Drug Matvejević ima pravo

BITKA ZA NASLEĐE

Tito je upao u zamku koju je sam postavio. Uhvaćen je u klopku vlastitog narcizma. Ako se rastane, morat će priznati napuklinu na svom savršenom životu, a Tito napukline ne dopušta. Osim toga, on je star, rob je navike i – povrh svega – voli svoju ćudljivu ženu, čija moć i ambicije rastu dok on slabi. Zato sve češće uzmiče pred njezinim hirovima. I Napoleon je tvrdio da su žene jedini protivnik kojega možete savladati povlačenjem.

“Imao sam dojam da nije volio biti sam, pa čak ni sa svojom suprugom”, sjeća se Tita iz tih godina Mirko Tepavac. “Kad sam bio kod njega, prije ručka ili večere, često me, također i mnoge druge, zadržavao da ostanem. Nije pokazivao ni žurbu ni otezanje. Nije požurivao sugovornike niti sam imao dojam da ne prati što mu se govori. Na putovanjima u slobodno vrijeme bio je posebno komunikativan i dobro raspoložen. Vrlo rado prepričavao je svoje uspomene, posebno one od prije Drugoga svjetskog rata. Volio je šale i anegdote. Volio je oko sebe savršen red, ali i pompu i luksuz. Uživao je u putovanjima, masovnim dočecima, ispraćajima, himnama, počasnim četama i paradama. Bio je aktivan i na prijemima, sjednicama i konferencijama i onda kad su mu bile dosadne. Nije pokazivao znakove zamora i odsutnosti. Nikad nije zijevnuo niti zadrijemao, što je prava rijetkost za čovjeka potkraj osmog desetljeća života. Uvijek svjestan da je promatran, ali pod punom samokontrolom, trudio se ostaviti nezaboravan dojam.”

Prema Dedijerovu mišljenju, Tito, nasuprot raširenom uvjerenju, nije bio ženskar i nije bio nevjeran ženama s kojima je bio u vezi. Taj konzervativni muškarac ostavio je, prevario, samo jednu ženu – Hertu Haas (pa i njoj se htio vratiti, ali neuspješno). Pelagija je “živjela nemoralno”, pa su se rastali na obostrano zadovoljstvo, Davorjanka Paunović je umrla, ali bi – da je poživjela – sigurno postala Titova supruga. Ostatak su legende. (Ima i suprotnih mišljenja: “Imao je bezbroj žena i ni za jednu se nije vezivao osim za Davorjanku Paunović, ali i to je bilo u sasvim posebnim prilikama, u ratu”, reći će Leo Mates. “Žene je”, dodao je, “smatrao inferiornim bićima”.)

A tu je, na koncu, točnije na početku, i politika. Većina upućenih vjeruje kako je ključ njihovih nesporazuma u Jovankinoj želji da naslijedi muža. U svakom desetljeću Jovanki je pred očima iskrsavala po jedna velika, moćna žena svjetske scene jačajući u njoj uvjerenje da druge prve dame – od Evite Perón do Imelde Markos – politički prosperiraju, dok jedino ona ostaje u sjeni. Žrtvovala je sve, a nije dobila ono što je htjela, quid pro quo, prestižnu političku funkciju. Osuđena je cijeli život biti samo supruga. Njoj se uloga dekora iz dana u dan sve manje dopadala, a u sebi je krila i nemali potencijal opasnosti u budućnosti. Neke su žene nasljeđivale samodršce, ali neke druge bile su utamničene, izvrgnute surovim postupcima od nasljednika ili čak likvidirane. “Pa ti hoćeš postati nova gospođa Bandaranaike, ti me hoćeš naslijediti”, rekao joj je jednom Tito, u širem društvu.*

“Živjeli smo mirno pod njegovim krovom”, lijepo je napisao Miroslav Krleža. Paradoksalno, pod Titovim krovom sam Tito već neko vrijeme nije imao miran život. Tito i Jovanka faktički žive u monarhističkom braku koji je, poput svih interesnih brakova, trajniji od običnih, “gnjilih” građanskih veza.

Oni nisu samo muž i žena, oni su simboli jedne zemlje, ali i nešto više – oni su oličenje hrvatsko-srpske veze. No, to je morganatski, “ljevoruki brak” – mladenka nema prava na muževljeve titule – što ju je na početku braka najmanje zanimalo, a pred kraj najviše. Na početku braka Tito joj je često govorio: “Ti se samo smiješi!” Kako je jačala njezina moć, kaže Slavka Ranković, “Jovanka se sve manje smiješila, a kaos je nastao kada se posve prestala smiješiti te se počela mrštiti”.

U rezidenciji su, čini se, problemi počeli ključati onoga dana kad je Tito proglašen doživotnim predsjednikom. Oko tog političkog manevra uspostavljen je čvrst konsenzus moćnika. Svi su imali razloge da podrže taj bonapartistički potez. Odnosno skoro svi… Jedan je čovjek javno iznio suprotno mišljenje.

foto: josip broz tito

PISMO

U vrijeme dok doživotna vladavina (odnosno mandat “bez vremenskog ograničenja”) još nije bila izglasana – u prosincu 1974. – pisac Predrag Matvejević obratio se Titu pismom u kojemu mu, nakon duge i pipkave preambule, kaže kako “formula o doživotnom mandatu”, koja se, prema njegovu mišljenju, nameće zbog manjka opreza ili viška udvornosti, “ne zvuči dobro”.

Bilo bi je bolje, sugerira Matvejević, “ublažiti, ako već ne izbjeći”. Matvejević je ove retke napisao nadajući se da će Tito imati dovoljno snage i razuma da odustane od krunidbe kojoj je nedostajala samo kruna.

Matvejevićevo je pismo među prvima dobio hrvatski partijski čelnik, lički Srbin Dušan Dragosavac. Matvejević nije bio nacionalist, naprotiv, Titu je pisao “kao drugu, kao prijatelju” dobronamjerno mu predlažući da se “povuče sa svih funkcija, da ne umre kao predsjednik, da zemlju prepusti mlađima”. (Dvije godine ranije dr Mihailo Đurić osuđen je na dvije godine zatvora jer se protivio ustavnim amandmanima.)

Dobroćudni ali plošni lički partizan dr Dušan Dragosavac bio je silno zbunjen Matvejevićevom epistolom. Delikatnost predmeta nadilazila je njegove mogućnosti razumijevanja, a težina problema njegovu političku snagu. On nije znao što će s tim, pa je otišao na savjetovanje pametnijem Vladi Mrtvacu, najmoćnijem i najobrazovanijem hrvatskom komunistu. Pismo je, međutim, bilo prevelik izazov i za Bakarićev – krajnje respektabilan – um, pa su ga odlučili pokazati dvojici najpametnijih i najmeritornijih: Titu i Krleži.

Tito i Kardelj iz Beograda, odakle su krenuli u Sloveniju, prijepodne su, oko 11 sati, stigli u vilu Zagorje na Pantovčaku. Dočekali su ih Vlado Bakarić, Miroslav Krleža i Dušan Dragosavac.

Čim su sjeli, Dragosavac im je pročitao Matvejevićevo pismo. Objasnio je da ono “nije u široj javnosti”, ali da su neki kritizirali stavove u pismu (što znači da je već odjeknulo u užim krugovima). Rekao je da će razgovarati s Matvejevićem i “objasniti mu partijski stav” (jedini je problem bio to što nije mogao ni naslutiti koji bi to bio).

Tito je prvi uzeo riječ. To je bilo mimo njegova običaja. Po pravilu je govorio posljednji.

“Drug Matvejević ima pravo”, rekao je Tito. U sobi je nastala tišina. Potom je nastavio kako je od drugova više puta dobivao prijedlog da ga se oslobodi tereta funkcija, kako se uhodava kolektivni rad u predsjedništvu države i Partije i kako bi on, osobno, volio pisati memoare. A državnicima bi, dodao je skromno, dao pokoji savjet – ako im zatreba. Nakon tog ekspozea svi su zašutjeli. Napetu tišinu prvi je prekinuo Kardelj.

“Ne treba tražiti novog Tita jer ga se neće naći”, rekao je. Potom se prosula kiša superlativa. Kardelj nije štedio riječi hvaleći Titovu ulogu u prošlosti i sadašnjosti, u ratu i miru. Okorjeli pragmatik “zaboravio” je i 1945. kad je Tita ogovarao Rusima, i 1962. kad je od njega pobjegao u London, i 1963. kad ga je Tito s Rankovićem htio maknuti. I Kardelj je dijalektičar, i on je prošao moskovsku školu preživljavanja – ono što je bilo jučer, danas nije važno, samo vrana leti ravno. Titu je sad vraćao s kamatama, ali nije to bio račun bez krčmara.

PODRŠKA DOŽIVOTNOM MANDATU

S Kardeljom se odmah složio i Krleža. Podržao je doživotni mandat. Rekao je da Tita treba i dalje koristiti: “osamostaljivati više republička rukovodstva a Titu pomoći oko pripreme memoara”. Odmah se sjetio usporediva primjera.

“Ruzevelt je biran četiri puta i iz kolica je vodio Drugi svjetski rat.” Ponovio je svoju opsesiju – koja se pokazala savršeno točnom – kako su “srpski i hrvatski nacionalisti” (tim redom, a tako je i bilo) “spremni ponoviti 1941. i predstavljaju opasnost za Jugoslaviju”. Pisac je pohvalio ekonomski razvoj Jugoslavije, ali je razočarano rekao (on je uvijek bio malodušan) kako s ekonomskim, tehničkim, kulturno-prosvjetnim razvojem ne ide i razvoj društvene svijesti. “Previše je onih koji misle da bi trebali postati kapitalisti”, rekao je, “iako su školovani i ekonomski napredovali u ovom sistemu.” (Ti će ljudi, doista, sutra kao “kapitalisti” preuzeti, oteti, eksproprirati tzv. društvenu imovinu.) Obećao je da će i on porazgovarati s Matvejevićem, profesorom književnosti, koji mu se neizmjerno divio.

Nakon Krleže progovorio je Bakarić. Poslovično dosadno naglašavajući da “postoje opasnosti i od nacionalizma i kapitalizma”, zaključio je da u takvoj situaciji treba “koristiti Tita dok je on u fizičkoj i psihičkoj kondiciji”. (Riječ “korištenje” Tita ponavlja se odveć često da bi bila slučajna – maršal ima veliku upotrebnu vrijednost, a “korištenje ljudi” u svakoj je politici, pa i socijalističkoj, uobičajeno.) “Ispravno je”, zaključio je Bakarić, istaknuta opasnost od nacionalizma, ali “treba biti načisto s tim da nijedna generacija ne može obavezati buduće.”

Nitko u društvu koje se okupilo u sobi nije gajio iluzije o budućnosti Jugoslavije nakon njegova odlaska. Krleža je de facto trasirao nastavak konfederalizacije pod Titovim šinjelom; to je bio njegov stari san, još od 1918. godine. Kardelj je znao da je Sloveniji u toj fazi pod Titom najsigurnije: iduće desetljeće bit će zlatno doba te republike, koja je prva trasirala put izlaza iz Jugoslavije. Bakarić je znao da će nove generacije, koje nisu obavezane ugovorima prethodnih, preispitati sve; uostalom, u njegovu vijeku tako je uvijek bilo. Stih “Republika, to je Tito” – pokazao se istinitim. Je li Tito stvarno razmišljao o povlačenju?

Činjenica da je Kardelj prvi uzeo riječ nakon Tita nije slučajna. On je i napisao retke o doživotnom mandatu i dao mu jamstvo kontrole nad vojskom i Partijom. Tako je apsolutizam dobio i formalno pokriće. Nije, dakle, taj Slovenac bez razloga prvi prekinuo tišinu nakon Titove “demisije”…

“Svjestan sam”, opravdavao se Kardelj, “da ustavno proglašenje doživotnog predsjednika države nije baš kompliment demokratskoj zemlji. No to sam morao učiniti upravo zbog države i njezina funkcioniranja. Prije su bili svi najviši državni funkcionari u svojem radu na određen način onemogućeni. Tito je sumnjao u svakog. Svakog se bojao da ga želi lišiti vlasti. Osobito je nekolicina nas bila na udaru. Pored mene to su bili Dolanc i Ljubičić. A Jovanka je sa svojim izmišljotinama stalno podjarivala Titovo nepovjerenje i sumnjičenja.”

Jezgrovitije je, pojašnjava Pirjevec, tu istu misao Kardelj izrekao u razgovoru sa srpskim političarima: “Ako vam Tito kaže da se odrekao neke funkcije – ni za živu glavu!”

BEZ ZAKLJUČKA

Kardelj je znao što govori: Tito je 1971, kod pisanja amandmana na Ustav, Milentiju Popoviću rekao kako se misli povući. “Bio bih predsjednik predsjedništva samo godinu dana, a poslije mora biti drugi, po rotaciji. Ja fizički ne bih mogao tu funkciju obavljati dulje vrijeme”, dodao je. Ali na Brijunima će Tito, te iste 1971, američkim senatorima reći: “Mene vrlo ljuti što se piše na zapadu. Kažu, dok je Tito živ, Jugoslavija će biti cjelovita, a postavlja se pitanje što će biti poslije mene.

Zar vam ja izgledam kao da ću morati brzo otići? Ljudi mi”, zaključio je, “broje godine, a ja to uopće ne gledam”.

Devet godina poslije, 1980. reći će: “Ja bih samo želio, što se mene tiče, da sam dođem do saznanja kada treba da se povučem”. Ni u predvorju smrti nije mislio da mu je kucnuo čas za povlačenje!

Računica doživotnog mandata bila je win–win i Titu i oligarsima. Tito je zaštićen od udara, a republička vodstva od Titova straha od svrgavanja s vlasti, zbog kojega bi ih mogao smijeniti, kao Hrvate 1971. ili Srbe godinu dana poslije. Debeli oklop Titove karizme, koji su mlađi nadirući moćnici navukli na sebe, bio je neprobojan za sve protivnike.

“Mi smo Titovi, Tito je naš”, to je bila formula kohabitacije. Jugoslavija je de facto bila savez država, odnosno konfederacija državnih Partija, ili još bolje, ono što se oni dogovore. Povlačenje je iz nekih društava nemoguće. Jer, on je sada gospodarima situacije baš takav bio najkorisniji i najpotrebniji. Postao je jamac sustava u kojemu je, kao u ruskim babuškama, svatko bio mali Tito u svojoj republici. Javno su rukovodioci govorili – “Tito, to smo svi mi”, a u sebi su mislili: “Svi smo mi – Tito”, kako je lucidno primijetio Mirko Tepavac.

“Poslije svega što smo naknadno otkrivali i doživjeli,” rekao je Tepavac, “možemo s razlogom isključiti njegovu spremnost da svojevoljno suzi svoju vlast. Znao je da bi s pruženim prstom lako mogla otići i ruka.

Samo demokratska vlast može se sužavati i dijeliti. Apsolutna vlast je baš onoliko nedjeljiva koliko je i apsolutna.” Bez njega bi došlo do sukoba između republika i to su svi slutili. On je bio izvor legitimiteta, jamstvo mira; engleska kraljica.

Svi u sobi znali su da je Jugoslavija on i da drugog vezivnog materijala, jačeg od sila razdvajanja, nema.“Sastanak je završen bez zaključka”, piše Dragosavac.