U rano jutro 11. marta 1943. tri prilike su išle pješke od Jablanice ka Prozoru: član Politbiroa KPJ i Vrhovnog Štaba NOVJ Milovan Đilas, komandant Prve proleterske divizije Koča Popović i šef partizanskog pravosuđa Vladimir Velebit; prva dvojica su Velebita, kao najnižeg po činu, natjerala da većim dijelom puta dugačkog dvanaest kilometara nosi bijelu zastavu. Tako su počeli poznati Martovski pregovori partizana sa njemačkim okupatorom. Neposredan povod – razmjena zarobljenika; zadnja namjera – kupovanje vremena.
Započeti u Gornjem Vakufu, pregovori su nastavljeni u Zagrebu. Partizanski pregovarači brzo su uspjeli da dvadeset i pet njemačkih zarobljenika razmjene za svoje rukovodioce i aktiviste uključujući i Hertu Has, suprugu Josipa Broza Tita. Pored te razmjene, razgovaralo se i o obustavi borbi – iznureni, bez teškog oružja i komore, sa oko četiri hiljade ranjenika koji su upravo prelazili Neretvu, partizani su strahovali da će im Nijemci i dalje biti za vratom. U tom kontekstu, a po Titovom ovlaštenju, partizanska delegacija je znajući da su njemačke trupe namjeravale da razoružaju četnike na početku zimske ofanzive izjavila da ove druge smatra za glavne neprijatelje.
„Što se mene lično tiče, prilikom dogovaranja o tome kako da nastupimo pred Nemcima, nisam se slagao da treba govoriti da su nam četnici glavni neprijatelji. Smatrao sam da ne bi trebalo ići toliko daleko. Ali Tito je bio za to; bili smo ugroženi, morali smo činiti najviše što se može da bismo neutralisali Nemce“, rekao je Koča Popović Aleksandru Nenadoviću za njegovu knjigu Razgovori sa Kočom.
Razlog za markiranje „glavnog neprijatelja“ bio je znatno više politički nego vojni. Vođstvo NOVJ-a je smatralo da će se četnici pridružiti Zapadnim saveznicima ukoliko se tokom 1943. iskrcaju u Dalmaciji i tako postati nadmoćniji pokret; u to vrijeme je Dragoljub Draža Mihailović imao britansku i američku podršku, a ne Tito.
„Nismo se sustezali od izjave da bismo se tukli protivu Britanaca ukoliko se iskrcaju; takve izjave nas nisu obavezivale“, piše Đilas u svom Revolucionarnom ratu uz objašnjenje da partizani, zaista, nikad ne bi pristali na uspostavu vlasti četnika.
Ipak, u osnovi ovih pregovora bilo je kupovanje vremena u strahu od nastavka njemačke ofanzive, a ne obračun sa četnicima. Zato je Vrhovni štab NOVJ-a, mada nikakav sporazum nije ni postignut ni potpisan, prihvatio da nakratko obustavi diverzije na pruzi Beograd–Zagreb (ali ne i napade na ustaše i Talijane) kada su mu Nijemci stavili do znanja da će obustaviti vojne operacije. Ono što Tito i njegovi drugovi nisu znali jeste da njemačke jedinice – i same prilično iscrpljene – ionako nisu namjeravale u tom stanju da prelaze Neretvu; da je uprkos želji gotovo svih svojih generala u Jugoslaviji, Hitler zabranio svake daljnje pregovore; da Saveznici ne planiraju nikakvo iskrcavanje na Balkan…
Sem razmjene zarobljenika, Martovski pregovori nisu imali nikakve druge posljedice. Sve je ubrzo postalo kao i prije njih – od borbi do diverzija u Slavoniji. Međutim, mada se pregovaralo sa okupatorom u iznudici i izuzetno složenoj situaciji, partizansko vođstvo nikad nije moglo da se otrese gorkog okusa koji su izazvali.
