Lopta i zastave

1990.

Ja zastavi u tri boje
pozdrav na ruskom rekoh –
Izgubljeno bje neizgubljeno,
A srce čvrsto mjesto neko.

Pol Selan

Bilo je vrelo to ljeto prije petnaest godina, ljeto tokom kojega smo zavoljeli jugoslovensku zastavu. Zavoljeli smo je zbog fudbala. Bili smo djeca čija starija braća i sestre nisu išli na radne akcije, roditelji su nam mahom rođeni nakon Drugog svjetskog rata, Tita se uglavnom nismo sjećali (mada su nas majke kao dvogodišnjake držale u naručju kraj ceste kad je Tito na putu za Bugojno prošao kroz Travnik posljednji put), neprijateljske ofanzive bolje smo znali prema ekskurzijama nego prema historiji, na takmičenjima Titovim stazama revolucije neki od nas su kao narodne heroje nabrajali Batu Živojinovića i Ljubišu Samardžića, štafeta mladosti nam je bila smiješna, a četvrtog maja u tri i pet malo ko bi izdržao minutu šutnje, a da se prigušeno ne smije. Prema zastavi Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije bili smo ravnodušni, sve do juna mjeseca devedesete. Robija, Vanja, Vedran, Dario, Karmelo, Silvio, Igor, Toni, Ado, Vjeko, Jasko i ja igrali smo fudbala do iznemoglosti tog ljeta. Derali smo koljena na gimnazijskom igralištu letnji dan do podne, a onda bismo u kućama čekali utakmice i gledali fudbal, Italija devedeset, mundijal.

Prvu smo utakmicu izgubili. Švabe su nas razbile – 4:1. Onda dobijemo Kolumbiju – 1:0, pa Emirate – 4:1. Onda Španija i dva Piksijeva gola. Prvi na fintu, drugi u devedesetku. Čekala nas je Argentina.

Velika je to utakmica bila. Kasnije, kad smo kao odrasli, znali smo govoriti da se Jugoslavija ne bi ni raspala da smo pobijedili. Nula–nula, a mi devedeset minuta bili sa igračem manje, nakon što je Šabanadžović fasov’o crveni. Nije da nismo imali šansi. Savićević je, čini mi se, fulio prazan gol sa dva-tri metra, što je bilo, kako su govorili komentatori, teže promašiti nego pogoditi. Mladi Robert Jarni se zagrijavao nekih četrdesetak minuta, a da uopće nije ušao u igru. Svega je bilo do tih penala.

Sericuela ga je zabio, a Piksi je zakuje u prečku. Buručaga – gol, Prosinečki -gol. Ivković skida penal Maradoni, a Savićević zabija. Dva–dva! Onda onaj Argentinac s brojem 21 pogodi stativu. Pedro se zvao tip, neka visi Pedro! U ključnom momentu, međutim, Dragoljub Brnović puca izuzetno frljavo i Gojikočea to dosta lako brani. Odmorni Gustavo Decoti (ušao u igru negdje pred kraj) postiže gol, a pouzdani Hadžibegić frljavošću udarca oponaša Brnovića. Sve je gotovo.

Kraj meča sa Argentinom dočekali smo s nevjericom i nekom potmulom tugom. Po odsviranom posljednjem zvižduku mi djeca smo se po nekom prešutnom dogovoru našli na ulici. Nismo, međutim, bili jedini. Kolona automobila, duža nego poslije tri prethodne pobjede, duža nego ikada, jurila je gradom i trubila. I zastava je bilo više nego ikad. Kroz otvorene prozore automobila odjekivalo je skandiranje: Ju–go–sla–vi–ja, Ju–go–sla–vi–ja. Nije to bilo proslavljanje poraza: bilo je to odavanje počasti borbi koja nije bila dostatna za trijumf, bio je to ritualni čin rastjerivanja zlih duhova, bio je to poziv u pomoć i nostalgični pokušaj da se na neželjeni događaj reagira identično kao da je ishod pozitivan. Neko od nas se tog popodneva također ukazao sa zastavom i nas tuce dječaraca smo išli ulicama i nosili je raširenu tako da je svaki od nas drži. Vozači su nam mahali, a kućanice na prozorima nas pozdravljale raznježeno.

U našim srcima izgubljeno nije bilo izgubljeno. Prepustili smo se magiji romantične luzerovštine, ranopubertetskoj apoteozi dekadencije, depresije i gubitništva. Stajali smo s rukom na srcu u sjeni zastave, u borbi za unaprijed izgubljenu stvar.

2005.

Nijedna čaša što se pije,
nijedna trobojka što se vije,
naša nije.

Miloš Crnjanski

Prošlo je petnaest godina od onog vrelog ljetnjeg dana kad je u Firenci Jugoslavija umrla na penale. Moji se drugovi od tada rasuli po cijelom svijetu. Je li moglo biti drukčije, jesmo li mogli pobijediti? Odgovor je u Peščaniku: „Sve što je mogućno to se dogodi; mogućno je samo ono što se događa.“ Ima nas, međutim, koji se ovih dana sjećamo poraza protiv Argentine. Nije to ipak kontekst izgubljene bitke, nije riječ o religiji lamenta (Kaneti). Riječ je o uspomenama. Zvijezdu s trobojke milujem pogledom na pivskim etiketama. Svečarski latinski ton u imenu Argentine odjekuje krvavo u slavenskim pšeničnim vokalima. Pijem pivu i mislim kako je srce trebalo biti čvrsto. Da je srce bilo čvrsto i šut bi bio siguran. Pijem pivu i mislim – lopta je važnija od zastave. Sada to znam. Sada kad sve ljudske namjere u povodu zastave uzimam s krajnjim nepovjerenjem i kad za mene zastava postoji tek kao čista namjera vjetra. Sada to znam, velim. Pijem pivu i mislim: možda bismo i pobijedili da smo to tada znali. Možda Argentina ne bi pobijedila – tako bi možda rekao B.K. – da Borhes još 1971. nije rekao: „Kada mi pričaju o nekoj novoj revoluciji, uvek ih upitam da li imaju zastavu, a kada mi kažu da je imaju, onda sam siguran da to nije moja revolucija.“

Možda?