačka djeca, isti oni mornari i vojnici u Kronštatu koji su doveli boljševike na vlast, pobunili. Jedinice lojalne Lenjinu i Trockom jedva su ih slomile u teškoj i krvavoj operaciji. Boljševici su se našli pred izborom: popuštanje ili pad sa vlasti i, u ovom drugom slučaju, garantirano vješanje. Popustili su. Lenjin je napustio ratni komunizam i uveo Novu ekonomsku politiku (NEP). Boljševici su na taj način ponovo otkrili privatno vlasništvo, novac, slobodnu trgovinu, mala i srednja poduzeća u rukama privatnika… No, apsolutni monopol na vlast, politički život i medije uspjeli su zadržati, pooštriti i povećati. Rusija je i s takvim zaokretom, poslije svega, bila zadovoljna: Oktobarska socijalistička revolucija bila je završena.

ŽIVELA SVETSKA REVOLUCIJA: „Lenjinove metode vode ovamo: partijska organizacija (stranačka klika) prvo preuzima ulogu partije kao cjeline; zatim Centralni komitet preuzima ulogu organizacije; i, napokon, jedan jedini diktator preuzima ulogu Centralnog komiteta.“ Ove redove je 1904. u pamfletu „Naši politički zadaci“ napisao čovjek bez koga se – naravano, kao ni bez Vladimira Iljiča – Oktobarska revolucija nikad ne bi desila – Trocki. Da li se kasnije, kad ga je Staljin svrgnuo s vlasti, Leon Davidovič ikad sjetio ovih riječi? I što je o njima mislio? Svog životnog djela iz 1917 – bar je to izvjesno – nije se nikad odrekao.

Boljševici nisu ispunili niti jedno od obećanja iz Oktobarske revolucije. Uspjeli su sklopiti separatni mir s Njemačkom, Austrougarskom i Turskom po cijenu ogromnih teritorijalnih gubitaka (npr. Ukrajina) da bi se te iste 1918. Rusija našla u građanskom ratu koji je potrajao do 1921. Omogućili su seljacima da dođu do zemlje, da bi im odmah rekvizicioni odredi plijenili kompletnu ljetinu kako bi se bar koliko-toliko nahranili izgladnjeli gradovi; uostalom, Staljin će tim istim seljacima samo deset godina kasnije tu istu zemlju oduzeti. Konačno, boljševici Rusiji nisi dali ni hljeb: 1920/21. od velike gladi i njenih posljedica u Povoložju i Kubanu umrlo je između tri i pet miliona ljudi.

A ipak… Boljševici su se vajkali zbog izostanka svjetske proleterske revolucije. Nisu bili u pravu. Neka vrsta svjetske revolucije ih je spasila. „Radnici, seljaci i poštena inteligencija“ na Zapadu spriječili su intervenciju većih razmjera koja bi, sumnje nema, pomela crvene u Rusiji. Međutim, za razliku od Lenjina, Trockog i drugova, ljevičari u razvijenim industrijskim zemljama, sa demokratskom tradicijom i praksom, pretpostavili su „umjereni napredak u granicama zakona“ revolucionarnom kaosu i teroru. Upravo stare socijaldemokratske partije i nakon 1918. novonastale komunističke imale su najveću korist od Oktobarske revolucije. Opće pravo glasa, zdravstvena zaštita, opće obrazovanje, radnička i sindikala prava, agrarna reforma i uopće veliki broj tekovina onog što danas u razvijanim zemljama predstavlja „državu blagostanja“ duguju Lenjinu i Trockom. Jer to što su oni uradili i način na koji su uradili natjeralo je na reforme – negdje brže, negdje sporije – gotovo kompletne političke elite Evrope nakon Prvog svjetskog rata. Nitko više nije htio da mu mečka zaigra na vratima. Svakako, ovo nije nikakva utjeha Rusiji pod Lenjinom, a kamoli pod Staljinom…

I još jedno ipak. Oktobarska revolucija je bila moguća i uspješna jedino u uvjetima kada su se sve državne institucije urušile i kada su društvene elite izgubile svaku vezu s građanima, s prostim narodom. Danas je socijalizam bolješevičkog tipa mrtav kao ptica dodo sa Madagaskara. Ekonomski neoliberali, krupni dioničari i direktori multinacionalnih kompanija, nacionalne i međunarodne birokrate, rentijeri svake vrste, energetski i finacijski monopolisti, korporacijski tigrovi i njima slični, slobodno se mogu razmahati u trci za profitima i ekstraprofitima, kresanju bužeta za zdravstvo, školstvo, socijalu, humanitarnu pomoć, prava zaposlenih…. Ne može im nitko ništa, a i oni koji bi mogli, imaju svoju cijenu.

Da li?

Da su vječni i nedodirljivi, mislila je bulumenta grofova, veleposjednika, dvorskih dama, industrijskih i financijskih magnata, političara, parlamentaraca, tajnih savjetnika, kraljeva i careva. Isto kao i onda, i danas grupe nezavisnih novinara i urednika, poput onih sa početka teksta pišu, raspravljaju i svađaju se između sebe. Ne moraju izdavati novine, postoji internet. To što je malo tko čuo za njih, to što ih nitko ne uzima za ozbiljno i to što se, ako se ne pripada njihovom krugu, ne može shvatiti bit ideja koje iznose i strast rasprava u koje padaju, malo ih uzbuđuje. Oni čekaju svoju priliku; uostalom, tko je prije 1917. znao za Lenjina i zbog čega se boljševici svađaju sa menjševicima. A ta prilika može se ukazati bilo kad i može biti bilo što. Krah globalnog tržišta, na primjer? Ili, preventivni ratovi koji kreću naopako? Širenje nuklearnog naoružanja? Ekološka katastrofa? Energetski kolaps? Planetarna glad? Nešto od pobrojanog, sve zajedno ili nešto treće, možda. Nitko to ne zna.

Onaj crveni fenjer u Petrogradu odavno je ugašen. Njegov sjaj opominje i dalje.

Sudbine revolucionara

Uvećana slika

Čim su došli na vlast, boljševičke vođe su se međusobno zavjetovale da neće jedan drugog slati na giljotinu poput francuskih jakobinaca. Doista, neko vrijeme je tako i bilo. Međutim, čim se poslije Lenjinove smrti rasplamsala borba za njegovo mjesto, na zakletvu se zaboravilo. Do kraja dvadesetih godina dvadesetog vijeka, Staljin je Trockog i njegove pristaše prognao u Sibir. Tridesetih slijede montirani procesi. Prvi su streljani Zinovjev i Kamenjev. Slijedili su Buharin, Radek, Tomski, Rikov… Početkom četrdesetih, jedini živ iz Centralnog komiteta koji je izveo Oktobarsku revoluciju bio je Staljin.

Ubistvo Trockog

(Slika – NA ODRU: Lav Trocki)

Početkom 1929. Staljin još uvijek nije mogao ubiti svog najvećeg protivnika – Lava Trockog. Zato ga je najprije prognao u Alma Atu, a potom u Tursku. Trocki se nastanio na ostrvu Prinkipo u Mramornom moru. Tu je proveo nekoliko godina da bi ga i Turska pod Staljinovim pritiskom protjerala. Neko vrijeme je proveo u Francuskoj i Norveškoj, potom je otišao u Meksiko – niti jedna druga zemlja ga nije htjela primiti. Trocki je u emigraciji neumorno napadao i kritikovao Staljina, nikad se ne odričući Oktobarske revolucije i sopstvene uloge u njoj. Zauzvrat, NKVD (Staljinova tajna policija) progonio ga je poput zvijeri: jedno za drugim, ubijeni su mu jedna kćerka (druga je izvršila samoubistvo), oba sina, zetovi… Staljinove ubice likvidirale su mu i sedam sekretara.

Poslije neuspjelog atentata u Meksko Sitiju, Trocki je napisao oporuku. „Kad bih mogao početi iznova, ja bih pokušao izbjeći ovu ili onu pogrešku, ali glavni tok mog života ostao bi neizmijenjen. Umrijet ću kao proleterski revolucionar, marksist, dijalektički materijalist i, dosljedno tome, nepomirljivi ateist“, stoji između ostalog u njegovom testamentu.

Konačno, izvjesni Ramon Merkader, agent NKVD-a, udara Trockog 20. augusta 1940. planinarskim cepinom u njegovoj kući u Meksiko Sitiju. Dan kasnije, Trocki umire. Više od tri stotine hiljada ljudi prisustvovalo je njegovoj sahrani. Meksički marijači pjevali su tog dana „Veliku baladu o Lavu Trockom“. Ta vrsta pjesme inače zove se corrido i posvećena je velikim događajima.

Trockog su ubili
preko noći
jer odlučiše da osveta
kad-tad mora doći.

U utorak uveče se
ova kobna nesreća zbila
i potresla celu zemlju
svu prestonicu uzbudila.

….

(prevod Violeta Stepanović i Željko Donić)