Staniša (42) malaksao je jednog četvrtka. Inače ne živi posebno stresno osim onoga koliko se u Srbiji mora, ima kuću pored šume, srećnu porodicu.
Ali, tog četvrtka je bio nikakav.
Veče ranije je urlao u beogradskoj Areni kad je Partizan prišao na samo poen minusa Barseloni.
„Eksplodirala je hala. Osetio sam da srce hoće da iskoči. I onda izgubimo taj rolerkoster“, priča Staniša za naš njuzleter Međuvreme.
Naredne utakmice gledao je kod kuće, za svaki slučaj. Pretrage krvi ne pokazuju ništa posebno, ali ga čekaju pulmolog, kardiolog…
Jednog drugog navijača lekari nisu mogli da spasu – srce je otkazalo u hali, u poslednjoj četvrtini te utakmice.
Iako nije navijanje ključni razlog, često je okidač za narušeno zdravlje. Pričao sam sa ljudima koji posle utakmice voljenog kluba ili reprezentacije padnu u groznicu, boli ih želudac, zovu hitnu pomoć.
Teška priča
Aleksandar Topalović (50) je prvo probadanje u grudima osetio kad su Srbija i Švajcarska igrale na Svetskom prvenstvu 2018. godine. Sedam dana kasnije ugrađen mu je stent.
„I danas, kad krenu poznati simptomi, prekidam gledanje“, kaže on. Navija za Zvezdu, ali ga samo reprezentacija dovodi u nevolje.
Jednog drugog navijača more košarkaši Zvezde. „Ustanovili su mi i visok pritisak koji očigledno nenormalno skoči kad je utakmica“, kaže on. Više meseci je pio lekove koji regulišu rad srca.
Iskusni psihijatar Velisav Đotunović nagledao se takvih slučajeva tokom karijere. Na pitanje da li „od navijanja“ zdravstveno stradaju ljudi koji više vole klub, odlučno kaže – ne.
Priča je, ipak, komplikovanija od toga.
Trošenje našeg benzina
Kandidati da im navijanje škodi su ljudi koji se previše uživljavaju, kaže Đotunović za Međuvreme. Oni koji opsesivno iščekuju, k srcu primaju sva iskustva, pa i navijačka.
„To brzo troši emocionalnu energiju koja je naše gorivo. Budeš načet od drugih stvari, onda uživljavanjem na početku utakmice potrošiš ostatak energije“, priča Đotunović.
„Tada kreće anksioznost, strepnja koja hvata celo telo, koja je po sebi neprijatna. Ali ona dodatno uznemiri vegetativni sistem, počinju psihosomatske smetnje, lupanje srca, znojenje, želudac, creva.“
Isti ljudi, kaže psihijatar, često i bez navijanja nose puno opterećujućih misli – previše razmišljaju o tome šta rade, o tome šta neko misli, razrađuju scenarije, o svemu brinu kao da je smak sveta.
„Previše se vrednuje svaki doživljaj, iščekivanje… previše se daje važnosti pojedinačnim iskustvima, doživljajima… sve je prejako. Te nametnute misli iscrpljuju emocionalnu energiju. Onda te utakmica potpuno potroši.“
Nije normalno
Ljudi tako emocionalno i psihički iscrpljeni često obavljaju stvari mehanički, zombijevski.
A važno je, ističe naš sagovornik, stvari doživljavati po sebi, uz emocije, ali ne preterane. Recimo, uživati u kafi kad se pije, umesto da se brinu sve brige sveta. Uživati u utakmici.
Đotunović kaže da ima leka – recimo u vidu kognitivne terapije. Ponekad i klasičnih lekova.
„Ima ljudi koji nikad neće otići kod psihijatra, i žive sa mukom i misle da je to normalno. Nije normalno“, zaključuje on.
Od navijača, sagovornika Međuvremena, niko nije pomenuo da je otišao psihoterapeutu.
Neki su barem uspeli sebe da „disciplinuju“ da ne gledaju utakmice. Pitanje je da li sebi tako pomognu ili samo leče jedna simptom.