Jovanku je uhvatio strah: njezin muž vladat će do posljednjeg daha Jugoslavijom, republičke vođe vladat će republikama, a ona će ostati u zrakopraznom prostoru pa nakon njegove smrti završiti kao udovica Mao Cedunga, a ne kao Sirimavo. Znala je da je stvorila suviše moćnih neprijatelja da bi u mirovini mirno vezla goblene, a gobleni je nisu ni zanimali. Zato je krenula u ofenzivu. Savkina i Tripalova ideja da Jovanka predstavlja Hrvatsku u Predsjedništvu odbačena je. Nekoliko godina poslije, na X kongresu Partije, poželjela je ući u Centralni komitet.
Tito nije bio nepotist. Uvijek je prezirao instaliranje bližnjih na pozicije. A Jovanka ga je sve više sputavala. Stane Dolanc navodi slučaj kad mu je u raspravi o partijskom vrhu rekao da je pitanje hoće li prihvatiti poziciju šefa Partije. Na Dolančevu primjedbu da se o tome s njim već razgovaralo, Tito je rekao: “Ma čuj, ja bih mogao raditi još dugo i osjećam se sposobnim raditi, ali zbog nje ne mogu. Ostaje mi jedino da se razvedem ili da ostavim sve ove funkcije, jer se ne želim sramotiti”.
Sredinom sedamdesetih Tito je svjestan da Jovanka šteti i njegovu zdravlju i njegovu životnom djelu. Ponaša se goropadno, rastjeruje ljude, skida glave. Uporna je kao terijer, lišena rafiniranosti u ophođenju.Prema nekim tvrdnjama, čak je tisuću ljudi ostavila bez posla; ured je katkad znao biti obezglavljen.
“Ne mogu živjeti od nje, a mogao bih, bolje se osjećam, šećer mi je pao, puls je normalan, sve je dobro ali od nje ne mogu živjeti. Rekao sam joj: četrdeset godina gradim ovu Partiju i ja neću dopustiti da se na takav način ruši kao što ti, Jovanka, radiš…”, rekao joj je Tito. Jovanka je mislila drugačije. “Ne bi Tito bio ono što jeste da nema mene”, rekla je pred Dolancem, Jurom Bilićem i drugim svjedocima. “Tito… nije čovjek u koga svi vi vjerujete i u koga se kunete. On je ljuta guja…”, znala je reći u bijesu.
U nekoliko navrata aludirala je na njegovu bliskost sa Savkom i Tripalom. Ona je razloge duge podrške hrvatskom rukovodstvu 1971. objašnjavala njegovim nacionalizmom. A Tito je, zapravo, samo razumio osjećaje nesrpskih naroda. Nikola Ljubičić je posvjedočio da mu se vrhovni zapovjednik u nekoliko navrata (u početku općenito, a potom sve konkretnije) žalio na postupke Jovanke Broz, koja je “nepodnošljiva i svadljiva”, a od “seljačke čobanice postala je supruga predsjednika Republike”, pa joj je sve to “udarilo u glavu”.
I njemu je govorio kako razmišlja o napuštanju svih funkcija i razvodu, ali su položaj i godine smetnja da to učini. Ljubičić je rekao da mu se Tito “u nekoliko navrata žalio kako ga Jovanka Broz noću maltretira, kako je dolazila u njegovu spavaću sobu i cijelu noć vršila pritisak na njega u pogledu kadrovskih i drugih pitanja ne dopuštajući mu da spava, da je povremeno izravno vrijeđala i njega, da je često bio prisiljen zaključati se u kupaonicu i tako pričekati jutro…” Trostruki narodni heroj, kojemu je tek pribrana mudrost nekog političara uskratila i četvrti orden, miran san pod junačku starost morao je tražiti u zaključanoj kupaonici. “Ja, bogati, živim kao u Lepoglavi”, požalio se jednom Draži Markoviću.
Na početku 1975. Jovanka je tek napunila 49 godina, Tito ima 83, sve je stariji i nemoćniji, ali pred svima skriva svoje slabosti. Ponosan je i ne dozvoljava da svijet vidi njegovo stvarno stanje. “On više sam ne može ni šlic zakopčati”, kaže Jovanka.
“Očekivao sam”, piše doktor Aleksandar Matunović prisjećajući se upoznavanja s Titom, “da ću sresti krepkog, kočopernog starijeg gospodina čiji izgled ne odgovara godinama.” Upoznao je, međutim, “pravog starca sa svim staračkim, psihičkim i fizičkim osobinama”. Matunović je konjunkturist, konfabulator, u značajnoj mjeri autor bajke, ali kad se njegova građa malo prosije, ostane nekoliko tvrdnji kojima se može vjerovati. Kako je takav mogao opstati kod Tita? Verojatno je bio manji od makova zrna, sitni spletkar, lukavac, koji je u vlastitoj memoaristici – non plus ultra fikcijskom žanru – izrastao u drugu-treću najsuvereniju ličnost Dvora.
“Na njegovom licu vidio se zamor, iscrpljenost i patnja. Raspoloženje mu se brzo mijenjalo”, piše Matunović. Tito ga je na upoznavanju dočekao “u flanelskom džemperu i s papučama na nogama”, izrazito pigmentirane kože na rukama i licu, pored toga vrlo smežurane. Prvih dana rada uočio je da 83-godišnji Tito svakodnevno vježba s dva ekspandera i utezima pretjerane težine, opasnima za njegovo zdravlje. Redovito je radio sklekove, ali kad mu je rekao da je to u njegovu stanju opasno, naljutio se i rekao da je on “bio sokolaš”.
Kraj
